Piše: Jusuf Trbić
Sve bajke su mrtve. Nema više iluzija, završeno je s čekanjem da neko drugi riješi naše probleme. Nakon najnovijih poteza srpske vlasti u RS-u valja nam se suočiti s istinom. Jer, nema više vremena. Ako želimo nešto učiniti za sebe, za svoju domovinu, za budućnost, to moramo učuiniti sad. Već sutra će možda biti kasno.
Znali smo da će Dodikova vlast nastojati da podgrije stare mržnje, da na strahu od drugih homogenizuje Srbe, praveći incidente – verbalne, nadali smo se, mada se i oni svaki put obiju nama o glavu. Naslušali smo se do sad priča o odvajanju RS-a i referendumu, o majci Srbiji, pa smo nekako i oguglali na sve to i počeli odmahivati rukom na svaki takav istup. “Pusti Dodika, sve je to prazna priča.” Okretali smo glavu čak i kad mu otvorenu podršku daje patrijarh Irinej, koji kaže da je došlo vrijeme da Republika Srpska stekne samostalnost i da bude jedna država sa Srbijom, “kao što je vekovima bilo.” Tako smo se ponašali i kad Dodik sve to ponovi u društvu Aleksandra Vučića, a ovaj ni obrvom ne mrdne, i kad predsjednik Srbije Tomislav Nikolić kaže kako ne postoji “ lepak” koji bi mogao sastaviti BiH, i kad Ivica Dačić kaže kako je RS “Pijemont srpstva”, kojem Srbija pruža svu podršku.
Prije nekoliko dana Dodik je otišao i korak dalje. Uz ponavljanje tvrdnji o kraju BiH i otcjepljenju RS-a, rekao je i da su Radovan Karadžić i Ratko Mladić zaslužni ljudi i da će im RS uskoro podizati spomenike. Ako je i od Dodika, mnogo je. A onda je srpska vlast ipak otišla dalje, toliko daleko da, čini se, nema više povratka. Naime, iz Vlade je svim školama upućena usmena instrukcija da se ukida bosanski jezik i uvodi “bošnjački”, to jest “ jezik bošnjačkog naroda”. Već dvadesetak škola u RS je to učinilo, ostale se pripremaju na ovaj korak.
Afera u školama u Konjević Polju i Vrbanjcima kod Kotor Varoši tako je dobila mnogo šire dimenzije. Poznato je da je sud u Srebrenici donio konačnu presudu da škola u Konjević Polju mora ispoštovati zahtjeve roditelja i uvesti nacionalnu grupu predmeta, zajedno sa bosanskim jezikom, a vlast se nije ni okrenula na to. Objašnjenje ministra Mutabdžije i njegove službe je da u Ustavu RS stoji odredba o “jeziku kojim govore Bošnjaci, jeziku kojim govore Hrvati i jeziku kojim govore Srbi”, pa će to biti primijenjeno na bošnjačku i hrvatsku djecu, ali na srpsku djecu – neće. Njima ostaje srpski jezik, kako to stoji i u zvaničnim dokumentima ovog entiteta.
Mora čovjek da se zapita ko je ovdje lud. Ustav BiH, najviši zakon države, kaže da su zvanični jezici srpski, hrvatski i bosanski. I o tome nema spora. Ustav jedne pokrajine to negira, pa dobijamo apsurdnu situaciju da je ustav jednog dijela države jači od ustava države. Kako je to moguće? I gdje su do sad bili bošnjački i hrvatski političari, OHR i OSCE, gdje su bili svi ti brojni i dobro plaćeni aktivisti, nevladine organizacije, međunarodna zajednica, šta rade sad i šta će učiniti kad djeca u RS-u počnu masovno napuštati škole i kretati s instruktivnom nastavom, u režiji škola iz Federacije? Možda svi oni i čekaju na to, da se konačno završi ovaj cirkus zvani Republika Srpska, da djeca, a s njima i njihovi roditelji odu iz te nove srpske države, da za njima krenemo i mi, jer se zulum više ne može trpjeti, da krenemo svi, a ostanu sami sa sobom nastavljači politike etničkog čišćenja i samozvani branioci Evrope od islamske opasnosti? Da li na to čekaju i naši političari i međunarodna zajednica?
Prestanimo odmahivati rukom i prisjetimo se kako se godinama u manjem bh. entitetu njeguju tekovine fašističke borbe Miloševića, Karadžića, Mladića i njihovih sljedbenika. Ovaj entitet, izgrađen na našim kostima i našim suzama, utemeljen na masovnim grobnicama, darovan Srbima kao nagrada za genocid, pretvoren je u pravoslavnu kvazi državu, u kojoj mjesta ima samo za Srbe, i to one koji slijede vladajuću politiku. Ovdje se sprovodi otvoreni aparthejd, bez pardona. Nepoštovanje Ustava, zakona i Dejtonskog sporazuma, u koji se, inače, srpski političari zaklinju svakoga dana, uobičajeno je i više ne izaziva ničije čuđenje. Ovdje se svakoga dana Bošnjacima, Hrvatima i ostalima, koji ne pripadaju “nebeskom narodu”, daje do znanja da nema mjesta za njih, da za njih nema posla, nema osnovnih ljudskih prava, nema ništa, i oni treba da idu. Njima se oduzimaju kuće, svaku njihovu prijavu prebivališta strogo kontroliše policija, ona ista koja ih je i protjerivala, njima se ne dozvoljava ni da se sjećaju svojih ubijenih, ni da se skupe i da im prouče Fatihu, ovdje se niko ni ne okrene na masovne dženaze u Srebrenici i Prijedoru, ovdje nije dozvoljeno sjećanje, ovdje niko ne želi čuti za zločine i žrtve, ovdje je tamna noć u kojoj su izgubljeni i moral, i ljudskost, i ljudska prava, i demokratski običaji svijeta. Ovdje su za sve određene krsne slave, zločinci su heroji, pa njihova imena nose ulice i ustanove, ovdje Bosna više ne stanuje. A uskoro nećemo ni mi.
Ukidaju nam, dakle, jezik, a bez jezika – ko smo? Hoćemo li opet odmahnuti rukom i okrenuti se na drugu stranu?
Dok dani prolaze, i umire sve ono za šta smo se borili i čemu smo se nadali.
