Piše: Vildana Selimbegović

Danas će, kako je najavljeno iz kabineta bošnjačkog člana Predsjedništva BiH, Bakir Izetbegović održati obećanje i obići Kazane. Bit će to njegov osobni doprinos suočavanju s prošlošću i zločinima počinjenim u domaćoj avliji. Pisala sam zašto mislim da je to i dvadeset i kusur godina kasnije važan i značajan potez, no uprkos činjenici da mi valja dobrim dijelom ponoviti toliko puta rečeno, vjerujem da baš danas treba podsjetiti zašto su Kazani tamna mrlja na savjesti ratnog Sarajeva.
Taj usjek na Trebeviću postao je zloglasni toponim kada se saznalo da baš tu pripadnici Desete brdske brigade Armije BiH kojom je komandovao Mušan Topalović Caco bacaju posmrtne ostatke ljudi koje su odvodili iz kuća i na rubu Kazana svirepo ubijali. U Kazanima su, nakon što se ARBiH 26. oktobra 1993. obračunala s Cacom, obavljene ekshumacije i pronađeni posmrtni ostaci nikad utvrđenog broja ljudi. Cacine žrtve bili su mahom Srbi, ali i poneki Bošnjak i Hrvat. Istražitelji su u izvještaje napisali da su se ubistva dešavala u periodu “od proljeća do jeseni ratne 1993”, no ostalo je zabilježeno da su i najviši vojni i policijski dužnosnici, baš kao i tadašnje Predsjedništvo RBiH, već u zimu 1992. godine znali za odvođenje civila u zoni Desete brdske, kao što su znali i za brutalne egzekucije za kojim je Caco posezao.

Upravo su istražitelji odali najpribližniju brojku Cacinih žrtava: po njihovim nalazima, radi se o 43 osobe, no istina nikada nije utvrđena. Nakon ekshumacije, žrtve su dobile privremeno utočište na kraju sarajevskog groblja Sveti Josip: na njihovim humkama umjesto imena stajale su oznake NN 70/20/93 ili NN 71/20/93 ili… Iza brojki su se krile šifre sudskih spisa, pa je nekolicina uspjela dobiti i ime i prezime i svoj grob, mada – recimo i to – Slobodanka Macanović, nekadašnja pripadnica ARBiH, čiji su roditelji Marina i Radoslav Komljenac odvedeni 26. juna 1993. godine, još čeka da ih oboje dostojno sahrani.

Nakon rata Komisija za traženje nestalih Republike Srpske iskopala je ove NN humke i posmrtne ostatke prenijela u Lukavicu: identifikacija još uvijek traje. Bila sam u više navrata kod različitih predsjednika te Komisije i redovito se ponavljala sljedeća scena: kad spomenem Slobodankine roditelje, moj sugovornik ljutito odbrusi – Šta hoće ona, bila je u Armiji! Svima su već godinama jasni motivi – sve dok ima neidentificiranih posmrtnih ostataka žrtava iz Kazana, raznorazni dodici mogu baratati ciframa. Tim prije što se ratno Predsjedništvo Bosne i Hercegovine – kako mi je to jednom prilikom objasnio novinar RTRS-a – “pokazalo mudrim pa je obračunom s Cacom demonstriralo osudu zločina, čega se ovi naši nikad nisu sjetili”. Pitala sam ga tad šta misli ima li krivice i u novinarima ratne Srne, no nije mi odgovorio. Pravo govoreći, ko god je gledao ijedan ratni dnevnik RTRS-a, jasno mu je da i nije imao šta reći, ali nije to tema danas. Vratimo se Caci i državi BiH.

Već pomenutog 26. oktobra 1993. izvedena je akcija po naređenju Predsjedništva BiH. Toga je dana Sarajevo bilo dodatno blokirano: na ulicama su policajci MUP-a RBiH i vojnici ARBiH ljude vraćali kućama, a vojnike 105. motorizovane i Desete brdske hapsili. Akcijom su neposredno rukovodili Bakir Alispahić, ministar policije, i Rasim Delić, komandant Glavnog štaba ARBiH. Komande 105. mbr. i Desete bbr. su opkoljene, a obojica komandanata – Ramiz Delalić Ćelo, na čelu 105., i Caco, komandant Desete, uzeli su taoce. Delalić se popodne predao Harisu Silajdžiću, tada premijeru Vlade RBiH, i sve je prošlo bez žrtava, Jusuf Pušina je te noći otišao po Cacu, no ovaj je prije toga napravio masakr.

