Piše: Kemal Kurspahić
Dva događaja u proteklih nedjelju dana, jedan globalni – obilježavanje Dana sjećanja na Holokaust, a jedan lokalni – obilježavanje godišnjice proboja preživjelih logoraša i oslobađanja logora Jasenovac, pokazali su i koliko je u svijetu postignuto i koliko toga kod nas tek ostaje da se uradi na podizanju kulture sjećanja na žrtve ratova iz prošloga stoljeća.
Na Dan sjećanja na Holokaust, koji je ove godine po hebrejskom kalendaru padao u ponedjeljak 24. aprila, američki Muzej Holokausta u Vašingtonu dodijelio je svoje najviše priznanje – Nagradu Eli Vizel (Elie Wiesel) – njemačkoj kancelarki Angeli Merkel “za njenu nepokolebljivu posvećenost očuvanju sjećanja na Holokaust kao prioritetu Njemačke”. Merkelova je bila najzaslužnija što su otvoreni arhivi i pristup dokumentaciji o nacističkim zločinima koji su čuvani u Njemačkoj a više puta je izjavljivala kako je “masovno ubijanje šest miliona Jevreja, provođeno u ime Njemačke, nanijelo neopisive patnje jevrejskom narodu, Evropi i cijelom svijetu” i kako nacistički Holokaust “ispunjava Nijemce sramom”.
Za budućnost Njemačke od ključnog je znaćaja da se razumije da je Holokaust bio vrhunska izdaja svih civilizacijskih vrijednosti – govorila je kancelarka.
I tačka.
Žrtve Holokausta – u koje podrazumijevam i žrtve Jasenovca jer je ustaški režim djelovao pod pokriviteljstvom i u okviru nacističkog projekta – zaslužuju upravo to bespogovorno poštovanje, poklonjenje bez ikakve političke pozadine i interesa, bez naknadnog konstruisanja olakšavajućih “istorijskih okolnosti” i “podijeljenih odgovornosti”, i posebno bez politički motivisanog umanjivanja ili povećavanja broja ubijenih u logorima.
Obilježavanja godišnjica stradanja kod nas na žalost, umjesto tog iskrenog poklonjenja žrtvama, najčešće ostavljaju gorak okus produžetaka ranijih ratova i primitivne promocije novih, sada demokratski biranih, predstavnika nacionalizma koji bestidno potežu žrtve bivših sukoba u poticanju mržnji za nove.
To u osnovi istorijski neodgovorno, a moralno neoprostivo narušavanje svečane tišine tako svetog mjesta kao što je Jasenovac nastavlja se, na žalost, i 72 godine nakon što su malobrojni preživjeli oslobođeni iz najužasnijeg logora smrti na Balkanu.
Tako je Udruga dobrovoljaca hrvatskih obrambenih snaga (HOS-a) pored samog jasenovačkog logora postavila spomen ploču saborcima poginulim u prošlom ratu s uklesanim ustaškim pozdravom “Za dom sppremni”. Mediji su, pored ostalog, javili kako je ploča “uznemirila Srbe” – kao da ne bi morala da uznemiri svakog ko iskreno drži do evropske pripadnosti Hrvatske – a njena predsjednica, Kolinda Grabar-Kitarović, nasuprot bezrezervnom antifašizmu Angele Merkel, povodom ploče kaže kako se apsolutno ne može miješati u stvari iz nadležnosti lokalne samouprave i kako su poznata njena stajališta o obilježjima “bilo kakvih totalitarizama, dakle od komunizma preko fašizma i svega ostaloga”, izjednačujući tako i logorske dželate i njihove žrtve. Ona je, inače, imala i svoj “Merkel moment” kad je u posjeti Jasenovcu uz 70. godišnjicu zatvaranja logora u knjizi dojmova napisala:
“Kao predsjednica Republike Hrvatske i kao čovjek bezpridržajno osuđujem zločine mučenja i ubijanja koja su se ovdje događala. Ideologija koja je uzrokovala ove zločine moralno je i pravno osuđena. Ta politika bila je volja režima koji se vezao uz nacističko-fašističku Osovinu i na nečastan način iskoristio legitimnu želju hrvatskoga naroda za svojom državom“.
Sa te moralne platforme uznemiravanje jasenovačkih žrtva simbolima ustaškog režima ne može biti ostavljeno tek lokalnoj samoupravi nego poziva i na bezpridržajnu osudu predsjednice kad god i u bilo kom obliku da se javi.
Ali, na tom testu odnosa prema žrtvama posrnuli su – i ovog puta (kao i u slučaju agitacije protiv rezolucije Ujedinjenih nacija o Srebrenici) – i najviši predstavnici srpske politike: predsjednici Srbije i Republike Srpske čiju su posjetu Jasenovcu u povodu obilježavanje godišnjice oslobađanja logora beogradski mediji u novinskim naslovima najavili kao učešće na “obeležavanju godišnjice stradanja Srba”.
Poštovanje i poklonjenje, međutim, zaslužuju sve žrtve Jasenovca. A na spisku pojedinačno utvrđenih i dokumentovanih žrtava, nasuprot nacionalističkom bezobzirnom umanjivanju ili uveličavanju od “samo” 20.000 do 800.000 ubijenih, za sada ima ukupno 83.145 imena: 47.627 Srba, 16.173 Roma, 13.116 Jevreja, 4.255 Hrvata i 1.128 Bošnjaka uz žrtve još 15 drugih nacionalnosti. Odvajati ih u smrti je neoprostiv grijeh koji i velike planove predsjednika Republike Srpske za snimanje filma o Jasenovcu unaprijed kompromituje i zbog suženih vidika i zbog moguće političke jednostranosti i zloupotrebe.
Iako u vezi s godišnjicom Jasenovca, u odsustvu bilo kakve državne politike i svebosanske vizije, bošnjačka politika nije imala direktnog učešća ili uticaja, ona se svoga prava na nasljeđe antifašizma odriče u upornoj promociji bošnjačkih pripadnika i simpatizera ustaškog pokreta: u nazivima ulica, trgova i škola i doprinosa u provođenju projekata etničkih i vjerskih podjela bosanskohercegovačkog društva sve do tačke na kojoj istaknuti član vladajuće bošnjačke partije govori o bošnjačkom doprinosu borbi protiv – antifašizma.
(slobodnaevropa.ba)
