Piše: Saud Grabčanović

Devširma, regrutacija dobrovoljno ili silom?

 

Nakon teksta o životu u srednjem vijeku postavlja se krucijalno pitanje: je li devširma bila nasilna regrutacija, sa otimanjem muške djece, ili je to bio dobrovoljni čin?   Sa aspekta današnjih shvatanja modernog humanog društva,  devširma nije bila nikakvo otimanje djece, ali to ipak  nije bio human čin. I to iz jednog razloga: sakupljani-regrutovani su maloljetni dječaci  od 10 ili 12 godina ( ponekad i stariji), što je danas neprihvatljivo. Posmatrano sa aspekta vremena kada se  to odigravalo, u mračnom srednjem vijeku,  mora se reći da je to tada bilo normalno, u vremenu  bijede, zaostalosti, neprosvijećenosti i opšte nejednakosti. Politički sistem toga doba je u fundamentalističkoj kršćanskoj Evropi počivao na Bibliji, kao izvoru svih zakona, a u Osmanskom carstvu na šerijatskim zakonima. U Evropi toga vremena ljudi su ubijani i za najmanje prestupe i radi svoga mišljenja. Žene su javno spaljivane kao vještice, kao i vjerski heretici. Ljudi su javno ubijani, odsijecane su im glave, čerečeni su,  vješani i spaljivani.

Slično je bilo i u Osmanskom carstvu, ili tek za koju za nijansu bolje. I tu je mali čovjek bio tek igračka u rukama moćnika. Osmanski sultani su bili apsolutni vladari i gospodari, a i vjerski poglavari takođe. Oni su sve zakone koje su donosili bazirali na islamskom zakonodavstvu-šerijatu. Svaki kanun, svaki  ferman ili hatišerif koje su sultani donosili, uvijek je usaglašavan sa vrhovnim vjerskim poglavarem. Osmanski su sultani o svakom svom potezu i zakonu tražili mišljenje od šejh-ul islama, njegovo tumačenje  je bilo presudno za zakon. Sve se moralo slagati sa šerijatom. Tako je donesen i kanun o  regrutaciji ili devširmi.

Što se same regrutacije u vojnu službu tiče, to je danas normalna praksa u modernom svijetu, patriotska obaveza prema narodu i državi. Svi Evropljani regrutaciju bez pogovora prihvataju, a i po pitanju devširme stvar je slično stajala u to vrijeme. To je bila patriotska dužnost za sve u odbrani sultana i carevine. Za muslimane je to  bila i vjerska obaveza, jer su išli u «sveti rat», džihad,  sa ciljem odbrane države i vjere od nevjernika i za daljnje širenje carevine i islama. U suštini, njima je bio glavni cilj da se, učestvujući u ratu,  istaknu, te da od sultana dobiju titule i postanu veleposjednici spahije , bogati i moćni ljudi.

