Piše: Jusuf Trbić
APRIL 1992. U BIJELJINI
April je najokrutniji mjesec
T.S.Eliot
Precizni april s uspravnim
vjetrom stiže
Ruku ogrezlih u krvi
Ni zima ni ljeto
Ni java ni san
Mačem glave skida
Ravnicu u stravu oblači
U rijeci kandže hladi
Niko ne smije da se rodi
Niko glas da pusti
Niko ramena da digne
Na vrh aprila crn se barjak
vije
Sav od vitke noći skrojen
On naše sutra najavljuje
On našu tamu produžava
I naše oči ne prestaju da se
čude
Mraku koji usmjesto jutra
sviće
U aprilu
U mjesecu umiranja
PROGNANICI SVOME GRADU
Svuda si gdje ne treba da budeš
Na pučini mora koje putuje bez cilja
U dahu slijepe planine
U vodi odlaska
Svuda
Samo te ovdje nema
Kao životinja besmisla kroz našu krv
Protječeš
Ti si ptica daljine
Kamen u oku
Gorka riječ koja nam usta razvaljuje
A bili smo s tobom kad su svilu
Tvojih sjajnih godina
Raznijeli na kopljima jahači čija lica
Bijahu bezgranična
Njihov ubistveni galop
Svakog nas jutra uspravlja
Dok ti
Upornošću mrtvaca
Mezar pod našim čelima kopaš
A sat tvoga srca iz dana u dan
Našu ponoć otkucava
AKO PROĐE
Salihu Osmanoviću
U tvom životu ničega novog nema
Putem krvi gazi kiša
Sitnim koracima
S ledine jeseni zadnje ptice snova
Uranjaju u nebo
Kao puščana zrna
U zoru malj neba u čelo te bije
. U suton jeza podiže mrak
Noću šuma u tebi
Drvosječe sanja
Ti se samo na čekanje naslanjaš
Kad dlan nad oči staviš
Vidiš prostor koji se topi
Vidiš kuću koja na tebe čeka
I samo u čekanju postoji
I vidiš avliju
I orah u avliji
I toplu zemlju
I grobove kao somune
Po njima travu ugaženu
I suho lišće uspomena
Kraj prozora stojiš i gledaš
Ranjeni svemir
Na žednu se vodu ruši
I prašina umorna pada
Na pusta godišnja doba
Žubori davna voda
I pjeva glasom velikim i lijepim
Ti šutiš i čekaš
I u tom čekanju živiš
A sve se nadaš da jednom će biti bolje
Biće sigurno bolje
Kad sve ovo prođe
Ako prođe
KONJI
Na trećem kilometru ljeta tamo
Gdje spavaju moje livade i gdje brda
Rastu glasno ispod kapaka očnih
Tamo gdje horizont klone u sumrak
Kao umorma žena iznad korita
Tamo je srce svijeta
Tamo je krv kretanja
Tamo nema ni početka ni kraja
I konji jutra susreću sopstvenu čežnju
I tuku u nju oštrim čelima svojim
Njihov galop je vreo i ima miris daljine
Udarcima kopita
Oni moje sljepoočnice mjere
Njihova imena planine pomjeraju
Njihova nevinost je nepodnošljiva
Konji duboki Konji istiniti
Ne savijajući vratove
Piju iz mene snagu
Pa onda sunce grizu I ne znaju ništa
O danu koji se u meni završava
U njihovom oku nikada nije strijeljana
Semberija
NEDJELJNA ŠETNJA
Nedjelja Zeleni vazduh ljeta
Grad okreće lice ka nebu
Sunce se izležava
Na njegovim ulicama
Narod izveo sebe u šetnju
Šetaju novi i stari građani
Lijepo upakovane dame
I djeca razigrana
I naše ubice šetaju
Koracima lakim i odmjerenim
Mi na uglovima ulica čekamo
Hoće li nas neko primijetiti
Čekamo kamen iz visine
Kap nebesku
Da udari u naša čela
Da razbije našu tišinu
Da pokrene naše olovne noge
Šetaju ubice
Pored nas zastanu
U našim se očima ogledaju
Poprave frizuru
Namjeste ramena
Zategnu lica i kravate
Nasmiješe se zadovoljno
Pa idu dalje
Pravednim korakom
PJESMA IZ TUĐINE
Tamnim hodom oko svog sjećanja kružim
Kao spora zemlja oko svoje noći
Licu svom nad vodom ne umijem doći
Nit umijem više srcu svom da služim
Ni vjernoj krvi što se nastavlja u krik
U mrak me već vode slijepi konji sna
Tiho se topi mutni bakar godina
Dok tumačim zemlji svoj konačni oblik
Bolno sam svjetlo u grlu crne vode
Ptica bez krila u tamnici slobode
Sopstvena sjenka za grlo me hvata
Hoće li opet u neko gluho doba
Ko smrtni poziv iz tuđeg mračnog groba
Zlokobna ruka tući u moja vrata
