(odlomak iz knjige “Majstori mraka”, autora Jusufa Trbića)

 

U Bijeljini se 1. aprila 1992. godine otvorila tamna provalija, svojevrsni Bermudski trougao, u koji su počeli tonuti ljudi i životi, ljubavi i radosti, istorija i stvarnost. Nebo se srušilo i pritislo zemlju. Prvog dana aprila 1992. godine počela je generalna proba rata protiv Bosne i Hercegovine. Egzekutori su došli s one strane Drine, i počeli, kao na vojnoj vježbi, ubijati ljude, žene i djecu, u kućama, u avlijama, na ulicama. Odavno pripremana medijska mašinerija grmjela je o navodnim borbama na ulicama Bijeljine, o nekakvim Zelenim beretkama i muslimanskim ekstremistima, o ugroženom i jadnom srpskom narodu koji je sve to dočekao goloruk do zuba. To jest, naoružan, preko svake mjere, oružjem bivše JNA i pripremljen na sve načine za ono što će doći. Arkanovci su došli da povedu krvavo kolo, da demonstriraju lakoću ubijanja i drže stvari pod nadzorom, u slučaju da iz svijeta dođu u kontrolu oni koji su im obećali zeleno svjetlo za zločine.

Aprilska ubijanja poslužila su i za mobilizaciju onih Srba koji su slijedili Karadžića i za uvođenje vojnih pravila za one koji nisu bili za rat protiv civila. Kad je prestalo masovno aprilsko ubijanje i utihnule sjenke mnogobrojnih dženaza, semberski Srbi  su se okrenuli drugim područjima pogodnim za lov na bespomoćne ljude : Zvorniku, Bratuncu, Vlasenici, Srebrenici, Brčkom. Niko nije uspijevao razaznati koliko je ljudi pobijeno za kratko vrijeme u Bijeljini, jer su leševi nestajali, ljudi su, uplašeni, odlazili na sve strane svijeta, o ubijenim Albancima i Romima samo se šaputalo, ali niko nije znao pravu istinu, i teško da će se ona ikad saznati.

Za kratko vrijeme situacija se malo smirila, a onda je smrt polako počela hvatati ritam. Po nekom tajanstvenom redoslijedu počelo je ubijanje, odvođenje, premlaćivanje, protjerivanje, istjerivanje s posla, oduzimanje imovine. Nakon svake male pauze, dolazilo je ubistvo nekog viđenijeg Bijeljinca, kao opomena ostalima. U sred noći, 10. aprila, mnoštvo novopečenih gardista opkolilo je kuću Refika Selimovića Mačka u bijeljinskom starom kvartu Selimovići. Ispalili su zolju u avlijska vrata, a onda upali unutra. Refik je izrešetan desetinama metaka, i to je bio još jedan dokaz junaštva novih «oslobodilaca» i još jedna opomena onima koji, i pored svega, nisu shvatili lekciju iz prva četiri dana aprila.

Već 21. aprila, odvedeno je pet ljudi iz « Žitoprometa», i odmah se znalo da su pobijeni, ni krivi ni dužni. Bili su to : Amir Mešković, Zaim Hatić, Šefik Smajić, Mevludin Serdarević i Hakija Gutić.

Početkom ljeta, 2. juna 1992. godine, ubijen je poznati Bijeljinac Salko Kukić, nekadašnji direktor Termoelektrane, GIK-a «Rad», Urbanizma. U njegov stan u centru grada upala su pred veče trojica vojnih policajaca iz Ugljevika, s urednim nalogom Odjeljenja za obavještajno-bezbjednosne poslove Komande Istočno-bosanskog korpusa Vojske Republike Srpske. U nalogu je pisalo da treba da ga privedu jer je on, navodno, prodavao oružje po semberskim selima. Oprtužba da Bošnjak ide po srpskim selima i prodaje Srbima oružje koje su oni, ionako, dobili od JNA u ogromnim količinama, bila je apsurdna, ali, koga je bilo briga za to. Istok Pojatar je čuvao stražu, a Oliver Rodić i Slaven Lukić su od Kukića tražili pare. Nezadovoljan iznosom koji je dobio, Lukić je pucao i smrtno ranio Kukića. Uzeli su, zatim, sve pare, i otišli. A uveče, kad je leš Salke Kukića dovezen u roditeljsku kuću, vojna policija je sve opkolila, upala unutra i tražila nekakvo oružje, pred roditeljima, bratom, sestrom i prijateljima Salkinim. Bilo je to kao da mrtvog Salku još jednom ubijaju.

