Piše: Boris Dežulović

Zvao me jednom prilikom u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic. Hoćeš jedan baš stari, veli, američki?

Elem, prozvala učiteljica u razredu maloga Ala Caponea iz zadnje klupe, pa ga pitala tko je bio prvi američki predsjednik. Mali Alphie – Alphie su ga zvali u školi – nije, međutim, taknuo knjigu, pa šuti kao zaliven. “Vrlo dobro, evo ti onda jedinica”, ljutito je učiteljica dohvatila naliv-pero, pa pogledom okružila razred. “Mogu ja?”, javio se iz prve klupe jedan dječak. “Prvi američki predsjednik bio je George Was…”, izustio je mališan prije nego je pokošen pao preko klupe. “Alphie!”, vrisnula je učiteljica prema malome Caponeu, što je sa strojnicom u rukama stajao u dnu razreda, “zašto si za Boga miloga ubio Johnnyja?!”. “Zato”, procijedio je ovaj, “što je previše znao.”

Nesretni Johnny bio je tako prva žrtva Alphonsea Gabriela Caponea, iako mališana što je previše znao nema na popisu žrtava koje je Al likvidirao na putu do prijestolja kralja čikaškog podzemlja veselih dvadesetih, prije nego je – svi znamo tu priču – najebao zbog utaje poreza i završio u Alcatrazu, odakle se vratio bolestan i poremećen, spreman tek za neslavnu, ponižavajuću smrt od posljedica sifilisa. Sve otada, huda sudba Ala Caponea funkcionira kao metafora uređene države, osobito popularna među njenim teoretičarima na hajdučkom Balkanu, gdje se svaka država i svaka Porezna uprava – tuđinska ili svoja, svejedno – vazda doživljavala elementarno neprijateljskom.

Al Capone je godinama vladao Chicagom, reketario je cijeli grad, trgovao alkoholom, organizirao prostituciju, silovao, otimao, mučio i ubijao: u tih je pet-šest godina svojom rukom, ili rukom svojih plaćenih ubojica, likvidirao više od trideset ljudi – na Valentinovo 1929., u glasovitom St. Valentine's Day Massacreu, dao je postrojiti pred zid i strijeljati sedmoricu pripadnika suparničkog klana Bugsa Morana – pa ipak je na kraju osuđen i poslan u zatvor zbog jebenih dvjesto hiljada dolara duga čikaškoj poreznoj upravi.

A mi smo na kraju te poučne priče obješenih čeljusti maštali o snovitom Zapadu i čudesnoj dalekoj zemlji Americi, arkadiji neslućenih mogućnosti, u kojoj možeš nekažnjeno pobiti cijeli dječji vrtić, sravniti ga sa zemljom, otvoriti na njegovu mjestu kockarnicu i u prvoj godini zaraditi milijun, ali ne možeš ne platiti godišnji porez: od toga poreza, kako smo mi shvatili tu stvar s liberalnim kapitalizmom, utopijska Amerika gradi dječje vrtiće i generira održivu ekonomsku konjunkturu.

To je ozbiljna uređena država!, pljunuli bismo onda u pogano, divlje rodno tlo, na kojemu, eto, ne možeš nekažnjeno pobiti dječji vrtić i otvoriti kockarnicu, jer ovdje, sunce nam jebem balkansko, država ne funkcionira, sve i da ima dječjih vrtića za kockarnicu treba sto hiljada dozvola i plavih koverata, a dječjih vrtića pri tom ionako nema jer država nema para, država nema para jer nitko ne plaća porez, a nitko ne plaća porez jer nema ozbiljne uređene države.

Od cijele američke konjunkture mi smo usvojili samo onaj dio s nekažnjenim ubijanjem. I tu nekako zapeli. Naši su gangsteri tako više-manje nekažnjeno poubijali deset hiljada puta više ljudi od Ala Caponea, a sve za kurac: siromašni poput onih jadnika pred Caponeovom pučkom kuhinjom u Chicagu, mi sveudilj ponavljamo mantru o uređenoj državi Americi. Matrica je to koju ćete susresti svugdje po Balkanu, svaki put kad čujete tezu da nam valja zaboraviti prošlost i ratove, te okrenuti se budućnosti, odnosno ekonomiji. Jer nije Amerika velika i bogata što je zatvarala svoje mafijaše i ubojice, već što im je “zaboravila prošlost” i naplatila porez.

