Piše: Jusuf Trbić

 

Počelo je. Nakon prijetnji svima koji brane ljudska prava, u oba entiteta, prešlo se s riječi na djela. Nepoznati razbojnik, sakrivenog lica, napao je Sinana Alića, predsjednika Fondacije «Istina, pravda, pomirenje» iz Tuzle i razbio mu glavu. Mogao ga je i ubiti, ali to je, očigledno, bila opomena. Reagovao je Helsinški komitet, saopštenjem u kojem se od nadležnih organa traži da nađu razbojnika i kazne ga, kako bi bili «spriječeni pokušaji da se ušutkaju i zastraše borci za ljudska prava». I to je, za sad, sve.

A Sinan Alić je dugogodišnji novinar, osnivač i predsjednik Fondacije, neumorni borac za istinu, koji ne posustaje, uporni branilac Ilije Jurišića i čovjek koji je nedavno otvoreno pozvao Dodika da tuži njega, Sinana, zbog čestitki za Dan RS, kojima su svi upozoreni na kakvim je temeljima izgrađen manji b/h entitet. U ovom slučaju nije ni bitno koja je «strana» napala Sinana Alića, bitno je da je krenulo razbijanje glava svima koji ne misle kao naši vlasnici istine. Ma ko oni bili.

A pripreme za izbore tek su počele.

Dodikova vlast i ne krije da će se svim sredstvima obračunavati s protivnicima, pa je u tom cilju formiran i Savjet za zaštitu ustavnog poretka. Baš me interesuje da li će taj Savjet ukazati Dodiku na nepoštovanje Ustava kad su u pitanju Bošnjaci i Hrvati u RS-u, na neustavne krsne slave, na probleme zapošljavanja pripadnika drugih naroda, na nazive ustanova u ulica i sve druge oblike kršenja ustavnih normi. Ali, desant na mezarje u Višegradu i istrajavanje na novom Zakonu o prebivalištu pokazuje da će vlast u narednim mjesecima samo pojačavati represiju nad pripadnicima drugih naroda. Pogotovo nakon što je popis pokazao da Bošnjaka ima više od nekad proklamovanih 5 posto. To je, očigledno, toliko uzbunilo srpske političare, da su ponovo nestale razlike među njima kad je u pitanju odnos prema Bošnjacima.

Gledam na televiziji Mladena Ivanića, koji govori o nevladinoj organizaciji «1. mart». I ovaj razumni i odmjereni političar, kad dođe do linije srpskog nacionalizma, postaje kao i svi drugi. I on zastane pred tom linijom, kao pred zidom, nesposoban i da izviri preko tog zida, a kamoli da ga preskoči. Dodikovim rječnikom označio je ono što radi « 1. mart» desnim radikalizmom, koji traži i provocira sukobe. I za njega, kao i za ostale, istina koju izgovaraju Emir Suljagić i ostali, nije razlog za razmišljanje, za razgovor, možda i za stid. Za sve njih – istina je crvena krpa pred očima. Ni Ivanić, baš kao i  dodikovci koje toliko kritikuje, nije bio u stanju ni da pomene Tomašicu, jamu u koju je bačeno skoro hiljadu ubijenih civila, i koja se još otkopava, ni pokušaj rušenja kuće u kojoj je Milan Lukić spaljivao živu djecu, nije nikad bio u stanju da kaže riječ žaljenja zbog Srebrenice ili bilo kog srpskog zločina. Ali, oni koji o tome progovore, jesu radikali i teroristi i s njima s treba obračunati. Bar kao sa Sinanom Alićem.

Nevjerovatno je dokle ide ta srpska nacionalistička paranoja. Nema činjenice koju će oni saslušati, a kamoli prihvatiti, ako imalo remeti njihovu  dogovorenu verziju istine, oni prolaze pored logike i fakata  kao mjesečari, zatvorenih očiju, panično uplašeni od svega što otkriva pravo stanje stvari, velikosrpski fašistički projekat, njegove aktere i rezultate. Dugo planirana i pripremana agresija na susjede, zbog stvaranja jedne države za sve Srbe, jednog srpskog etničkog prostora, i osnovni način izvedbe toga plana – etničko čišćenje, za cijeli svijet je nesporna istina, samo oni neće ni da čuju za to. Kad nekoga od njih pitaš : a na koji bi drugi način Karadžićevoj šumskoj republici mogle biti pripojene teritorije na kojima su Srbi bili u manjini, recimo Posavina ili istočna Bosna, oni nemaju odgovora. Sve što mogu učiniti  jeste da papagajski ponavljaju dobro naučenu lekciju o tome da su zločine svi činili, a da samo Srbi odgovaraju. Kad im kažeš, recimo, da su u istočnoj Bosni, po podacima Istraživačkog i dokumentacionog centra, na koje se i oni pozivaju, 94,83 posto žrtava bili Bošnjaci, a tek 4,87 posto Srbi, i da je u Podrinju više Bošnjaka pobijeno u prvoj godini rata, nego u Srebrenici, nemaju šta da kažu. Za njih je pogibija jednog srpskog vojnika veći zločin nego ubijanje hiljada bošnjačkih civila. Za njih je genocid nad hiljadama civila u Srebrenici opravdan, a ako su vojnici Nasera Orića, iz surovog okruženja, izašli i u borbi ubili protivničkog vojnika, to je razlog za lelek do neba. Srbi su imali pravo da ubijaju Sarajevo, da gađaju škole i bolnice, da ubijaju djecu na ulicama, ali ako je prilikom bombardovanja grada stradao neki Srbin, e, to je zločin i druga strana je kriva. Nije zločin kad su Srbi bezdušno ubijali Bihać, zločin je kad se Peti korpus odbrani, pa potjera Mladićeve fašiste prema  Banjoj Luci.