Bijeljinci su shvatili poruku i veliki broj njih je, nakon ovog događaja, otišao iz svog grada. Za one koji su se i dalje kolebali, bili su pripremljeni novi «podsticaji». Dževad Alijević, bivši golman bijeljinskog Radnika, odveden je u Kasarnu četiri dana nakon toga i pretučen na smrt.

A onda su 1. jula u logor u Batković odvedeni poznati ljudi : profesor Ferid Zečević, zlatar Husein Ćurtić Apaka i mesar Ejub Smajić. Tukli su ih strašno. Ferid Zečević, krupan čovjek u punoj snazi, podlegao je nakon dva dana strašnog mučenja i neprekidnih udaraca. Krvnici su ga ostavili da umire dugo na vrelom julskom suncu. Kad je njegov leš dovezen kući, vojnici u pratnji nisu dozvolili porodici da otvori sanduk i vidi ga. Smrt Ferida Zečevića bila je pravi šok za Bijeljince, koji su, kao i u drugim takvim situacijama, krenuli da bježe preko granice. Za Feridove najbliže mrak je pao na cijeli život. Supruga Fatima ostala je sama s troje djece. Dvije kćerkice, Hedija i Lejla, imale su deset i osam godina, a mali Alija samo godinu dana. Toga dana ubijen je i veliki dio njihovog života.

Slično je prošao i Husein Ćurtić. Njihove ubice još šetaju Bijeljinom, čak i oni koji su se, u to vrijeme, javno hvalili da su učestvovali u tim krvavim orgijama.

Ejub Smajić je preživio, i danas ne želi ni da se sjeća, ni da dolazi u Bijeljinu.

    ………………………………………………………

             Tragična je sudbina Denisa Hajrovića i njegovih roditelja. Rođen 1973. godine, imao je samo 19 godina kad je zlo stiglo u Bijeljinu. U početku su i Hajrovići, kao i mnogi drugi,  mislili da će pucnjava proći i da će se sve smiriti. Kad su vidjeli da zlo nema kraja, počeli su se dogovarati da idu. Ali, 1. septembra 1992. godine Denis je izašao iz kuće da ode kod druga, i nikad se više nije vratio. Kao da ga je zemlja progutala. Tražili su ga na sve strane, niko ništa nije znao, ili nije htio da zna.

Ojađena porodica – otac Ismet, majka Ramiza i brat Damir, odlučili su da idu, i stigli su čak u Ameriku. A i tako daleko od rodnog kraja, nisu prestajali tražiti Denisa. Ali, rezultata nije bilo. A onda je Hajroviće pogodila nova tragedija. Njihov Damir je poginuo u saobraćajnoj nesreći. Tek se bio oženio. Iza njega je ostala kćerka, koja oca gotovo da nije ni zapamtila.

…………………………………

    U Bijeljini je 24. januara 1994. godine nestala porodica Sajtović. Otac Refik ( sin Junuzov), rođen 1946. godine, majka Sabiha, (kćerka Safeta Horića), rođena  1954. i njihova kćerka Amra, rođena 1985. godine. Živjeli su u Hambar mahali, tiho, brinući se samo kako da preture zlo preko glave. Jedne noći došli su po njih. Poslije se čulo da je Sabiha, shvativši kuda ih vode, zamolila krvnike da poštede njenu djevojčicu. Jedan od njih se cinično nasmiješio : « Što će i ona da živi, kad nema vas?»

………………………………

    Kako je nastradao Omer Ibrahimović ? Ni danas to niko ne zna, ili neće da zna. Omer je rođen 1953. godine, imao je brojnu porodicu : suprugu Muniru, i djecu, sinove Hasu  (1973) i  Asmira ( 1985) , i kćerke Elviru (1974) i Ramizu ( 1975 ). Prije rata je dugo, čitavih 15 godina, radio u Beogradu i tako izdržavao porodicu. Krvavi talas koji je zapljusnuo Bijeljinu i čitavu Bosnu i Hercegovinu zatekao ga je u Beogradu. Uspijevao je nekako da uspostavi vezu s porodicom, brinući se za njih, jer su crne vijesti iz njegovog rodnog grada sustizale jedna drugu. Najzad, nije više mogao da izdrži, i krajem 1994. godine vratio se u Bijeljinu, da bude sa svojima.

Onda je počela njegova borba za preživljavanje. Valjalo je nahraniti ženu i djecu, kao i majku Umiju, koja je živjela s njima, i pomoći i bratu Nijazu. Kao i drugi  Bošnjaci, i Omer je dobio radnu obavezu u Brčkom, zajedno sa sinom Hasom. Kako su se borbe pomalo stišavale, dopušteno im je da se vrate kući, i da tamo nastave s radnom obavezom, a dobri ljudi su mu pomogli da svakodnevno, kad završi taj prinudni posao, ide da kopa na njivama, da popravlja kuće i radi sve fizičke poslove koji mu se ponude. U kuću u Ulici Laze Kostića 198 vraćao se mrtav umoran, ali sretan da su svi živi i da može da se brine za njih.