Živote je tada izgubilo 14 pripadnika Armije i trojica policajaca MUP-a RBiH. Devetorica su poginula obračunavajući se u ime države BiH sa kriminalom u vlastitim redovima. Ubijeni su vojni policajci Kemal Kojić, Admir Hebib, Izet Karšić, Elvir Šovčić, Jasmin Čamdžija i Hamid Humić, te trojica pripadnika CSB-a Sarajevo Srđan Bosiljčić, Dragan Miljanović i Slaven Markešić. Iste je noći ubijen i Caco, koji je četiri godine ležao u humki sa NN oznakama da bi potom bio uz spektakularnu dženazu kojoj je prisustvovalo čak 12.000 Sarajlija s ruke na ruku ispraćen i sahranjen na Kovačima.

U međuvremenu proveden je i sudski postupak: prvobitna je optužnica čak 27 Cacinih suboraca teretila za ratni zločin, no ubrzo je preinačena pa im je suđeno za razbojništva, banditizam, ubistva i svirepa ubistva. Izrečene su im i kazne – nekima dovoljno male da su se odmah po saslušanju presude našli na slobodi, ostali su svoj dio odslužili, Samir Bejtić je pobjegao pa je isporučen i nisam sigurna je li njegov proces ikada okončan. Sudski spisi su dospjeli u javnost, pa se saznalo i da su Cacini suborci njemu na dušu pripisali baš sve žrtve, izjašnjavajući se kako su radili isključivo po njegovoj komandi. Dio ubistava je do detalja rasvijetljen: Okružni vojni sud u Sarajevu ustanovio je da su Ana i Vasilj Lavriv izvedeni iz kuće u Pionirskoj ulici, dovedeni u Štab 10. brdske, a odatle – skupa sa Milenom Drašković – odvedeni na Kazane. Troje civila su prvo udarani nogama i rukama, potom drvenim palicama, da bi na kraju bili zaklani, a njihovi ostaci bačeni u Kazane. Na sličan način likvidirani su Ergin Nikolić, Duško Jovanović, Marina i Radoslav Komljenac, Zoran Vučurević, Branislav Radosavljević, Predrag Šalipur… Predrag je – puno godina kasnije ispričao mi je njegov otac – Cacu poznavao iz mladosti i čak bio i pripadnik 10. brdske brigade.

Predragov otac tražio je isto što i porodice ostalih žrtava: posmrtne ostatke svojih najmilijih da ih dostojanstveno sahrane. Porodice ubijenih vojnih policajaca i pripadnika CSB-a svoje su najmilije ukopali u Veliki park: sahranjeni su uz državne počasti, posthumno odlikovani i zaboravljeni. Država BiH nije krila da ima svoj problem s Kazanima. Nekako su joj kosti iz ove jame zapinjale u grlu i svaki pokušaj da se jasnije odredi spram ovog zločina počinjenog u gradu pod opsadom završavao je prilično traljavo. Alija Izetbegović stigao je do formulacije kako je “Caco i heroj i zločinac”, Svetozar Pudarić, u mandatu potpredsjednika Federacije BiH, pokrenuo je inicijativu obilježavanja ovog stratišta, no na Kazane se obično penjao sam. Tadašnji gradonačelnik Sarajeva Alija Behmen, iako partijski drug, nije išao s njim, baš kao što mu društvo nije pravio ni partijski šef. Tako da je ovaj odlazak Bakira Izetbegovića zapravo prvo bošnjačko-partijsko javno poklonjenje žrtvama Kazana, tim prije što Izetbegović na Kazane odlazi kao lider partije i član državnog Predsjedništva. I kao sin svoga oca, koji je – ma kako i koliko bio slab na razne cace i ćele – ipak smogao snage da zapovjedi akciju obračuna s njima. Ako Izetbegović junior uspije svojim odlaskom potaknuti i izraženiji angažman na identifikaciji, odnosno vraćanju ostataka porodicama, onda će ovaj odlazak pored političkog dobiti i onu neophodnu ljudsku dimenziju toliko potrebnu kao iskorak ka pomirenju.

 

(oslobodjenje.ba)

Komentari