GRAFIKE ANTONIJE GUDELJ DOPRINOS HRVATSKOJ SAKRALNOJ UMJETNOSTI

Piše: Atif Kujundžić

Iz jednog aspekta izložbenu postavku /52/ pedesetdva grafička lista Antonije Gudelj /mali format/ dužni smo promatrati kao fragment hrvatskog, ali i općenito sakralnog slikarstva, prije svega zato jer je riječ o semantici ribe, koja je jedina od vodenih životinja dozvoljena kao hrana jer su druge vodene životinje prljave /sv. Martin/, jer i Isus Krist prikazivan je kao riba /grč. Ihtis – Isus, Krist, Božji Sin, Spasitelj/, jer je Isus Krist nerijetko prikazivan kao ribar, tj. tako vezivan za svoje skromno porijeklo i osobnu sposobnost da živi od teškog rada u teškim uvjetima i svojim rukama. To istodobno znači kako je riba tokom tisuća godina mitologizirana u kršćanskom shvatanju.

Grafičarka Antonija Gudelj prihvatila se likovnih sredstava i vizualizacije kojom je likovnim sredstvima u zahtjevnoj tehnici grafike demitologizirala ribu, što je blistavo postignuće. Tijela riba na Antonijinim grafikama grade najrazličitiji odnos: tu je riba sama, riba u paru, dvije ribe sa ribom djetetom, kosturi riba kao ostaci hrane, međusobna privlačnost riba, riba general, riba list, riba kao žena s naglašenim grudima – jer, semantički, riba je i znak plodnosti, a ženske grudi se ispod odjeće često u pokretu naziru kao ribe. Etc.

Sakralna umjetnost u Hrvatskoj, gledano u prostoru i vremenu, egzistira od vremena grčkog i rimskog upravljanja ovim krajevima. Upočetku, to ima elemente paganske duhovnosti, ali, postepeno, artikulira se kao čista i jasna duhovna recepcija i emanacija biblijske riječi katoličke provenijencije. Naime, snažno zahvaćeni Kristovom žrtvom i porukom, ljudi su ostavljali puno sakralnih obilježja već u 2. i 3. stoljeću u rano-kršćanskim bazilikama. Bili su to sveti tragovi i estetska uprizorenja kršćanskih vizija i misterija, a događala su se u drvetu, kamenu, keramici, bronci, u arhitrkturi, slikarstvu, kiparstvu, rukopisima, zlatu i drugim plemenitim metalima, posebno na nadgrobnim spomenicima, etc.

Zato držimo, kako je od iznimnog značaja uvjet, prema kojem je u Akademiji likovnih umjetnosti Široki Brijeg uspostavljen postdiplomski studij sakralne umjetnosti. Osobno vjerujem kako to nije bez vatikanske mudrosti i blagoslova. Naime, u mišljenju ljudi uvriježeno je shvatanje kako je u pravilu: katoličanstvo = kanonsko pravo. Dakle Stega i Vjera. Dakako! Inače kako izaći nakraj sa svim poteškoćama, iskušenjima i ljudskim naravima, a pri tome očuvati Božju riječ i dostojanstvo vjere, biti dosljedan i biti postojan na putu i tokom putovanja?!

I pogledajte sad, upravo ta jedinstvena stega ima snage da podrži rad slikara naklonjenih sakralnom slikarstvu. Dakle, rad umjetnika. A umjetnost je neograničena sloboda! Čak i u vjeri, što je stvarno. Crkva to podržava. Osim toga, u našim prilikama od izuzetne važnosti za Tuzlu, kao po svemu bitnu likovnu sredinu u bh. kulturalnim i likovnim razmjerama – treba razumjeti kako smo povlašćeni jer imamo umjetničku galeriju Kristian Kreković kroz koju defilira i najmlađa generacija obrazovanih i talentiranih slikara, kipara, grafičara: Mladen Ivešić, Marijana Ivešić Pažin, Ilija Skočibušić, Magdalena Džinić i drugi. Sada i Antonija Gudelj, već afirmirana, ugledna umjetnica s nekoliko specijalizacija, posebno u grafici.

* * *

        Za razliku od prethodnika, Antonija Gudelj djelatno snaži i do visokog sjaja čisti semantiku likovnog smisla i životne poetike duhovnog znaka ribe u povijesti kršćanstva, posebno katoličanstva. Riba ovdje konačno može biti što jeste – ravnopravan živi Božji stvor – što je iz grafike u grafiku izvedeno do savršenstva komuniciranja. Interesantna stvar je da na Antonijinim grafkima – s obzirom kako je riječ o grafičkim listovima otisnutim presom – imamo snažnu asocijaciju prema fosilnim ostacima koje nalazimo u slojevima kamena u koje su se odlagali skeleti riba kao relikti vječnosti tog bezglasnog Božjeg Stvora i Bića. Tako Antonija ulazi u nivo duboke komunikacije sa promatračima, koji se, naprosto ne mogu oteti istinitosti njezinog likovnog jezika i prikaza.

Dakle, u otiscima na grafičkim listovima, Antonija Gudelj ustvari uspijeva u iznimno složenoj nakani demitologizacije kršćanskog odnosa prema ribi, organizirajući riblja tijela u puno različitih slika i poredaka koji po njezinoj želji i invenciji tvore razne prizore iz čisto kršćanskog poimanja Boga i Svete Obitelji – do smisla biblijske riječi i čovjekovog života, Isusa Krista, njegovoga Puta i žrtve kojom će pred Bogom iskupiti sve ljude, ali i u nivou spoznaje za kojom čovjek uporno traga osobnim životom – o svijetu općenito.

