Piše: Jusuf Trbić

I zdravi, i bolesni, i oni ni tamo – ni ovamo, složiće se u jednom : danas bez apoteke nema života. Ili ga, možda, ima, ali kakav je to život bez bijelih, žutih i turundži tableta, raznoraznih kapi, pomada, maza i ljekovitih zerzevata iz vascijelog dunjaluka, koji liječe sve osim bolesti besparice? Čak i ljubavne tegobe budu lakše kad je apoteka blizu. Nekad se pjevalo : ”Apoteka lijeka nema, kad se neko, majko, voli”, ili tako nekako, ali tada nit je bilo ovoliko tih spasonosnih ustanova, nit je bio mali million lijekova svih vrsta. U moje vrijeme Bijeljina je imala 30-40 hiljada naroda, a tri apoteke : jedna pored Pošte, preko puta moje kuće, druga u Titovoj, blizu Autobuske stanice, i treća u krugu Bolnice.  Nikad u njima nije bilo gužve, i svima potaman.

A onda je zdravlje ušlo u modu. Bijeljina jedva dostigla cifru od 60-65 hiljada stanovnika, a već je niklo bezbroj privatnih ordinacija, dok se apotekama  ni broja ne zna. I, zanimljivo, kako se povećavao njihov broj, tako je rastao i broj bolesti i bolesnika, ako ne i brže. Neću da kažem da bolnice, ordinacije i apoteke proizvode bolesnike, ali ovisnike o ljekarima i lijekovima – svakako. Kako otvorite novine ili neku internet stranicu, tako vas spopadnu reklame za lijekove, koje obećavaju raj – liječe sve osim smrti. Prosto se ne možete oduprijeti. A komšinice govore jedna drugoj : “Daj i meni tu roze, nju još nisam probala.” Zdravlje se krčmi na sve strane, malo ko gleda na cijenu.

Dođe poštenom čovjeku da se razboli od tolikog zdravlja.

………………………..

IMG_0004   Prva apoteka otvorena je u Bijeljini 1880. godine. Kako su ljudi živjeli prije toga, i kako su preživjeli – ne zna se. Tu je apoteku otvorio Antal Čapo, Mađar, koji je farmaciju završio u Budimpešti. U njegovoj apoteci pravili su se lijekovi. Dođete i ispričate šta vas muči, apotekar vas pažljivo sluša i vrti glavom, piše nešto na papir, sabira i oduzima, i samo vam kaže : “Dođite sutra poslije tri.” Onda se zatvori u sobu s epruvetama, staklenim posudama i galonima punim kojekakvih nepoznatih mirođija, pa nešto mućka, ko će znati šta, ali vama od tog njegovog lijeka lahne. Makar u duši.

Komšiluk ne vjeruje u nauku, pa i dalje uzima med s orasima, macinu travu i kamilicu, a neki saljevaju stravu i idu da im se prave zapisi. A apoteka, kad je jednom proradila, nije više stala.

Antal Čapo je rođen u Debrecinu 1854. godine, studirao je, kako rekosmo, u Budimpešti, a u Bijeljinu je došao na poziv sunarodnika, koji su se doselili odmah nakon austrougarske okupacije. Njegova se apoteka nalazila preko puta kuće Mage Živanović, na uglu, i on je tu radio do 1890. godine, kad je apoteku preuzeo Anton Hodovski, Čeh iz Praga. Nije poznato šta je jednog natjeralo da napusti Budimpeštu, a drugog Prag, najljepše gradove u Evropi, i da dođu u ubogu bijeljinsku provinciju. Anton Hodovski je uskoro sagradio novu zgradu za apoteku, nedaleko odatle, pored Pošte, na ulazu u sokak  (kuća porodice Nukić). Apoteku Hodovskog preuzeo je 1925. godine Ljubomir Pantić, Bijeljinac koji je farmaciju završio u Beču, izuzetno obrazovan i sposoban čovjek. On je nedaleko odatle, pred Drugi svjetski rat,  sagradio veliku kuću s apotekom u prizemlju i stanom na spratu – to je bila apoteka “Majevica”, koja radi i danas.

Bijeljina je imala jednu apoteku sve do 1900. godine, a tada je u glavnoj ulici, Wilma strasse, u blizini hotela Drina, apoteku otvorio  Arije Delijanis, Grk iz Soluna. Od njega je tu apoteku u toku rata preuzeo Jefto Džaja, Beograđanin, koji je farmaciju završio u Beču. Samo godinu dana kasnije Džaja je apoteku preselio u zgradu preko puta stare stanice milicije. Kod njega je kao praktikant radio Đuro Mlinarić, takođe bečki student, koji je 1922. godine preuzeo posao i tu radio sve do 1930. godine, kad je porušio stari i izgradio novi objekat koji postioji i danas. Đuro Mlinarić je rođen u Zagrebu 1896. godine, a radio je u Bijeljini više od 45 godina i bio je vrlo popularan u narodu. Umro je 1965. godine u Bijeljini, i tu je sahranjen.

Treću apoteku otvorio je Dušan Aleksić, rođen u Senju 1882. godine, školovao se u Zagrebu, fakultet završio u Pragu. U Bijeljinu je došao 1910. godine i zaposlio se kao praktikant kod Hodovskog. U glavnoj ulici otvorio je svoju apoteku, a 1934. godine tu je podigao zgradu u čijem je prizemlju dugo bila apoteka “Drina”. Ta zgrada postoji i danas. ??????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????

………………………

Čitalac je vjerovatno već zapazio ( i u ovom, a i u drugim tekstovima) da

su nekada u Bijeljinu dolazili ljudi s raznih strana, raznih nacionalnosti, i da su svi dočekivani kao najrođeniji. Mnogi od njih svojim su radom zaslužili opšte simpatije, bili su omiljeni u Bijeljini i okolini, i niko im nikada nije uzimao za zlo što su po rođenju Česi, Mađari, Grci, Hrvati ili šta drugo. Niko to nije ni pominjao, niti je ikome bilo bitno da li ga liječi ovaj ili onaj, već samo da li liječenje uspijeva. Važno je bilo je li neko čovjek ili nije. I ništa više. A ta je mješavina ljudi i naroda bila bogatstvo ovoga grada.

I tako je bilo sve dok nisu stigla bolesna vremena, sve dok nisu silom u ljude utjerali mržnju prema svima koji nemaju njihova imena. A mržnja je, kažu, najteža bolest, i ni jedna apoteka nema lijeka za nju.

Komentari