Piše: Jusuf Trbić

 

Umorni vuk zaspao na livadi, u dubokoj travi. Kad se probudio, vidi : stado ovaca pase, čobana nigdje, bezbrižna jagnjad trčkaraju okolo. Pozove vuk svoje pajtaše, cijeli čopor, zajedno s vučićima,  pa pokolju ovce. Na sudu se vukovi branili da nisu ni za šta krivi.

«Nismo krivi, časni sude», kažu u jedan glas. «Bili smo isprovocirani. Osim toga, mi smo se samo branili, a poznato je da su vukovi danas ugrožena vrsta.»

Na dalja pitanja suda govorili su : da su ovce potamanili preventivno, jer ko zna šta bi mogle uraditi u budućnosti te ovce, nerazumne kakve već jesu, govorili su da vukovi imaju prirodno pravo da kolju ovce, jer  su zauzele njihovu vjekovnu teritoriju, koja nesumnjivo pripada vukovima. Jer, čim je tu bio jedan vuk, to je vučije. Govorili su da su oni mirno napadali ovce, koje su se krvoločno branile, pa su neki ovnovi čak povrijedili dva-tri vuka, i njima treba suditi, makar posthumno. »Ne mogu se vukovi tući nekažnjeno», rekli su. «Nama je naš stari vođa čopora stalno govorio : « Niko ne sme da vas bije», to je poznato svima. Osim toga, mi smo ovce poklali da se osvetimo medvjedima, koji su nas terorisali dugo,  pet stotina godina najmanje.»

«Medvjedima», čudio se sud, «pa zašto onda niste njih napali?»

« Nismo ludi», kažu vukovi,» kad su toliko jaki. Što je sigurno-sigurno je. Osim toga, medvjedi su sad daleko u planini, a ovce su tu, pri ruci, a i ovaj posao dobro nam ide.»

Tako bi, nekako, izgledala nova basna, koju je nedavno potvrdio jedan vučić. Aleksandar Vučić. On je podržao odluku srbijanskog Tužilaštva za ratne zločine da raspiše potjernice za Naserom Orićem i još četiri čovjeka iz Srebrenice. Jednog od njih su četnici ubili još 92-ge, ali nema veze, kriv je i kad je mrtav. Istina, Srbija i BiH su potpisale sporazum po kojem će svaka suditi za zločine počinjene na njenoj teritoriji, to piše crno na bijelo, i Vučić to zna. Kao što zna da je Naseru Oriću već sudio Haški tribunal i oslobodio ga, a svakom djetetu je poznato da se ne može nikome dva puta suditi za istu stvar. Ali, Srbija očigledno smatra da je Bosna njena kolonija, u kojoj može da radi šta hoće. Pa i da izaziva nove ratove, makar verbalne, kad već ne može one prave.

A  Tuzlak Omer Isović, bivši borac,  presavio je tabak i podnio tužbu protiv Aleksandra Vučića i Tomislava Nikolića zbog onoga što su radili u ratu. Poznato je da je Vojislav Šešelj lično dodijelio titulu četničkog vojvode Nikoliću na Romaniji, u blizini opkoljenog Sarajeva, a sam Nikolić se te titule nikada nije odrekao. Arhiva njegovih ratno-huškačkih izjava je bogata, a sam Šešelj je, u svojoj odbrani u Hagu pitao kako je moguće da je on kriv, a nisu krivi prvi njegovi pomagači Nikolić i Vučić. Pitanje je za sad bez odgovora. Šešelj je potvrdio da je Vučić bio pripadnik četničke jedinice vojvode Slavka Aleksića, koja je počinila zločine oko Sarajeva, a mi smo imali priliku da vidimo Vučića za govornicom Skupštine Srbije, u vrijeme kad je NATO počeo bombardovanje položaja Srba. Tada je on, prijeteći, izjavio :

« Ubijte jednog Srbina, mi ćemo ubiti stotinu muslimana».

Zašto nije rekao da će ubiti stotinu vojnika NATO-a? Možda zato što su toliko jaki, ili što su bili daleko, u oblacima, ko zna. Ali, ako ovo nije podstrekavanje na zločin i govor mržnje, onda ja ne znam šta je. Nikolić i Vučić su za sve vrijeme rata vrijedno spremali i organizovali četničke dobrovoljce za rat u Bosni, i redovno obilazili njihove položaje. Pa ako je njihov šef kriv, mogu li oni biti nedužni?

Sonja Biserko, predsjednica Helsinškog odbora za ljudska prava Srbije, smatra da je to odraz fašizma, koji se, u obliku ratnog talasa, prelio iz Srbije u druge bivše jugoslovenske republike. Ona smatra da Srbija neće prestati da progoni b/h građane, uprkos međudržavnom sporazumu o procesuiranju ratnih zločina.

«Srbija nije odustala ni od predmeta «Dobrovoljačka» ili «Tuzlanska kolona», a Naser Orić je od početka njima bio važan, da bi se izjednačila i relativizovala odgovornost za Srebrenicu», kaže Sonja Biserko.

Uz to, pokretanje ovakvih slučajeva ima još jednu fuknciju : pomoći Dodiku u daljem rastakanju Bosne i Hercegovine. Njegove izjave o nemogućnosti funkcionisanja BiH, o islamskoj opasnosti u njoj, o BiH kao o privremenoj tvorevini, o referendumu za nezavisnost RS-a, o tome kako sanja nestanak države… sve to dobija veliki publicitet u državi koja rehabilituje ratne zločince i fašiste iz Drugog svjetskog rata, a nove četnike dovodi na čelo države.

Srbija forsira specijalne veze samo sa Republikom Srpskom ( mada je Hrvatska od toga davno odustala), njeni funkcioneri prelaze granicu kako im se prohtije, njihov patrijarh u Banjoj Luci nazdravlja novoj srpskoj državi, iz Beograda stalno slušamo pouke i prijetnje Bosni, kao da beogradski političari ništa nisu naučili iz nedavne prošlosti. Pitanje je da li su bosanski lideri svjesni onoga što se radi s druge strane Drine.

Jedno je očito : posljednji zajednički nastup trojice predsjednika probosanskih stranaka izazvao je već pravu paniku u redovima srpskih stranaka i organizacija, pa je i Igor Radojičić zavapio :  «Ne može se ostati nijem na političko grupisanje u Sarajevu!»

Dakle, sloga bošnjačkih političkih snaga najveća je smetnja onima koji rasturaju BiH. Zar je iz toga teško zaključiti šta i kako treba da rade oni koji vole ovu državu?

Jer, suviše je krvi ovdje proliveno da bismo mirno gledali kako nam uništavaju živote. Moramo se boriti, ovoga puta svim legalnim političkim sredstvima. I složno. Nema druge.

Ovo nije basna. Ovo je Bosna.

Komentari