Što se tiče kršćanske djece, na osnovu moje analize, kao i analize niza poznatih i neutralnih svjetskih istoričara, jasno je  da nije bilo nikakvog otimanja kršćanske djece,  nego da je ta regrutacija vršena dobrovoljno. Otimanjem djece, čak i  u najmlađem uzrastu,  a pogotovo starijih, sigurno se ne bi mogli stvoriti pouzdani ratnici, oni bi prvom prilikom pobjegli na protivničku stranu i izdali svoga gospodara. Logičan zaključak je da  je devširma vršena sa znanjem i odobrenjem roditelja te djece. Svjesni jada u kojem žive, kršćanski mladići su željeli  živjeti boljim i ljepšim životom od života svojih roditelja. Kršćansko stanovništvo-raja je teško živjelo, i zato je san svakog mladog kršćanina u carstvu bio da pobjegne iz tog pakla i bijede, da  uđe u krugove vladajuće muslimanske aristokratije i gradskog stanovništva i popravi svoj život.  A i sami roditelji te djece su željeli za njih bolju budućnost. Oni su dobro znali da se  njihovoj djeci pružala velika  šansa da kroz pristupanje u carsku plaćeničku vojsku-janjičare naprave karijeru svog života. Njihova djeca  su imala životnu priliku da kao potpuno ravnopravni građani uđu i u visoke vojno –političke strukture carstva i da vremenom, sa napretkom u toj službi, pomognu i svojim roditeljima i familiji da se izvuku iz blata, očaja i bijede.  Osmanska muslimanska država, zasnovana na učenju Kurana i šerijatskim zakonima,   to je omogućavala svakom stanovniku carstva. Dokaz ovih mojih tvrdnji su istorijski dokazane sudbine  Mehmed paše Sokolovića i Rustem paše Opukovića, Velikih vezira carstva.  Kada je Mehmed paša Sokolović postao carski službenik, odmah se  okrenuo ka svojoj hrišćanskoj familiji, koja je bila obična raja i živjela u strašnoj bijedi. Mehmedov otac  je ranije bio begov čobanin. Mehmed-Rade, kada je postao carski službenik. poslao je pismo  svojim roditeljima , braći i sestrama, rođacima.. i pozvao ih  da za njihovo dobro odmah pređu na islam. To je većina od njih prihvatila, osim njegove majke i nekoliko  pojedinaca. Mehmedov otac Dimitrije je uzeo ime Džemaludin Sinan i odmah je dobio titulu bega . Nakon što su njegovi primili islam, Mehmed  je svu svoju familiju uključio u zakonodavno-upravne strukture carstva i postavio ih na visoke funkcije. A svoje sestre je poudavao za carske velikodostojnike. Jedna njegova sestra se  udala za glasovitog Sinan-bega Boljanića. Na ovaj je način on stvorio klan ili dinastiju Sokolovića, koja je dugo trajala i dala carstvu   Velike vezire, vezire, paše, beglerbegove, begove, kadije.. ..sve iz plemena Sokolovića. Od imidža Mehmed paše su koristi imali svi, pogotovo njegova djeca, unuci i praunuci. Navodim samo neke od poznatijih Sokolovića : Bošnjak Lala Mehmed-paša Sokolović,  Ferhat-paša Sokolović, (amidžić Mehmed-paše Sokolovića i vakif banjalučke Ferhadije džamije),  Derviš-paša Sokolović, Lala Karamustafa-paša Sokolović,  Kurbeg Sokolović,  Kara Ali-beg Sokolović, Hasan-paša Sokolović,  Džemaludin Sinan-beg Sokolović…..Mehmed-paša nije pomagao samo svoju familiju koja je primila islam, nego i one koji ga nisu primili, kao i svoje bivše srpske saplemenike. On je bio taj koji je dozvolio obnovu  autokefalnosti Srpske pravoslavne crkve, koju je još u 14. vijeku ukinula Vizantija. On je pomogao da se obnovi Pećka patrijaršija. Na njeno čelo  je postavio svog najbližeg rođaka Makarija, sa kojim je nekada zajedno učio bogosloviju u manastiru Mileševi.

Isti je slučaj bio i sa Rustem pašom Opukovićem, s tim što dokumenti kažu da su islam odmah prihvatili  njegova braća, sestre, majka i rođaci, a da to isprva njegov otac nije htio. Prvi njegov brat koji je prešao na islam je Sinan-paša. Rustem ga je postavio na funkciju admirala turske mornarice. Drugog brata  je postavio za mostarskog pašu. Taj njegov drugi  brat  zvao se  Karađoz-beg. Karađoz beg je u Mostaru kasnije podigao najljepšu džamiju. Njegov otac je odbio da primi islam i otišao je u Istanbul da potraži sina da sa njim to «raspravi». Hronike kažu da ga Rustem , tada Veliki vezir, danima nije htio primiti niti sa njim razgovarati. Primio ga je tek kada je uzeo islam. Njegov otac je uzeo ime Mustaj-beg Opuković i postao mu je savjetnik, a nekad je bio svinjar kod turskog vazalnog velikaša-katolika  iz Butmira. Familija Opukovića se  inače ranije doselila iz Bijelog brijega kod Mostara u selo Butmir u blizini Sarajeva.

Ovdje sam dao kratak opis života dva poznata janjičara porijeklom  sa naših prostora, a takvih primjera ime bezbroj. Slično su se prema svojima odnosili  i ostali poznatiji janjičari sa ovih prostora o kojima postoje istorijski zapisi, kao i janjičari porijeklom iz drugih naroda širom ogromnog carstva. Znači: lični interes i korist za svoj rod su bili iznad svega.

