Piše: Gojko Berić

Već davne 1980., koju pamtimo po Titovoj smrti, Živojin Pavlović, pisac i filmski redatelj, snimio je za slovenačkog producenta film “Doviđenja u sljedećem ratu”, za koji je napisao i scenario. Ova filmska priča bazirana je na autobiografskom romanu Vitomila Zupana (1914-1987) “Menuet za gitaru”, a govori o sudbini intelektualca u ratnom haosu. Tokom okupacije Slovenije, partizan Berk i njemački vojnik Bittner našli su se na suprotnim stranama. Nekoliko godina po završetku rata, obojica intelektualci, oni se susreću u jednom ljetovalištu u Španiji i u dugim razgovorima obnavljaju svoje ratne uspomene.

Snagu Zupanovog romana kritičari su prepoznali u demitologizaciji ratne proze i odnosa prema kolektivu. Rat je prikazan bez iluzija, glavni junak Berk je ciničan i distanciran od vojne ideologije. Zupan je otišao u partizane 1943. Nakon rata se ponašao kao neukrotivi opozicionar sistemu, bio je nekonvencionalan i na mnogo načina skandalozan, pa je 1949. osuđen na 17 godina robije za nemoral, pokušaj ubistva i navodno izdavanje državnih tajni, kao i za neprijateljsku propagandu, ali je pet godina kasnije pušten iz zatvora. Slovenija je, inače, smatrana ideološki najliberalnijom jugoslovenskom republikom, iz nje su došli prvi signali otpora ideološkim dogmama i totalitarnom sistemu. Ipak, njen neprikosnoveni partijski autoritet u pitanjima kulture, akademik Josip Vidmar, napao je Pavlovićev film, a režiseru podario epitet “tujec” (tuđin), uputivši ga u pravila lijepog ponašanja u “tuđoj kući”. “Doviđenja u sljedećem ratu” prikazan je na Kanskom festivalu u selekciji “Izvjestan pogled”. Nije mu bilo suđeno da ga vide i posjetioci Berlinskog festivala, jer je kopija filma ukradena iz JAT-ovog aviona koji je letio na liniji Beograd – Berlin?! Film je potom bunkerisan.

Punih jedanaest godina kasnije, dok je rat u Hrvatskoj bjesnio, a razoreni Vukovar bio pred padom, Pavlović je u obimnom intervjuu NIN-u govorio o Vidmarovom napadu na njega kao “tujeca”, rekavši kako je tek naknadno shvatio da je to, u suštini, bio prvi veliki simptom jednog procesa koji je u Jugoslaviji dugo tinjao u vidu mržnje. “Bitno pitanje nije nacionalno ni versko, bitno pitanje jeste civilizacijsko, koje se pokazalo posle raspada nadnacionalne magme u kojoj smo bili svi”, govorio je tada Pavlović, istakavši da naš problem jeste problem “potpunog međusobnog nepoznavanja”. Upitan otkud tolika mržnja prema Srbima, autor niza knjiga i 14 zapaženih filmova je odgovorio: “Mi očekujemo da budemo voljeni. Pitam se – zašto? I mi smo uvređeni što volimo Slovence, Hrvate i druge, ili što smo ih u socijalizmu voleli, a oni nas ne vole ili nas nisu voleli. I sami Srbi su odgovorni za postojanje srbofobije. Zašto? Zato što Srbi ne mrze, ali Srbi preziru, a prezir je gori od mržnje. Gde je sada naša tragedija? Tragedija počinje onog trenutka kada se prezir srozava na osvetu. Tu smo sada mi. Mi smo sada na nuli. Mi se sada svetimo. Svetimo se za 1941, svetimo se za Jasenovac, svetimo se za svašta. Mi nećemo da priznamo da smo mi kreatori komunizma u Jugoslaviji, zavaravamo se da je to neko drugi, itd. To su sada sve te naše mentalne mane, koje jesu sadržane u bahatim emotivnim istupima i nagonskim nepromišljenim postupcima. Trtljalo se o Kominterni toliko. Hvala bogu, kad smo ponovo izglasali komunizam, na slobodnim izborima, više Kominterna nema šta da traži.”

Nakon što su punih 70 godina živjeli u zajedničkoj državi, narodi bivše Jugoslavije su se razišli u krvavom ratu. Razlaz je obavljen po srpsko-hrvatskom dogovoru o tzv. humanom preseljenju stanovništva, što je bio eufemizam za fašističko etničko čišćenje, masovnu likvidaciju civila, za pljačku i silovanje, kako bi multietničke zajednice zauvijek nestale. Genocid u Srebrenici svjedoči da se nije bježalo ni od potpunog istrebljenja dijela cijelog jednog naroda, u ovom slučaju bošnjačkog. Ko god je u proteklom ratu izgubio nekog od svojih najbližih, ko god je maknut iz svog doma i sa svog ognjišta, bilo silom ili bježeći od smrti, ponio je sa sobom mržnju i gnjev, često i nagon za osvetom. Bosna i Hercegovina je bila biblijski poligon takvih patnji i stradanja, poligon strašne ljudske tragedije izazvane ratom protiv jedne evropske zemlje koja je bila neponovljivi vrt različitih kultura, religija i nacija. Zajednički život nosio je sa sobom i ljubav i mržnju, ljubav u mirnim, a mržnju u nemirnim vremenima. Šta je nakon četverogodišnje apokalipse ostalo? Bilo bi nepošteno i štetno reći da se Srbi, Hrvati i Bošnjaci danas mnogo više mrze nego što se vole. Većina stanovništva smjestila se unutar svojih etničkih granica. Pokazalo se, međutim, da administrativne i teritorijalne linije podjele nisu neutralisale nabujalu mržnju i da tu mržnju nisu umanjili ni „granični” crkveni tornjevi i minareti, dapače – uvećali su je. Tačnije rečeno, uvećali su vjerske antagonizme, iako bi upravo religija trebala biti nukleus harmoničnog suživota.

Međutim, u Bosni ni za kojega vakta nije bila na djelu ni svenarodna mržnja, ni svenarodna ljubav. Nijedan cijeli narod ne može biti predmet mržnje nekog drugog cijelog naroda, kao što ne može biti ni predmet ljubavi. Pokojni Nedžad Ibrišimović, negdje pred smrt je sa osjećanjem brige i straha izjavio: “Moj narod je i dalje okružen narodima koji prema njemu, narodu kojem pripadam, ne pokazuju nikakvu ljubav i prijateljstvo. Država u kojoj živim je u toj Evropi nešto što se ne uzima kao ravnopravna činjenica naspram drugih država. Kada sve to pogledate, pitam se kakav smislen odgovor mogu ja, koji nemam ni pameti ni moći, dati na tako teška i složena pitanja.” Ibrišimović je bio veliki pisac, ali u tom trenutku očito nije znao napraviti razliku između cijelih naroda i pojedinaca, ma koliko takvih pojedinaca bilo na broju. Uostalom, parolu bratstvo-jedinstvo bacili smo u blato, većina je htjela nešto drugo. I to drugo smo dobili. Pa zašto bi se onda, kog vraga, kolektivno voljeli?

 

(oslobodjenje.ba)

Komentari