Piše: Jusuf Trbić
Što ima kod nas na Balkanu – to nema nigdje. U moru mraka, siromaštva, svađa, mržnje, propadanja svake vrste, u opštoj bijedi politike i beznadežne sudbine građana, u tom buretu baruta s okvašenim fitiljem pojavi se uvijek i poneki veseli momenat, neka pojava za Ginisa ili neku knjigu čuda, oglasi se već čuveni balkanski cirkus pred kojim zanijemi sva ludost ovoga svijeta.
Recimo, zvaničnici javljajuju da su u BiH do sad registrovane 154 političke stranke koje će se nadmetati na izborima, a ima još dosta vremena da ih se prijavi još toliko. Samo u posljednjih osam godina ugašeno ih je više od 170, ali nove neprestano niču. Tako ćemo se približiti nevjerovatnom rekordu – malena Bosna će imati više stranaka nego cijela Evropa zajedno. Mašala. Ako nam to ne donese bolju budućnost, ja ne znam šta će.
Političari na vlasti hvale se kako se smanjuje broj nezaposlenih. Tačno je, i to njihovom zaslugom – odoše nezaposleni u svijet, što će sigurno smanjiti broj nezaposlenih, po čemu smo bolji samo od dvije najsiromašnije afričke zemlje. Ali, niko ne može reći da se naši političari ne brinu za građane. Zaposlili su i obezbijedili mnogo njih, pogotovo svojih rođaka, prijatelja, kumova, djece, svastika, daidžića i amidžića. Ostali još nisu došli na red, ali valjda će i to biti. Jednog dana. A da su nas svojim radom sve zadužili – jesu. Ima da vraćamo dugove dok smo živi, pa i poslije toga. I dok u Federaciji BiH bjesne ratovi između dojučerašnjih nerazdvojnih partnera i političkih ili partijskih prijatelja (koji ipak stignu da svečano i uz šampanjac otvore pokoji trotoar ili luksuzni kontejner), u manjem entitetu je stanje redovno : ne zna se ni ko pije, ni ko plaća. Pardon, narod plaća, ali se i ne buni. I dok opozicija svakodnevno trubi o propasti, dugovima, siromaštvu, korupciji i kriminalu, Dodik i njegovi tvrde da je sve toliko dobro, da prosto ne može biti bolje. Željka Cvijanović je nedavno otkrila da njena vlada tako dobro radi, da je produžila životni vijek građana entiteta za cijelih četiri godine, da je sve u RS-u bolje nego bilo gdje u Evropi, pa je i struja jeftinija za 113 posto nego u Hrvatskoj. Kud ćete više? Uz to, podršku im pruža Vučić, koji, malo-malo, pa izjavi kako će poštovati sve što se dogovore tri naroda u BiH, a da Srbija ima dužnost da se brine za RS. Pa ga obavještavam da u RS-u, po Ustavu, žive tri ravnopravna naroda i ostali, a nas niko nije pitao, niti se dogovarao s nama o tome da se Srbija brine za nas. Zato molim Vučića da se za mene ne brine, pa kako mi bude.
U Sarajevu je buru izazvao verbalni napad dvojice bošnjačkih poslanika na Peđu Kojovića, jer se založio za to da se ukine odluka o davanju imena Mustafe Busuladžića jednoj školi. Pomenuti Busuladžić je bio ustaški intelektualac i novinar, a Kojović branilac Sarajeva. Ostrašćeni mladi bošnjački nacionalisti ne samo da su branili lik i djelo jednog ustaškog aktiviste, već su Kojovića nazvali četnikom. Sam Kojović je to objasnio time što je on Srbin, pa mu zato lijepe tu etiketu. Što je tačno. Jer, bilo je tu dosta Bošnjaka i Hrvata koji su rekli isto što i on, ali ih niko nije nazvao četnicima. A i kako bi to izgledalo – nazvati četnikom nekog Bošnjaka, samo zato što je protiv ustaša? Ne znam kako bi to izgledalo da se radi o Hrvatu? Njega pogotovo ne bi mogli etiketirati kao četnika. Možda bi ga nazvali ustašom, jer je protiv ustaša? Nije mi jasno samo jedno : kako nadobudni branioci bošnjaštva ne znaju da nisu četnici bili protivnici ustaša, naprotiv – odlično su oni sarađivali i u Drugom svjetskom radu i u posljednjem ratu protiv Bosne. Svi znamo da su samo partizani bili neprijatelji i ustaša i četnika, pa, zašto onda nisu Kojovića nazvali partizanom? Siguran sam da bi tada mnogi stali uz njega, u prve partizanske redove, ja se, evo, dobrovoljno javljam, jer o Busuladžiću mislim isto što i on. Ali, u četnike nikako ne bih, ni za živu glavu.
U RS-u je još aktuelna nabavka vojnog oružja za srpsku policiju. O tome je, pored ostalih, govorio i Zdravko Krsmanović : “ Ako 7 ili 8 hiljada pripadnika MUP-a RS-a, kao što se najavljuje, dobije duge cijevi, to će značiti da ćemo de facto u Republici Srpskoj imati četiri brigade pod oružjem i sa dugim cijevima, a oružane snage BiH imaju pet ili šest brigada”. I dodaje : “ Kad neko govori o rasturanju Bosne i Hercegovine, i istovremeno nabavlja oružje, onda ga treba shvatiti ozbiljno.” I u MUP-u Federacije BiH zaista su to shvatili ozbiljno, pa naručili veći broj golfova. Zlu ne trebalo.