Na osnovu analiza koju sam gore prezentira , donio sam sljedeće zaključke vezane za tu   regrutaciju  -« devširmu»,  koja se odnosi na   kršćanske dječake koji su primani u janjičare:

 

  1. Tvrdnja o osmanskom otimanju djece od roditelja silom i njihovo navodno nasilno prevođenje na islam netačna je. U Kuranu u suri «Al-baqara» u 256 ajetu stoji: «u vjeri nema prisiljavanja, pravi put se jasno razlikuje od zablude…..» To je temelj islama i islamske tolerancije koju kršćanstvo toga doba ne poznaje. Osmansko carstvo je tada bilo muslimanska država gdje su  Kuran i Šerijatsko zakonodavstvo, koje iz njega proizilazi, bili državni ustav i zakon koji su to carstvo i sam sultan bezrezervno poštovali i do kraja ga se pridržavali.
  2. Devširma je, u stvari, bilo oblik državne regrutacije u redovnu plaćenićku vojsku i bila je obavezna, kao što je i danas služenje vojnog roka obaveza u većem dijelu svijeta.
  3. Janjičari su bili nešto kao prethodnici savremene francuske plaćenićke vojske poznate kao : «legija stranaca».
  4. Služenje vojnog roka u srednjem vijeku nije bilo vremenski ograničeno i moglo je decenijama trajati. Naravno, ukoliko janjičar dotle uspije preživjeti.
  5. U vojsku-janjičare iz tih razloga  nisu primani stariji ili sredovječni ljudi, jer bi ubrzo postali beskorisni. Uzimani su dječaci radi fizičkih predispozicija i dugog radnog vijeka.
  6. Mnogi kršćanski dječaci su sanjali o tome da postanu veliki ratnici i junaci i da žive u izobilju, da steknu imetak, dvorce, dukate, svoja vlastita imanja, da imaju svoje sluge… I da pomognu svojim roditeljima, braći, sestrama i familiji da izađu iz blata.
  7. U janjičare su u 15. i 16.vijeku regrutovana i muslimanska djeca, a oni su činili oko 30%  janjičarske populacije. U 17,18 i 19. vijeku muslimanska djeca su činila većinu.
  8. Ta je regrutacija organizovana sa znanjem mještana kršćanskih sela u kojima je vršena.

Javno je obznanjivana i obavljana je na mjestima pradviđenim za okupljanje.

  1. Seoski knez i starješine rodova su predlagali i određivali dječake za janjičare.

Njihova riječ i naređenja su u selu i rodu bili strogo poštovana i izvršavana.

  1. Oni su najbolje poznavali ratničke, moralne i duhovne kvalitete tih dječaka.
  2. Očevi dječaka su ranije davali pristanak knezu-kmetu za regrutaciju svojih sinova.

Cilj im je bio da djeci, a kasnije, ako bude sreće, i sebi  omoguće ljepši život.

  1. Majke, s obzirom na tadašnji položaj žene u društvu, niko nije ni pitao za pristanak.

Suza je sigurno bilo! Pa, i naše majke i sestre su plakale za nama kada smo išli u armiju.

  1. Komisija za odabir –regrutaciju je zdravstveno pregledala dječake, ispitivala njihove psiho-fizičke predispozicije i prihvatala ili odbacivala prijedloge seoskih starješina.
  2. Dječaci sa tjelesnim i duševnim manama, nasljednim bolestima i jedinci u porodici nisu uzimani u obzir.
  3. Djeca Jevreja, djeca stanovnika primorskih i velikih gradova, te u početku i djeca Armena, nisu mobilisana u janjičare.
  4. Birani su, prije svega, prirodno agresivni i ratoborni mladići, te bistri i okretni.

 

  1. h) Dječaci su bili stari od 10 –12 godina i više , na početku puberteta, što je pogodno za «ispiranje» mozga , prevaspitavanje i surovi janjičarski trening-obuku «adžami oglan», egzircir na kojem bi tadašnjoj janjičarskoj vojnoj akademiji mogle pozavidjeti i današnje vojske. Zahvaljujući tome što su dolazili u armiju u toj dobi, janjičari su mogli imati dug radni vijek i biti dugo «upotrebljivi».
  2. Da su kršćanski dječaci silom otimani i prevođeni na islam, oni to sigurno nikada ne bi zaboravili. Bili su u dobi kada se ne zaboravlja svoje porijeklo i roditelji, nisu bili bebe. Oni bi u prvoj prilici pobjegli sa bojišta , napustili svoje gospodare ili im se osvetili za duševnu patnju.
  3. U istoriji je poznat samo jedan slučaj bjekstva janjičara na protivničku stranu.To je slučaj Đerđa Kastriote ili Skender-bega, Albanca koji se kasnije borio sa Turcima.
  4. Roditelji su davali dječake dobrovoljno, da ih spasu nemaštine i smrti od gladi, i da kasnije i sebi omoguće bolju budućnost i izvlačenje iz pakla u kojem su živjeli.
  5. Mnogočlane porodice su na ovaj način smanjivale broj «gladnih usta» za trpezom.

 

Moje zaključke o dobrovljnom stupanju u janjičare potvrđuju tekstovi koji slijede.

 

                                                                                   ( Nastaviće se)

Komentari