Otišavši na zloglasne Kazane, gdje je odao počast brutalno ubijenim sarajevskim civilima, mahom srpske nacionalnosti, Bakir Izetbegović je ovog ponedjeljka učinio dobru stvar.

Autor Gojko Berić

Vrijeme će pokazati koliko je u svemu tome bilo iskrenosti a koliko političkih kalkulacija. Sumnjivci smatraju da je njegov odlazak na ovo trebevićko stratište bio iznuđen jednim novinarskim pitanjem koje mu je, s tim u vezi, bilo postavljeno petnaestak dana ranije, na velikom međunarodnom skupu u Sarajevu, ali je mnogo više onih koji misle da je ovaj gest novog bošnjačkog lidera došao suviše kasno. Ali, kao što se kaže, bolje ikad nego nikad. Ipak, poklonivši se nevinim žrtvama jednog izbezumljenog ratnog komandanta, koji se zvao Mušan Topalović Caco, Bakir Izetbegović je utro stazu kojom bi trebali krenuti i srpski i hrvatski politički prvaci. Nije bez značaja ni činjenica da se Izetbegović odlučio na ovaj korak u trenutku kad su srpsko-bošnjački odnosi postali jako turbulentni. Kao što je poznato, njihovo pogoršanje prouzrokovali su govor banjalučkog biskupa Komarice na Bleiburgu, nesmotrena izjava reisa Huseina Kavazovića da “Vlah ne može biti načelnik Srebrenice” i nepomirljivi stavovi koji se tiču popisa stanovništva. Izetbegović je na Kazanima pružio ruku povjerenja, a koliko će to utjecati na postojeće političke odnose, ostaje da se vidi.
Ono što je sigurno jeste da je rodbini Topalovićevih žrtava najzad laknulo. Za njih je priča o Kazanima i dalje daleko od kraja, jer “jama smrti” na Trebeviću još krije svoje tajne, između ostalog i broj ubijenih civila, odvedenih sa ulice ili iz njihovih stanova. Utvrđivanje pune istine o tom zločinu bilo je predmet opstrukcije bošnjačke vlasti, a o razlozima se može samo nagađati. Nije li Izetbegovićev gest označio kraj takvoj opstrukciji i dao “zeleno svjetlo” za podizanje spomen-obilježja na tom stratištu? Nema sumnje da je to psihološki relaksiralo većinu sarajevskih Srba, koji s jedne strane trpe posljedice koje im “pripadaju” kao etničkoj manjini, a s druge strane frustrirani su što se o zločinima nad pripadnicima njihovog naroda govori nerado i sa zadrškom.
Svi znamo da je u opkoljenom Sarajevu vladao haos veći nego što je morao biti. To je bio plod ne samo nedoraslosti tadašnje vlasti, već i plod njenog prećutnog gesla: “Što gore, tim bolje”. Što više žrtava, smrti i bijede, tim prije će Amerika intervenisati. Građani su živjeli u dvostrukom obruču terora, onog četničkog, koji je dolazio sa okolnih brda, i onog unutrašnjeg, koji su činile razne uniformisane lokalne bande. Hronika jame Kazani ispisana je mnogo puta, pa i povodom Izetbegovićevog odavanja počasti njenim žrtvama. Ali, da bi se razumio Mušan Topalović Caco, mora se razumjeti atmosfera koja je vladala u ratnom Sarajevu.
Kad je riječ o sarajevskim Srbima, oni su Aliji bili potrebni u njegovim mirovnim pregovorima, iako mu, istovremeno, nije smetalo što su permanentno napuštali glavni grad, gdje danas čine procentualno zanemarljivu etničku zajednicu. Oni Bakiru Izetbegoviću nisu potrebni kao što su bili potrebni njegovom ocu, koji je znao da se politička bitka za opstanak Bosne i Hercegovine dobija ili gubi u Sarajevu, a ne, recimo, u Podveležju. Bilo je u proteklom ratu mnogo većih zločina od ovog u Kazanima: u jednoj kući u Višegradu više od 70 bošnjačkih civila živi su spaljeni, na stotine ih je ubijeno i bačeno u jame Korićanskih stijena, na hiljade ih je stradalo u logorima, o genocidu u Srebrenici da se i ne govori. Ali, Kazani su sarajevski toponim, jedna od najvećih mrlja na savjesti branitelja glavnog grada. U tome je stvar. Kad god se pomenu Kazani, ukaže mi se slika objavljena krajem novembra 2011. u magazinu Dani, na kojoj se Svetozar Pudarić vidi kako sam stoji nad mračnim bezdanom, uz buket cvijeća položen na jednu stijenu. Pravi biblijski prizor! Trebalo je tu sliku objaviti mnogo puta, mada bi i tada, koliko god bila potresna, teško doprla do savjesti onih koji su od zločina u Kazanima uporno okretali glavu. Bakir Izetbegović je došao na Kazane u društvu nekolicine ljudi iz svog partijskog vrha, što je njegovom činu dalo dodatni dignitet.

Pudarić je otišao na Kazane sam. Mora da se na tom ukletom mjestu osjećao usamljen kao malo kada u životu. Nije tamo išao ni kao Srbin, ni kao potpredsjednik Federacije BiH, ni kao izaslanik svog partijskog šefa. Išao je kao građanin Sarajeva, vođen moralnim načelom prema kojem svaka nevina žrtva, bez obzira na nacionalnu i vjersku pripadnost, zaslužuje naš pijetet. Gdje je tog dana bio Zlatko Lagumdžija? Vjerovatno na jednom od svojih estradnih putovanja u inostranstvo. Gdje su bili članovi njegovog politbiroa, dobro uhljebljeni na javnim funkcijama? U razgovoru sa Vildanom Selimbegović, objavljenom u Oslobođenju, predsjednik SDA Sulejman Tihić je tim povodom rekao: “Meni je bilo jako žao kad sam vidio gospodina Pudarića samoga na Kazanima. Da sam znao da je planirao otići toga dana, ja bih otišao sa gospodinom Pudarićem”.
Bakir Izetbegović je, makar sa velikim zakašnjenjem, ipak učinio ono što je mnogo prije njega morao učiniti vođa SDP-a Zlatko Lagumdžija – uspeti se na Kazane zajedno sa, recimo, Alijom Behmenom, Svetozarom Pudarićem i Lidijom Korać. Nije to učinio ni kad je vrijeme bilo, niti ikada kasnije. Vjerovatno je smatrao da bi ga to moglo koštati nekoliko hiljada bošnjačkih glasova. Bio je to otvoreni kukavičluk, izdaja univerzalnih ljudskih vrijednosti, izdaja multietničnosti kojom se SDP uporno hvali i, na kraju, izdaja same socijaldemokratije. Ovo posljednje je provedeno dosljedno, pa je SDP danas tamo gdje mu je mjesto. Bilo – pa prokockano.

 

(oslobodjenje.ba)

Komentari