Piše: kemal Kurspahić

Poruka dana sa samita „Evropska unija i Zapadni Balkan“ u Sofiji mogla bi da glasi: „Cilj je zajednički ali napredak je pojedinačan“. U prevodu: Zapadni Balkan jeste dio Evrope – „istorijski, geografski, kulturno i mentalno“, kako je to i direktno rečeno na press konferenciji nakon završetka samita – ali će za pridruženje uniji svaka zemlja morati da ispunjava uslove među kojima su najvažniji uspostava vladavine prava, suzbijanje korupcije i usvajanje evropskih vrijednosti.

Taj posao je utoliko teži, a evropska sumnjičavost u vezi s proširenjem utoliko veća, što je u prethodnim talasima proširenja – sa 10 novih članica 2004, prijemom Bugarske i Rumunije 2007. i Hrvatske 2013. – Evropska unija po nekim uticajnim glasovima i na marginama sofijskog samita upravo u razumijevanju „evropskih vrijednosti“ oslabljena: s narastanjem populizma, nacionalizma pa i neonacizma i antievropskih osjećanja u zemljama koje su koliko juče proslavljale ujedinjenje Evrope nakon decenija podjela i vlastiti prijem u evropsku porodicu.

Tako se i evropska uvjeravanja kako „vrata ostaju otvorena za zemlje Zapadnog Balkana“ mogu trezvenije razumjeti samo ako se razumije i poruka recimo predsjednika Francuske kako je za buduće proširenje potrebno i pospremanje unutar same unije: njeno ujedinjenje oko strateških ciljeva i saglasnost o vrijednostima u kojima se potvrđuje evropska pripadnost.

Ti otrežnjujući tonovi ne bi trebalo da obeshrabre – naprotiv, trebalo bi da potaknu i fokusiraju – domaća nastojanja u svakoj od šest zapadnobalkanskih država opredijeljenih za evropsku budućnost. Svrha utvrđivanja evropskih uslova za pridruženje i nije tek u ispunjavanju formalnih obaveza prema evropskoj birokratiji nego upravo u unutrašnjim reformama kojima će se postizati eurokompatibilnost i svake države kandidatkinje i cijelog regiona.

Predsjednik Francuske Fransoa Makron, premijerka Velike Britanije Tereza Mej i njemačka kancelarka Angela Merkel u Sofiji 17. maja

Predsjednik Francuske Fransoa Makron, premijerka Velike Britanije Tereza Mej i njemačka kancelarka Angela Merkel u Sofiji 17. maja

Kad smo kod otrežnjujućih tonova, valja zabilježiti dva zapažanja predsjednika Evropskog savjeta Donalda Tuska. Jedno je – kako je Evropska unija dovoljno velika i snažna da lako može usvojiti cijeli Zapadni Balkan, a drugo – kako i tako relativno mali region politički nosi više neprilika po glavi stanovnika nego Njemačka i Francuska zajedno.

To je kontekst u kojem se može razumjeti i zašto Evropa od zemalja koje teže članstvu u uniji zahtijeva da riješe međusobne sporove – čitaj: sporazum između Srbije i Kosova; obustava miješanja susjeda u unutrašnje stvari Bosne i Hercegovine i njihov pozitivan doprinos njenim proevropskim reformama; harmonizacija unutrašnjih i spoljnih politika s Evropskom unijom nasuprot vjerovanju da se i u tako strateškim stvarima kao što su sankcije protiv Rusije zbog intervencije u Ukrajini uporno može sjediti „na dvije stolice“.

Ton i poruke samita u Sofiji mogle bi biti i podsjećanje zapadnobalkanskim vođama, koje se nerijetko ponašaju kao da se svijet okreće oko njih, kako su i oni i njihove zemlje – njegoševski rečeno – ograničenog uticaja („Malo rukah, malena i snaga, jedna slamka među vihorove“.)

Iako je samit i po namjerama i po naslovu bio posvećen evropskim perspektivama zapadnog Balkana, ni u tom jednodnevnom okupljanju nije se moglo govoriti o Balkanu izvan novih geopolitičkih okolnosti u kojima se – od izbora Donalda Trampa (Trump) za predsjednika Sjedinjenih Država – dnevno dovode u pitanje neke od temeljnih pretpostavki globalne stabilnosti: jednostrano se ukidaju sporazumi o klimatskim promjenama; slobodnoj trgovini; iranskom nuklearnom programu a dovođena je u pitanje i budućnost NATO-a („NATO je stvoren kao odgovor na sovjetsku prijetnju a Sovjetski Savez više i ne postoji“ – govorio je Tramp nastojeći da iznudi i veća evropska ulaganja u zapadni vojni savez).

Predsjednik Evropskog savjeta je povodom toga u Sofiji rekao: „Sa takvim prijateljima, kome trebaju neprijatelji“. To je kasnije objasnio izjavom kako „nije problem ako imate nepredvidivog protivnika ali jeste problem ako je vaš najbliži saveznik nepredvidiv“.

Lideri unije su sastanak u Sofiji iskoristili i kao priliku za dogovaranje o tome kako odgovoriti na jednostrane odluke Vašingtona najavljujući da će ostati odani ranijim sporazumima o klimi i iranskom nuklearnom programu i da će o trgovini i tarifama razgovarati samo ako oni polaze od neupitnih trajnih principa slobodne trgovine jer bi razgovor pod ucjenom vrijeđao evropsko dostojanstvo.

A sa kakvim se obećanjima i osjećanjima sa samita vraćaju kući balkanski prvaci? Samit jeste ponudio evropsku podršku za projekt regionalnog povezivanja – u oblastima transporta, energije, digitalne infrastrukture i obrazovanja – i to jeste put i povezivanja regiona s Evropom. Potvrđena je i evropska dobra volja za podršku u provođenju proevropskih reformi ali to je posao koji mogu da provedu samo lokalne proevropske snage u svakoj od zemalja kandidatkinja za pridruženje Uniji.

Dobro je što su evropski prvaci u Sofiji zapazili i kako je prošlo punih 15 godina od prošlog samita sa zemljama Zapadnog Balkana u Solunu i što su se obavezali da se sljedeći samit u ovom formatu i s ovom temom održi za dvije godine za vrijeme hrvatskog predsjedavanja unijom. O kakvom će se napretku tada govoriti zavisi isključivo od balkanskih vođa.

 

(slobodnaevropa.org)

Komentari