* * *

        Fascinantno je vidjeti te pedesetdvije savršene grafike u malom formatu koje u osnovi računaju s jednim oblikom – subjektom i njegovim konkretnim i semantičkim/simboličkim mitologiziranim smislom i značenjem, te nekoliko nijansi boje. Neslučajno /52/, jer, godina ima pedesetdva tjedna i pedesetdvije  nedjelje. Kao i uvijek, najvažnija je stvar da autor ima sasvim jasnu predstavu o tome što radi. Kad se tome doda i nomen est omen – dobije se u grafici srednje dubine cjelovit umjetnički i likovni zahvat i doživljaj sakralnog predznaka bez premca.

Antonija Gudelj demistificira/demitologizira simbol ribe kao nečiste vodene životinje prema svetom Martinu, životinje kojoj se glava ne odvaja od tijela, ali koja se jedina od vodenih životinja može jesti! Krećući u svoj slikarsko-grafički pohod od činjenice da je Isus Krist često prikazivan kao riba i ribar /očito s namjerom da posvjedoči o njegovom čestitom i sirotinjskom podrijetlu, te njegovoj spremnosti da živi od rada svojih ruku/. Taj uvjet daje ribi jedinstvenu ulogu i smisao u prostoru čovjekove vjere u Jedinog Boga i Kristovu empatičnu žrtvu za sve ljude.

Ulazeći u ovaj poduhvat, grafičarka Antonija Gudelj pokazuje visoku ljudsku i inventivnu spremnost i odgovornost za sučeljavanje s najzahtjevnijim mitskim i simboličikim sadržajima u kršćanskom vjerovanju i mišljenju, ali i sa konkretizacijom, tj. vizualizacijom tog mišljenja koje širi prostor. Antonija Gudelj je poslanje koje razrješava tu stvar. Ona je živim dokazom o tome pred nevjericom i besmislom, ona to razrješava na način koji možemo inventivno i jednostavno razumjeti i prihvatiti, Antonija Gudelj naše je oko i naša svijest o sebi u žrtvi Isusa Krista, jer, čak prema mezopotamskoj ribi Oannes koja je smatrana Kristovim likom, riba je uopće uzevši simbolom života i plodnosti. Riba je povezana s idejom blagostanja. Sanjati da se jede riba donosi sreću. Riba je mitski simbol plodnosti zbog mnoštva jajašaca – ikre koja se na specifičan način oplođuju.

Etc.

* * *

        Inventivno i kreativno kombinirajući broj ribljih tijela Antonija Gudelj nas likovno i grafički uvodi u vrijeme i prostor, u svijet nastajanja kršćanstva i čini to suptilno, umjetnički dosljedno i odgovorno posebno u nivou imenovanja – nazivlja svojih grafika. Antonijine grafike nas provode putom Svete Obitelji i životom Isusa Krista i konačno, ribu čine dostojnom i blagoslovenom hranom za vrijeme posta. U cijeloj stvari, Antonija nije samo dovitljiva, ona je istinski talentirana, inventivni znalac o razvoju kršćanstva kao osobnog arhetipa i osobne duhovnosti. Ovisno o tome koji broj riba je na slici, vidimo svetu obitelj, objedovanje, prisustvo ili odsustvo pojedinih članova ili druge događaje iz života svete obitelji, Kristovo porođenje, etc.

Ribe i njihov broj, međusobni odnos u slici, javljaju se kao elementarna Božja nazočnost, ili likovni otisci i isječci iz života Svete obitelji, donoseći atmosferu i duh jednoga vremena kada je čovjek nastojao shvatiti Božju riječ i Božju moć, kada je nastojao razumjeti žrtvu Isusa Krista i samoga sebe. Antonija snagom svoga dara i umjetničkom vještinom svoje grafike, vrlo uspješno i sugestivno rješava cijelo mnoštvo pitanja i problema.

Ustvari, Antonija slika osobnom vjerom u Boga i Njegovog Sina – Bogočovjeka Krista, pa su joj boje primjerene osjećanju života, naročito smeđa koja sugerira skromnost i boju zemlje, toplotu ljudskog života, Božje milosti, ali i crtež, pojednostavljen do porijekla nadahnuća, do smisla koji ga oblikuje. Zato, ovaj ciklus grafika Antonije Gudelj, pouzdano, ide u red značajnih doprinosa hrvatskoj sakralnoj kršćanskoj umjetnosti.

Grafike Antonije Gudelj nose snažnu božansku i Kristovu poruku, to su grafike koje svojim smislom i estetikom spajaju starokršćansko vrijeme i suvremeno shvatanje, koje svojim crtežom i patiniranim koloritom karakterističnim za grafiku u našoj svijesti – moste vrijeme ostvarujući jedinstvo vječno istog usuda čovječanstva.

Na grafikama Antonije Gudelj možemo zapaziti kao svojevrsno i karakteristično čudo – konstantu svjetlosti koja obasjava prizor/sliku do mjere da se pitamo je li to naša uobrazilja ili stvarna izloženost Božjem svevidu? Ili je tipično Antonijina slikarska vještina i umijeće i tako dio njezinog doživljaja koji možemo naći samo na slikama/grafikama autora naglašenog dara i velike snage. Tu je i opcija prema kojoj Antonija Gudelj slika vrlo estetiran ženski akt koji grudima sugerira plodnost i izdvaja motive koji bi izvrsno izgledali na tekstilu ili u vitražu, ali i kazuju da ispred likovnog govora Antonije Gudelj ne postoje tabu teme uz svekoliko uvažavanje svetosti.

Vještinu Antonije Gudelj unutar grafičkog lista u malom formatu, možemo ocjenjivati samo kao najviše majstorstvo i tvoraštvo nesličnog likovnog jezika i dakako, uistinu suvislog govora tim jezikom koji će se zauvijek zvati po svojoj autorici.

Komentari