A onda je došao kobni 14. juni 1995. godine. Sa partnerom u poslu Ramizom Ibiševićem iz Janje, koga je upoznao malo prije toga, odveden je da popravlja krov na nekakvoj vikendici u Amajlijama. Omer se s tog posla nikada nije vratio. Vratio se Ramiz s pričom da je Omer, navodno, pokušao da prepliva Drinu, da bi se vratio u Srbiju, pa se ugušio i voda ga je odnijela. Porodica je bila šokirana. Pa, da je htio, Omer je mogao otići onako kako su odlazili i drugi, dogovorio bi se o tome s porodicom, platio bi nekome, ako treba. Njega je tražila i njegova beogradska firma, i mogla mu je, u svako doba, pomoći da se vrati u Srbiju, ali Omer nije htio da se razdvaja od svojih. A da je krenuo da prepliva Drinu, to je bilo potpuno isključeno. Jer, Omer nije znao plivati. Ali, njegov radni kolega nije više htio, ili nije smio da priča.

Policija je, po običaju, na prijavu reagovala prilično nezainteresovano i slučaj je ubrzo bio zaključen. Ostala su samo pitanja bez odgovora. Njegova Munira je od toga dana počela kopniti, i njen se život ugasio 1998. godine. Kad je umrla, nije imala ni punih 48 godina. Koliko su prepatili Omerova majka, brat i djeca, pogotovo najmlađi Amir koji je te, 1995-te, imao samo sedam godina, može se samo zamisliti.

   …………………………….

     Spremajući ovu knjigu naišao sam na nepregledni niz ovakvih i sličnih sudbina. Bošnjaci su u Bijeljini i Janji ubijani kao glineni golubovi na strelištu, po nekom monstruoznom, preciznom planu koji je striktno slijedio opredjeljenje vođstva Karadžićevih Srba da na teritoriji koju oni drže ne smije ostati više od 4 ili 5 posto nesrba. Ubijanja, pogotovo početkom aprila i tokom 1992. godine, imala su za cilj da zaplaše Bošnjake i da im pokažu da za njih nema više mjesta u rodnom gradu. Jer, ako su pobijena djeca od dvije, četiri ili šest godina, ako ginu žene od šezdeset ili sedamdeset godina, nema nikoga kome se ne može naći krivica dovoljna da ostane bez glave. Srbima je trebalo pokazati da je lako ubijati, jer se za to, uglavnom, ne odgovara, i, istovremeno, sve njih učiniti saučesnicima. Jer, ako se ubija, progoni, ruši, pljačka, siluje, u ime svekolikog srpstva, uz blagoslov crkve i potporu naučnika, pjesnika, akademika i političara svih vrsta i uz rafalnu paljbu složnih novinara, onda su svi Srbi saučesnici, i ako neko nekad potegne pitanje krivice – svi su krivi, što, praktično, znači da nije niko kriv. Taj imperativ zajedničke krivice i zajedničkog učešća u zločinima, uz progon onih Srba koji nisu mislili tako ili nisu odobravali zločine, bio je dovoljan da potpuno otupi ošrtricu bilo kakve kritike. To je objašnjenje današnjeg ćutanja kao nezvanične strategije, današnje opšte tišine koja prati priču o srpskim zločinima nad Bošnjacima u bijeljinskom kraju. Ćutanje je, u ovom slučaju, i izraz nemoći. Jer, u bijeljinskoj opštini nije bilo rata, nije bilo nikakvih ratnih dejstava, ni jedan jedini Srbin njie pogođen ni ružnim pogledom od strane Bošnjaka, i nemoguće je naći simetriju u zločinu, tu tako dragu temu svih priča srpskih političara i javnih ličnosti. Na uticajnoj lokalnoj BN Televiziji vidjeli smo bezbroj priloga o stradanju Srba u raznim dijelovima Bosne i Hercegovine, makar da se radi samo o jednom ili dva slučaja. O stotinama ubijenih u Bijeljini i Janji, o hiljadama protjeranih, unesrećenih i opljačkanih, o silovanjima i logorima, o rušenju džamija – nikada ni jedne riječi.

