Političkim autistima u BiH važna su krvna zrnca, a ne (ne)pismenost stanovništva

Nije uopšte bitno ko je objavio rezultate popisa – direktor Agencije za statistiku BiH Velimir Jukić ili sam predsjednik RS Milorad Dodik. Mišljenja sam da rezultati uopšte nisu validni, budući da su se od 2013. do danas dogodile velike migracije. Mnoštvo ljudi, prije svega, mladih otišlo je iz BiH.

Razgovarala: Nevena Šarenac

Podaci koji su objavljeni, prema mom mišljenju, predstavljaju samo jedan instrument za još jedno zamajavanje običnih ljudi, svih nas koji živimo u BiH, kao i za stvaranje situacije da još godinama ostanemo taoci morbidnih vlasi, upozorio je u razgovoru za Vijesti.ba profesor Filozofskog fakulteta u Banjaluci Miodrag Živanović.

Profesore Živanoviću, danas su konačno objavljeni rezultati popisa stanovništva u našoj zemlji. U BiH, prema rezultatima popisa provedenog 2013. godine, živi 845.874 osobe manje u odnosu na popis 1991. godine.

Mišljenja sam da rezultati popisa uopšte nisu validni, budući da su se od 2013. do danas dogodile velike migracije. Mnoštvo ljudi, prije svega, mladih otišlo je iz BiH. Nije uopšte bitno ko je objavio rezultate popisa – direktor Agencije za statistiku BiH Velimir Jukić ili da ih je objavio sam predsjednik RS Milorad Dodik. Besmisleno je razgovarati o tome.

Promjene su vidljive golim okom. Recimo, u cijeloj BiH proces upisa na fakultete je pri kraju. Golim okom se vidi da je broj kandidata, dakle onih koji bi željeli studirati u našoj zemlji, jednostavno prepolovljen. Dakle, otprilike 50 posto je manje onih koji su uopšte zainteresovani da studiraju. Zašto je to tako? Neki su jednostavno otišli na Zapad ili u neke treće zemlje, a dobar dio mladih ljudi u nedostatku nade, iz očajanja, što je prosječno stanje društvene svijesti, prestao je da se interesuje čak i za lično usavršavanje.

Podaci koji su objavljeni, prema mom mišljenju, predstavljaju samo jedan instrument za još jedno zamajavanje običnih ljudi, svih nas koji živimo u BiH, kao i za stvaranje situacije da još godinama ostanemo taoci morbidnih vlasti.

Ipak, zadržaćemo se na podacima koji su objavljeni. Kao univerzitetskog profesora, iznenađuje li Vas podatak da je u BiH 2,82 posto nepismenog stanovništva? Statistika kaže da imamo najveću stopu nepismenih u regiji.

To je katastrofičan podatak i jedan od rijetkih u ovom popisu koji daje sliku stanja, neophodnu za rad na razvoju, investicijama i slično. Plašim se da je nepismenost još drastičnija u odnosu na podatak o kojem govorite. Naime, ovaj podatak se odnosi samo na one koji bukvalno formalno ne znaju da pišu, ne znaju slova.

No, postoji nepismenost u jednom rafiniranom obliku, gdje je broj nepismenih daleko veći. Riječ je o ljudima, prije svega, mladim, koji zbog defekata i hendikepa u obrazovanju, osnovnom i srednjem, ne znaju da govore svoj jezik i ne znaju da pišu na svom jeziku.

Iz iskustva vam kažem, kada je riječ o visokom obrazovanju, gotovo niko ne može da položi test iz maternjeg jezika bilo koji fakultet da upisuje. Pri tome, ne radi se o ko zna kakvim ozbiljnim testovima, već o testovima elementarne pismenosti. Smatram da je upravo taj rafinirani oblik nepismenosti mnogo opasniji.

S druge strane, podaci su pokazali da BiH ima 9,5 visokoobrazovanih stanovnika. Šta nam govori ovaj pokazatelj? Osim toga, može li se on uopšte smatrati mjerodavnim, s obzirom na veliki broj privatnih fakulteta u našoj državi, a javna je tajna na koji način se diplome stiču na većini njih?

Naravno da postoji taj problem. Ljudi su ogorčeni na to što se dešava na privatnim fakultetima, ali postoji problem i sa javnim univerzitetima. I tamo se može staviti upitnik nad kvalitetom nastave i obrazovanja. Naučno-istraživačkog rada gotovo da i nema. Izdavaštvo, kao treća funkcija javnih univerziteta, odavno je u krizi. Dakle, situacija je takva da ni javni univerziteti sa svim svojim fakultetima i raspoloživim resursima jednostavno ne daju efektivne rezultate. Javni univerziteti u BiH danas su ispod 8.000. mjesta na zvaničnim listama.

Stoga, mislim da je od stanja na privatnim fakultetima i svega što se događa u smislu korupcije i fabrikovanja kadrova, gori i društveno opasniji problem na javnim univerzitetima. No, to sve skupa nije pod staklenim zvonom, pa kakvo god je stanje u društvu, to se reflektuje i na stanje u visokom obrazovanju. Statistički je moguće da je 9,5 posto visokoobrazovanih, ali stvarno stanje je takvo da stvarno visokoobrazovanih ima do pet posto

Uprkos zapanjujućim podacima o kojima smo govorili, sasvim je sigurno da će se odgovorni ljudi, politički predstavnici u prvom redu, u narednom periodu neuporedivo više baviti prebrojavanjem krvnih zrnaca, nego (ne)pismenošću i (ne)kvalitetnim obrazovanjem. Nije li to poražavajuće?

U bivšoj Jugoslaviji su popisi stanovništva pravljeni na sasvim drugi način. Stanovnici te države tretirani su kao bića potreba. Dakle, čovjek je tretiran kao biće potreba, pa je u tim popisima nužno bilo zastupljeno ono što pripada društvenom okruženju – koliko ima fabrika, koliko je zaposlenih, koliko ima bolnica i bolničkih kreveta, koliko ima ljekara…

Pravi stanovnik, u ovom slučaju BiH, je i dalje biće potreba, a ne samo ime i prezime, ovakvo ili onakvo. Naravno, bh. političare zanima samo prebrojavanje krvnih zrnaca, koliko ima jednih, drugih ili trećih. To je politički autizam.

 

(neznase.ba)

Komentari