Nije zločin, već odbrana i oslobođenje Bijeljine, kad zlikovci pobiju civile, žene i djecu u njihovim kućama i kad ih bacaju u Drinu. Koliko puta smo čuli : krivi su muslimani, jer su imali oružje, mada od tog navodnog oružja ni jedan Srbin nije ni okrznut. A to što su svi Srbi imali oružja za izvoz, to je normalno. Neki su muslimani bili u SDA, pa su zato krivi, a mnogi Srbi su bili u SDS, ali to je sasvim u redu. Bošnjaci su htjeli nezavisnu Bosnu, pa su zato stradali, a karadžićevci su htjeli državu samo za Srbe, pa su zato pobili i protjerali ostale, ali to nije nikakav grijeh. Srbi su imali pravo na samoopredjeljenje, što je podrazumijevalo da Srbiji pripoje i teritorije na kojima su u manjini, ali to pravo niko drugi nije imao. Srbi su imali pravo da ubijaju civile, zatvaraju ih u logore, muče ih i siluju, imali su pravo da zauzmu i etnički očiste svako mjesto koje su željeli, a drugi nisu imali pravo ni da se brane.

Srbi su imali pravo da sistematski i planski poruše sve džamije. Kad im kažete da su srpske crkve ostale nedirnute i u Sarajevu, i u Bihaću, i u Zenici, pa čak i u Srebrenici, prekidaju razgovor. Srbi nisu dozvoljavali Bošnjacima, i kad ih puste da idu, da iznesu ni najlon kesu. Vojnici JNA su iz Tuzle iznijeli i oružje i municiju, i po direktivi, izazvali incident, za koji je i Haški tribunal rekao da nije ratni zločin. Ali, čak i u Bijeljini je Tuzlanska kolona sinonim zločina, a ubijanje civila, žena i djece, u našem  gradu, mjesec i po dana ranije, normalna je stvar.

Centralizovana BiH je bauk. Centralizovana RS je pravo rješenje. Preglasavanje Srba u BiH je nedopustivo. Preglasavanje Bošnjaka i Hrvata u RS je normalno. Treba kazniti sve što liči na zločin nad Srbima. Zločine nad Bošnjacima ne treba ni pominjati. Prava Srba u cijeloj BiH su neprikosnovena. Prava Bošnjaka i Hrvata u RS su nepoznata kategorija. Niko osim vlasti RS ne može birati Srbe u organima BiH. Niko osim vlasti RS ne može birati Bošnjake i Hrvate u organima vlasti RS. Uključujući i Emila Vlajkija. Niko u RS ne može imati ljudska prava, osim Srba. Davno je rekao pokojni patrijarh Pavle u pismu lordu Karingtonu :» Srbi više ne mogu živeti ni s kim zajedno. Tu strašnu istinu treba da shvate svi dosadašnji Jugosloveni i civlizovana Evropa.»

Srbi su nebeski narod, i njima pripadaju prava kakva drugi ne mogu imati. I ko god drugačije misli, a pogotovo ako se pobuni, taj je  skrenuo  u desni radikalizam, što bi rekao Mladen Ivanić. A sa takvima, zna se kako treba.

Reklo bi se : masovna amputacija savjesti. Ali i morala, pameti i znanja. A najgore je to što su  i drugi počeli da se ponašaju po ovoj velikosrpskoj matrici. «Ko nije s nama, taj je protiv nas, i dobiće metak», govorio je nekad Benito Musolini. Staro jugoslovensko jednoumlje sad je pretvoreno u više malih, primitivnih, isključivih i osvetoljubivih jednoumlja. Svaka ptica u svoje jato, svaka ovca u svoj tor, svaki noj glavu u svoj pijesak.

A onaj ko izviri, ko podigne glavu, dobiće po glavi. Kao Sinan Alić.

Komentari