Milorad Dodik i njegova Republika Srpska svakako nisu jedini, ali su dobar primjer za to o čemu je riječ. Masakr u Srebrenici na Petrovdan 1995. ni po čemu, naravno, nije prispodobiv s masakrom u Chicagu na Valentinovo 1929. – barem ni po čemu što ne bi bilo uvredom za ubijene srebreničke civile – osim na ravni njegove historijske nekažnjenosti, odnosno pravosudne irelevantnosti. Zato Milorad Dodik, dovoljno pametan da zna kako funkcionira balkanska ratna konjunktura, srebreničkom pokolju uporno vraća značaj – ali predstavljajući ga, jasno, kao St. Peter's Day Massacre, obični dakle mafijaški obračun dva klana – i zato cijelu Srpsku već deset godina privodi za svjedoke, prebacujući u “istrazi” tog “obračuna” istražitelje iz financijske policije.

Zato će, najzad, Milorad Dodik, dovoljno glup da ne zna kako funkcionira američka konjunktura, na kraju najebati zbog poreza: možeš, naime, nekažnjeno negirati i srebrenički genocid i Foču i Višegrad i Omarsku, ali ne možeš ne isplatiti ljudima plaće i penzije. Možeš, ukratko, utajiti ratni zločin, ali ne smiješ utajiti porez.

Milorad Dodik godinama je tako vladao Srpskom, reketario je cijeli entitet, trgovao zločinima i organizirao parastose, po drugi put tako silovao, otimao, mučio i ubijao već silovane, otete, mučene i ubijene, pa ipak će na kraju neslavno skončati zbog jebenih pola milijarde maraka što mu nedostaju u budžetu. Jer u snovitoj, čudesnoj Republici Srpskoj, arkadiji neslućenih šansi i mogućnosti, možeš u kakvom starom rudniku željeza nekažnjeno otvoriti koncentracijski logor, pa ga poslije rata prodati stranom partneru koji će pokrenuti proizvodnju i plaćati porez, ali ne možeš pare od tog poreza dati sinu za voćnjak: od toga poreza, kako se ovdje shvaća liberalna ekonomija, utopijska bi Republika Srpska gradila rudnike željeza i generirala održivu ratnu konjunkturu. Pardon, da, ekonomsku.

To će onda biti ozbiljna uređena država!, pljunut će nezadovoljni građanin u pogano, divlje rodno tlo, na kojemu, eto, ne možeš nekažnjeno u rudniku otvoriti logor pa ga poslije prodati strancu, jer ovdje, sunce nam jebem balkansko, država ne funkcionira, za logor treba sto hiljada dozvola i plavih koverata, a rudnika pri tom ionako nema jer država nema para, država nema para jer Dodik ne polaže račune, a Dodik ne polaže račune jer nema ozbiljne uređene države.

Elem, prozvat će učiteljica u razredu maloga Milu iz zadnje klupe, pa ga pitati tko je bio prvi predsjednik Republike Srpske, mali Mile šutjet će kao zaliven, “vrlo dobro, evo ti onda jedinica”, ljutito će učiteljica dohvatiti naliv-pero, pa pogledom okružiti razred, “mogu ja?”, javit će se iz prve klupe jedan dječak, “prvi predsjednik Republike Srpske bio je Radovan Kar…” izustit će mališan prije nego pokošen padne preko klupe, “Mile!”, vrisnut će učiteljica prema dječaku što će sa strojnicom u rukama stajati u dnu razreda, “zašto pobogu ubi Almira?!”, a ovaj će procijediti: “Zato što je musliman”.

Šta znaju Amerikanci šta je održiva konjunktura.

 

(oslobodjenje.ba)

Komentari