(odlomak iz knjige “Majstori mraka”, autora Jusufa Trbića)

Koliko noći je provela Zlatka Hamzić u mrak zagledana, sa jednim jedinim pitanjem koje nijemo visi sa usana : «Gdje je moj Nedim?»

Bili su sretna i složna porodica, imućna, mnoge ljude su poznavali, živjeli su u svom gradu, među svojima. Njenog muža Hasana, poznatog po nadimku Beli, znali su Bijeljinci kao dobrog trgovca. Bio je poslovođa trgovine u prizemlju lamele, zgrade pored pijace. Nedim je bio zlatno dijete.

Rođen 1972. godine, rano je počeo pomagati ocu u trgovini. Početkom 1992. godine, sa nepunih dvadeset, Nedim je već bio pravi trgovac, sposoban da sam vodi posao.

Kad je zapucalo početkom aprila i leševi nevinih ljudi počeli se gomilati na ulicama Bijeljine, Hamzići su odlučili da idu. Da sve ostave i da idu, jer nije vrijedilo igrati se sa smrću. Ali, Nedim nije htio da ide. Zaljubio se, njegova djevojka Zdravka bila je tu, i za njega je ljubav bila jača od smrti. Uzalud su bile molbe i ubjeđivanja, Nedim je bio uporan. I tako je ostao sam u kući u Ulici Jozefa Koukala broj 132.

U junu mjesecu u prodavnicu su upali Mauzerovi vojnici i odveli Nedima na Obrijež. Teško su ga pretukli, a zatim prebacili u Kasarnu u Bijeljinu. Tu je ostao 3-4 dana, a zatim su ga pustili, oduzevši mu pri tome lična dokumenta, uz obavezu da se svakog dana javlja vojnim vlastima. Fotografisao se tad s masnicama po tijelu, i to su njegove posljednje slike.

Shvatio je tad  i Nedim da je vrag odnio šalu. Javio se telefonom svojima u Austriju i rekao im da je i on odlučio da bježi iz bijeljinskog pakla. Ali, bilo je teško izaći. Tek 28. septembra on je javio da je konačno našao rješenje i da će izaći iz Bijeljine. Rekao je da će mu u tome pomoći brat njegove djevojke Zdravko Đurić, koji je tada radio u SUP-u. Zdravko je, kako je rekao, našao dvojicu rezervista, pouzdanih ljudi ( jedan od njih je imao nadimak Buco) i oni će ga odvesti u Srbiju. Dogovor je bio da se Nedim nađe s njima pretposlednjeg dana septembra pred Fiskulturnim domom, u pola osam naveče, oni će doći vojnim «landroverom» i donijeti mu uniformu, da je obuče, i tako će preći Pavlovića ćupriju. Nedim je tada, kako je sam rekao, imao kod sebe 18 hiljada maraka, što je podatak koji se ne smije zanemariti. Plan je bio da ode kod daidže u Novi Sad, a odatle u Austriju.

I to je bio posljednji put da je Zlatka čula svog sina. Sutradan je nazvala Zdravku i pitala je dokle je Nedim stigao. Djevojka je kroz plač rekla da je on sad u Sremskoj Mitrovici, odakle će produžiti za Novi Sad. Od tada, Zdravka više nikad nije htjela govoriti o Nedimu. Onima koji su je pitali odgovarala je da ga nikad nije ni poznavala. Magla se spustila na jedan život, na uspomene. Od Nedima više nije bilo ni traga. Uzalud su bili svi napori, obraćanje međunarodnom Crvenom krstu, svim institucijama do koje su Hamzići mogli doći. Ništa nije znala ni policija u Bijeljini, ni policija u Sremskoj Mitrovici, niko ništa nije znao, kao da Nedim Hamzić nikada nije ni postojao.

Zanimljivo je da je Zlatka Hamzić u maju 2005. godine, nakon svih potraga, dobila obavijest od Okružnog javnog tužilaštva u Bijeljini ( br. KTA-338/04 od 2o. 05. 2005. g.) da okružni tužilac Nebojša Jovanović  nalazi da u ovom slučaju nema elemenata krivičnog djela, zbog čega nije donio naredbu o pokretanju istrage, mada je, kako je napisao, naložio CJB Bijeljina ( nije poznato na koji način) da ipak nastave sa radom na tom slučaju. Nakon žalbe, glavni okružni tužilac Novak Kovačević obavijestio ih je 6. juna iste godine da je Kolegij Okružnog tužilaštva u Bijeljini zaključio da je njihova pritužba osnovana i da će se nastaviti istraga.

Ali, rezulata nema. O sudbini  Nedima Hamzića niko ništa ne zna.

Hamzići rijetko dolaze u Bijeljinu. Suviše su bolne uspomene, suviše su duboke rane. A kad dođu, stoje dugo u avliju u Ulici Jozefa Koukala broj 132. Stoje, pa se okrenu i vrate se. Ali, ni u Tuzli, gdje borave kad su u Bosni, ni u Austriji, gdje im je drugi dom, nisu dovoljno daleko od bola.

