Piše: Muharem Bazdulj

Među stotinama hiljada Bosanaca i Hercegovaca koji su u posljednjih četvrt vijeka postali stanovnici i državljani Sjedinjenih Američkih Država…

…ima i onih čiji je posao promišljanje stvarnosti, između ostalog, i političke, pisaca i novinara, dakle.

Dvojica možda i najpoznatijih su Aleksandar Hemon i Kemal Kurspahić. Obojica su u prethodnih nekoliko dana govorili i pisali o predstojećim američkim predsjedničkim izborima.

Ovako veli Hemon u jednom intervjuu: “Američki sistem već dugo funkcionira na način da se bira manje od dva zla. Možda tako politika uvijek funkcioniše. U dobrom sistemu ima više od dva zla. Ima gradacija zla sve do neke dobre pozicije. Ali Trump je apokalipsa, mislim, čak i ako ga ne izaberu šteta koju je on počinio i koju će da počini je neizmjerna. Ovo je simptom degradacije i pada Amerike koji je započeo s invazijom na Irak. Ja sam daleko od toga da mi je Hillary Clinton draga, ali Hillary još pripada svijetu politike u kojem operiše razumno čak i ako je pogrešno. Ima neku viziju kako stvari trebaju da funkcionišu. S tom vizijom ja mogu da se slažem ili ne slažem, ali mogu da pretpostavim da je ta vizija posljedica nekog misaonog procesa i razmatranja različitih mogućnosti. Trump je idiot koji nema nikakvog programa osim stvaranja konflikta, da ako uplašimo dovoljno ‘ovih’, onda će ‘oni’ da glasaju za nas. Njegovi ovi su američki bijelci koje on plaši svojim rasizmom u nadi da će ih biti više od svih drugih. On nema nikakvog programa čak ni konzervativnog glupog programa. Iza toga nema ništa, to je nihilizam.”

Poredeći u autorskom tekstu dvoje kandidata za Bijelu kuću, Kemal Kurspahić najprije notira kako između njih “kontrast ne može biti veći” te nastavlja: “Gospođa Clinton ima političko iskustvo bivše prve dame države Arkanzas i Sjedinjenih Država, bivše senatorke i šefice američke diplomatije. Trump nema ni dana iskustva na bilo kakvoj izbornoj ili političkoj funkciji. Ona nudi kontinuitet američke vodeće uloge u međunarodnim odnosima i provjerenu sposobnost da se nosi s iskušenjima današnjeg svijeta i prijetnjama nacionalnoj bezbjednosti. On – insistirajući na njenoj odgovornosti što je glasala za rat u Iraku, što je navodno propustila da zaštiti ambasadora i više Amerikanaca ubijenih u napadu na konzulat u Bengaziju, i što je predsjedavala nad diplomatijom u vrijeme eskalirajućeg bezvlašća i nasilja na Bliskom istoku – nudi i krajnje kontroverzne mjere: izgradnju zida na granici s Meksikom – o trošku Meksika – i protjerivanje 11 miliona ‘nedokumentovanih’ imigranata; zabranu ulaska muslimana u Sjedinjene Države; odustajanja od zaštite članica NATO-a pred mogućim prijetnjama i čak najnovije pozivanje Rusije da nastavi internetsku špijunažu njegovih američkih političkih protivnika.”

Citiram ovdje malo opširnije Hemona i Kurspahića zato što su obojica pametni ljudi, obrazovani, analitični i elokventni te dobro opisuju nelagodu s kojom se veliki dio Amerikanaca nosi sa samom mogućnošću da Donald Trump postane predsjednik SAD-a. Uostalom, i njih dvojica su Amerikanci koji će u novembru, ako budu željeli, i vlastitim glasom moći koliko-toliko uticati na rezultate izbora. Slavoj Žižek je prije koju godinu duhovito primijetio da su američki izbori globalno toliko važni da bi na njima pravo glasa trebali imati svi stanovnici planete Zemlje. Dok se to eventualno ne ostvari, nama neamerikancima preostaje da kibicujemo i komentarišemo.

Iz takve, neameričke, perspektive, moram da priznam da mene već mjesecima zapravo frapira intenzitet apokaliptičke retorike koji prati Trumpovu kandidaturu. Lijevo-liberalnim komentatorima su tradicionalno demokratski kandidati bliži od republikanskih i to je okej. Takođe, i u vrijeme kad se George W. Bush takmičio za svoj drugi mandat bilo je apokaliptičnih tonova, a pojedine holivudske zvijezde su najavljivale da će u slučaju njegove pobjede napustiti SAD što poslije, naravno, nisu ostvarile. Nisu političari jedini koji ne shvataju zaozbiljno predizborna obećanja. I ne možeš političara dezavuisati zbog bizarnih predizbornih obećanja.

Hoću da kažem, neće nam nebo pasti na glavu ako Trump pobijedi. A svi koji strepe od njegove pobjede, morali bi da porazmisle kako je uopšte došao do pozicije da ima sasvim realne šanse da uđe u Bijelu kuću. Ako je najveći adut Demokratske stranke kontinuitet dinastije Clinton, onda u toj demokratiji nešto definitivno ne funkcioniše. Kao i u slučaju Brexita, kao i u slučaju uspjeha drugih inicijativa usmjerenih protiv okoštalog birokratsko-političkog establishmenta, ljudi u Trumpu ne vide tajkuna koji daje budalaste izjave, nego vide mogućnost da se nešto promijeni. Kad ti je loše, izvjesnost da će eventualna promjena biti promjena nabolje je čist luksuz. Daj da se nešto promijeni, pa kako god, nek se kolo pokrene, pa će se u jednom trenutku valjda okrenuti i na dobru stranu, to bi mogla biti simplifikacija takvog političkog razmišljanja.

Da, u pravu je Kurspahić, gospođa Clinton nudi kontinuitet i ako ima dovoljno ljudi kojima ovakvo stanje odgovara, njoj je pobjeda zagarantovana. A Donald Trump bi komotno mogao da pozajmi slogan beogradskog portala Peščanik: Ako vam je dobro, onda ništa.

 

(oslobodjenje.ba)

Komentari