Ovih dana ponovo će u Bijeljini nekakvi srpski borci izaći da o događajima u prvim danima aprila 1992. godine, kad je započela agresija na Bosnu, kažu pravu istinu, a ne onako kako je stvarno bilo. Reći će ponovo da oni nisu umiješani u sopstvene zločine i da su se samo branili, a branili bi se i više, samo da su ti prokleti Bošnjaci htjeli da ih napadnu, makar riječima. Branili su Bijeljinu koju niko nije ni pomislio da napadne, branili su svoja ognjišta čak i tamo gdje ih nikad nije bilo, oslobađali su sela u kojima nikad nisu živjeli, branili su se od džamija, koje su ih žestoko napadale, pa su ih sve do jedne sravnili sa zemljom, branili su se ubijajući bespomoćne civile, iz predostrožnosti i za svaki slučaj, branili su se progoneći, silujući, ponižavajući, puneći masovne jame, odvodeći ljude iz njihovih kuća u koncentracione logore, branili su se spaljujući žive žene i djecu i streljajući srebreničku mladost. A baška što su branili Beograd, Šabac, Čačak i Novi Sad (mada Srbija nije bila u ratu i za rat nije ni čula), pa sve to nazvali “ odbrambeno-otadžbinskim ratom”. Mada vjerovatno ni sami ne znaju koju su to otadžbinu branili, i od koga. A pošto su neprijatelji srpstva svi odreda medicinski fenomeni, jer nikad ne spavaju, taj se odbrambeni rat nastavlja i danas, bez kraja. Ali je iskrsao veliki problem – mladi odlaze trbuhom za kruhom, a rađa se sve manje djece, natalitet opada, i ko će onda popuniti buduće “gvozdene pukove” za dalju odbranu na tuđim teritorijama?
Zato su u Srbiji našli originalan način kako da povećaju natalitet – uključiće vojsku. “Bela kuga je jedan od najvećih problema u Srbiji i vojska će se uključiti u aktivnu borbu za povećanje nataliteta”, izjavio je ministar obrane Aleksandar Vulin. I to, kako je naglasio, u skladu s naredbom predsjednika Vučića . “Kao što je predsednik Srbije i vrhovni komandant vojske rekao – vlada bela kuga i ne rađa nas se dovoljno, što je jedan od najvećih problema u Srbiji“.
U tekstu na sajtu Peščanika Ljubomir Živkov primjećuje : “Ministar odbrane govori u množini (kao kad imperator sroči kakvu darovnicu: “Mi, Konstantin…”). Šta znači “ne rađa nas se dovoljno”? Bi li ministar blagoizvoleo iznova se i sam još koji put roditi? Prevedimo ovo u jedninu, jer ono što važi za klasu mora važiti i za svakog ko je njome obuhvaćen: “Vlada bela kuga i ne rađa me se dovoljno!” Prilično suludo, zar ne?”
Ali, natalitet je ozbiljna stvar, i ne bi se tako važni političari s tim šalili. Kaže Vulin i ovo :
“ Vojska Srbije kroz svoje mogućnosti će učiniti sve da se više rađamo, da stimuliramo rađanje i da pomognemo svakoj porodici koja želi da ima decu”. Kako li će to vojska pomoći svakoj porodici da ima djecu? Sjećam se jednog davnog događaja, velikih demonstracija, čini mi se negdje u Južnoj Americi, kad su žene izašle na ulice i legle ispred tenkova, da ih zaustave. Neko je prokomentarisao : “Lako im je leći pod tenkove, hajd neka legnu pod pješadiju!”
A da se Vulin ne šali potvrđuje i slučaj vojnog obveznika Mirka Dragića iz Beograda, koji je dobio poziv za vojnu vježbu povećanja nataliteta. Srbijanska štampa navodi : “ U pozivu koji mu je uručen navodi se da u kasarnu mora da se javi u roku od 48 sati od prijema poziva, a da od ličnih stvari ne sme da nosi mobilni telefon i kondome.” Sam vojni obveznik kaže da je ranije izbjegavao odlaske na vojne vježbe, ali će sad rado ići, samo da to nekako objasni djevojci s kojom živi. Saznaje se i da se u kratkom roku javilo više dobrovoljaca, svjesnih ozbiljnosti sutuacije i potreba domovine. Javio se, tom prilikom, i patrijarh Irinej lično, koji je podsjetio da su “ Srpkinje dužne da rađaju decu” i da im je to “ uz ćutanje, jedini posao”. To je izazvalo buru protesta, pogotovo žena, ali valjda vrhovni vjerski poglavar bolje zna od njih kako se rađaju djeca, jer djeca su, ipak, Božiji dar.
Aleksandar Vučić je, pak, lično zamolio žene da više rađaju, obećavši i novčanu pomoć za treće i četvrto dijete. O prvom i drugom nije ništa govorio, pa je ispalo da bebe imaju različitu cijenu, zavisno od toga koje su po redu. Ali, problem, je, čini se, riješen i djeca mogu navaliti da dolaze na svijet.
A ako negdje zapne, tu je vojska, da pogura.