Jer, od smrti onoga koga volite pa do bola, uvijek je isti put – tako kratak, a tako težak – ma gdje da se nalazite.

……………………………………………………………………………….

Dvorište Fatime Limani je tako malo da se u njemu dva čovjeka teško mogu mimoići. Kad otvori drvena vrata koja jedva stoje na šarkama, neupućeni posjetilac zastane zbunjen. Pred njim je šupa, sklepana od starih dasaka, sa krovom od nabacanih zarđalih limova, ispod kojeg viri česma, a pored nje razlupani šporet na drva. Tek kad se dobro zagleda vidi da je šupa napravljena ispred ulaza u minijaturnu kuću koja se jedva drži na zemljanim temeljima. Sitna i pogurena pod teretom godina i patnje iz tog krša izlazi Fatima Limani, sretna što je neko došao da je obiđe. Ovdje ona troši svoje posljednje zemaljske dane i tugu koju joj je sudbina darovala i šakom i kapom. Ovdje ona čeka vijesti o sinu Hajrudinu. A vijesti ne dolaze.

Rođena već davne 1937. godine Fatima je, od kako zna za sebe, kuburila sa životom. Majka joj je umrla mlada, nije imala ni 25 godina, a odmah zatim i otac. Teglila je od tada Fatima svoj preteški teret, i pod stare dane ostala joj je utjeha – dva sina, Hajrudin i Sabedin. A onda je stigao april 1992. godine.

Radila je toga dana na njivi, kao i obično s proljeća, da zaradi za hranu. Kad se vratila kući, Hajrudina nije bilo. Komšije kažu : došao nekakav kombi i dvojica u njemu, odveli ti sina da ga nešto saslušaju, pa će ga vratiti, tako su rekli. Ali, od Hajrudina ni traga ni glasa. Ni sutradan, ni prekosutra, nikad. Kažu da ga je odveo čovjek koji i danas radi kao konobar u Bijeljini. Otišla je Fatima i u policiju, sve je obišla, o Hajrudinu niko ništa ne zna. Udarala na mnoga vrata, nikoga nije briga. Prosto se, kao, začude što majka traži sina. Šta ima da ga traži?

Išla je nakad Fatima često u posjetu porodici Sarajlić, to joj je familija. Kad su pobijeni Sarajlići, svi do jednog, u jesen te godine, i ljudi, i žene i djeca, ne ide više nigdje. Nema kome. Dala je Fatima i krv za DNK analizu, za svaki slučaj. Ali, ništa.

I kako tad, tako i sad. Hajrudin Limani, rođen 1967. godije, nestao je kao da je u zemlju propao. Kao da ga nikad nije ni bilo. Njegov brat blizanac, Sabedin,   otišao je jednog dana, kad je čuo da su i njega tražili, i nije ga bilo devet dugih godina. Nakon beskrajne potrage saznala je Fatima da je on živ i da se nalazi u Bugarskoj, u nekakvom logoru. Jedan komšija se angažovao, upoznao s tim  i bugarskog ambasadora i Sabedin je nekako našao put do Bosne. Ali o tome gdje je bio, kako je tamo dospio i šta je radio – nije htio nikad ni riječi da kaže. Danas živi i Živinicama i u Bijeljinu ne dolazi.

Fatima Limani vrzma se po malenoj avliji po cijeli dan. Da ide negdje da radi, kao što je činila godinama, ne može, ne da zdravlje. Kad se mrak počne kačiti za krovove, A ona iznese stoličicu pred avlijska vrata, sjedne, pa gleda niz sokak. Možda se pomole, il jedan il drugi, ko zna.

………………………………..

Koliko majki, poput Fatime Limani, još čeka svoje sinove? A njih nema. Dani protiču, godine odlaze, a njih nema, pa nema.

Sina čekaju i Velida i Jusuf Halimi. Njihov sin Mevko, rođen 1965. godine, odveden je iz kuće, u Ulici Jozefa Koukala ( opet ta ulica) u noći između 20. i 21. avgusta 1992. godine. Komšije su vidjele uniformisane ljude kasno noću, ali policija nije o tome znala ništa. Nije znala, ili nije htjela da zna. Tražili su ga sve strane, kucali na sva vrata. Niko nije htio ni da ih primi, ni riječ ljudsku da im kaže. Tražili su ga i u mrtvačnici, nije ga bilo, i na šljunkarama, kad su čuli da pored vode leži nečiji leš. Leš je bio, ali nije bio Mevko. Jednom su im  u policiji rekli da ga ne traže više, jer je on otputovao. Gdje i kako – to niko nije rekao.

Jusuf i Velida danas jedva preživljavaju. Od života i od ljudi ne očekuju više ništa. Žele samo jedno – da nađu makar kosti Mevkove i da ga sahrane kako treba. Ali, šutnja je svuda oko njih, šute ljudi, šute zidovi male kuće u Ulici Jozefa Koukala. Šute i nebesa. Samo srce u grudima majčinim i očevim neće da ušuti. Ili je to tuga u njemu, tuga koja neće prestati ni kad Jusuf i Velida ne budu više živi.

Tuga će i njih nadživjeti.