Piše: Jusuf Trbić
Moram priznati da mi je muka od teme koja danima, s pravom, zaokuplja pažnju svih koji nešto govore o našoj napaćenoj Bosni – to je tema demonstracija, koju su politički maheri već sveli na huliganstvo, na pokušaj državnog udara, na ujdurmu “onih drugih”, na udar protiv Republike Srpske i na pokušaj diskreditacije naših časnih političara. Muka mi je zbog svih naših lidera, upravitelja naših života, gospodara naših sudbina, koji toliko lažu, blefiraju, obmanjuju i kukumavče, da mi dođe da zavapim : “ Zapalite njih, a ne zgrade u kojima sjede!” Dođe mi, ali ne smijem to reći, jer će me proglasiti teroristom. Kao što teroristima proglašavaju mladiće koje su oni naučili da se zločin ne kažnjava i da se laganje, pljačka zajedničke imovine i upropaštavanje i naroda i države smatraju patriotskom djelatnošću. Bar u njihovom slučaju. Ali, zna li neko ijedne ozbiljnije demonstracije u civilizovanom svijetu, bez takvih stvari? I šta bi to demonstranti postigli “ mirnim i dostojanstvenim prosvjedima”, na koje se naši političari i ne obaziru? Jeste li čuli ikoga da kaže da i on lično i njegova stranka snose odgovornost za ekonomsku i socijalnu katastrofu? Mi svi propali, a niko nije kriv!
U Tuzli su, zahvaljujući demonstracijama, ukinuli takozvani “bijeli hljeb” političarima. To je propis po kojem oni, koje smo mi birali, imaju pravo da još godinu dana nakon isteka mandata primaju istu platu, a da ne rade. Drugi su to odbili, smatrajući takvu privilegiju zasluženom. Pa, ko je tu normalan? Gdje to ima u svijetu, ko to u našoj zemlji može imati takvu privilegiju, koliko god da je zaslužan? Naši poslanici i funkcioneri imaju službena auta i šofere, pa opet primaju naknadu za prevoz, imaju kuće i stanove gdje požele, pa primaju naknadu za odvojen život i posjete porodici, što nema ni jedan drugi građanin ove zemlje, imaju ogromna primanja, ali su hrana i piće u njihovim restoranima nekoliko puta jeftiniji od normalnih. I najbogatije zemlje svijeta imaju ograničenja za svoje političare, pa im se odredi koliko mogu platiti sobu u hotelu ili koliko im računa za telefon može biti plaćeno, sve preko toga oni moraju namiriti iz svog džepa. Naši, ni habera, troše koliko hoće, mi plaćamo. A oni moraju imati prosječne plate, ili još manje od toga, da bi znali kako narod živi i da bi svoju funkciju shvatili kao počast i dužnost, a ne kao mogućnost za bogaćenje.
Za ovih dvadeset godina oni su uništili sve što je građeno pola vijeka, okolčili su svoje atare i podijelili se u plemena kojima samo oni mogu vladati, pri čemu se na jedan isti Dejton pozivaju i oni koji bi, kao, da grade, državu, i oni koji bi je, kao, rasturali. I pri tome ne čine ništa ozbiljno da stanje promijene. Ne moraju se pozivati ni na kakav patriotizam i institucionalni otpor stvaranju probosanskog političkog bloka. Dovoljno bi bilo da sjednu oni koji to hoće, i da, uz pomoć eksperata i ljudi iz Evrope, sačine ozbiljan plan reformi Ustava, pa ga ponude EU. Ako ništa, mogli bi reći : pokušali smo. A taj bi plan morao podrazumijevati stvari koje su očigledne, recimo ujednačavanje entiteta i stvaranje jednog istog ustavnog ustrojstva na cijeloj teritoriji BiH, uz obavezno ukidanje prefiksa republika u imenu jednog od entiteta. U sadašnjim okolnostima slučaj Sejdić-Finci je nerješiv, jer svaki korak otvara neki drugi problem. Recimo, šta znači zahtjev da samo Hrvati, i to Hrvati iz FBiH, mogu birati hrvatskog člana Predsjedništva, to jest da ne može jedan narod birati predstavnike drugom? Ko će meni i kako zabraniti da sutra glasam za Bogića Bogičevića? I ko će birati predstavnike Bošnjacima i Hrvatima iz RS i Srbima iz FBiH? A rješenje je jednostavno : neka se u Parlamentu BiH biraju jedan predsjednik države i tri potpredsjednika, svi iz različitih etničkih grupa. I mirna Bosna.
BiH mora imati “jednu adresu”, kako kažu u EU, to jest centralne institucije koje obezbjeđuju funkcionisanje države, kao i mehanizme afirmacije građanskog principa, nauštrb do sad dominirajućeg etničkog, jer je građanin, a ne etnos, temelj savremenog svijeta. Takozvane konstitutivne narode ( pri čemu su neki, nužno, nekonstitutivni) nema ni jedna druga država u svijetu. Ova zemlja mora izvršiti i temeljitu izmjenu ekonomskog sistema, a početak bi mogla biti revizija privatizacije, utvrđivanje porijekla imovine, smanjenje administrativnog aparata i beneficija političara, a javna preduzeća bi morala postati većinsko vlasništvo radnika, koji bi onda birali i upravne odbore i direktore. Treba ukinuti finansiranje političkih stranaka iz budžeta i napraviti temeljitu reformu svih važnih oblasti javnog života, i to na državnoj razini, sudstva, policije, poreskog sistema, privrede i poljoprivrede, a posebno obrazovnog sistema. Današnje školstvo liči na osvetu bivših ponavljača i zakletih nacionalista, jer uči djecu mržnji, laganju, mitovima, što liči na pripremu za neke buduće ratove. Uz vjeronauku, istoriju i jezik, kakvi su danas, samo još da djeca počnu učiti i predvojničku obuku, pa da roditelji sinovima, za maturu, počnu kupovati mitzraljeze i tenkove, da se djeca uče, dok je vrijeme.
Umjesto svega toga, političari nas zasipaju opet maglom, ovoga puta u vidu vanrednih izbora. Kao da izbori, sami po sebi, mogu išta promijeniti u ovoj zemlji. Jer da mogu, naši maheri bi ih davno ukinuli.