Bijeljina je, na svoj način, paradigma rata protiv Bosne i Hercegovine. U prvim danima aprila 1992. godine došli su uniformisani ljudi iz Srbije, obučeni u vojne uniforme, naoružani oružjem bivše JNA, ne krijući se. Pod njihovu komandu stavila se cjelokupna opštinska vlast, policija, sudstvo, vojska, teritorijalna odbrana. Sve je bilo detaljno pripremljeno, jer je Srpska demokratska stranka držala sve u svojim rukama, sva rukovodeća mjesta, sve firme, sve pore života. I ubijanje, kao lagana, mala vježba za pripadnike specijalne jedinice srbijanske policije, pod vođstvom pukovnika Željka Ražnjatovića Arkana, moglo je da počne, bez ikakve opasnosti za bilo koga od njih. Sve je bilo propraćeno zaglušujućom propagandom koja je govorila o izmišljenim borbama na ulicama Bijeljine. A da nikakvih borbi nije bilo, niti ih je moglo biti u situaciji kad su SDS-ove snage držale u rukama i nebo i zemlju, bilo je jasno čim su pucnji utihnuli. Najvažniji dokaz za to dao je Krizni štab SDS-a, koji je objavio spisak ubijenih muslimanskih ekstremista. Na tom spisku bilo je žena i djece i mirnih ljudi koje smo svi poznavali. Nigdje ni jednog vojnika, nigdje nikakvog ekstremiste, niko sličan nije ni uhapšen, ni izveden pred lice javnosti. Ja sam 2. aprila vidio bolnicu i Gradski park, za koje se u srbijanskim medijima tog dana govorilo da su poprišta najžešćih borbi. I kad sam vidio da tamo ničega nema, jasno mi je bilo da je to crni cinizam nadmoćnih ubica. U pitanju je bila poruka : idite dok ste još živi, jer nikome glava više nije sigurna na ramenima.

U tim danima nije bilo rata u Bosni i Hercegovini, i nije postojala nikakva «ravnoteža u zločinima». Te ravnoteže, dakako, nije bilo ni poslije, jer su jedni napadali, želeći da krvlju i etničkim čišćenjem stvore Republiku Srpsku, kao uvod u stvaranje Velike Srbije, a drugi su se branili. Prema zvaničnom izvještaju Ujedinjenih nacija ( Basjunijeva komisija), od ukupnog broja zločina u Bosni i Hercegovini 85 posto počinili su Srbi, 10 posto Hrvati, a 5 posto Bošnjaci.  U bijeljinskom kraju bilans je mnogo jednostavniji. Sve zločine počinili su Srbi, mnoge u vrijeme kad nije bilo rata u našoj zemlji, a sve je učinjeno tamo gdje nije bilo nikakvih ratnih dejstava.

Ljudi iz vrha SDS-a pravili su spiskove za likvidaciju i progone, a posebno omiljen vid ubijanja bio je odvođenje ljudi u nepoznato. Nestajali su Bijeljinci i Janjarci u sred dana i u sred noći, bez traga, odvodila ih je vojna ili obična policija, kupili su ih pripadnici kojekakvih paravojnih formacija, činio je to ko god je htio i kako je htio. Ubiti bespomoćne ljude u njihovoj kući, to je bio zločin. Odvesti ljude, ubiti ih i njihova tijela baciti u rijeku, zakopati ili ukloniti na druge načine, tako da ih niko ne može naći – to su bili monstruozni zločini. Ubijani su, na taj način, i mrtvi i živi, počinioci su ostajali nepoznati, a strah, taj moćni pokretač ljudskih sudbina, rastao je nakon svakog takvog slučaja kao džinovski talas.

Ali, do jeseni 2007. godine u Bijeljini nije procesuiran ni jedan zločin, ni jedan ubica nije izašao pred lice pravde, ne zna se ko je protjerao više od 35 hiljada Bošnjaka, ne zna se ko je porušio džamije, niko o tome ne želi javno da govori, i prašina zaborava polako pada na prolivenu krv Semberije. Zbog toga se ne zna tačno sudbina mnogih koji su nestali. I ja molim čitaoce da mi oproste ako u navedenim imenima nađu neku grešku, jer je bilo nemoguće provjeriti sve podatke. Mislim da je najvažnije da se bilans krvavih godina ispiše i stavi među korice, da se ne zaboravi šta se sve dogodilo, a biće, nadam se, vremena da sve to dopunjujemo i korigujemo u godinama koje su pred nama.

……………………………………..

    Bio sam u Štabu SDS-a, u zgradi bivšeg Urbanizma, kad je sam Arkan donio vijest da je ubijen Milo Lukić Kurjak. Mučitelji su na kratko prestali s udarcima. Za tu smrt Arkan je glasno, valjda da i ja to čujem, optužio četnike. «Oni su ga ubili», vikao je, «oni su krivi za sve.»

A kad sam u oktobru 1999. godine došao u Bijeljinu da sahranim oca, u posjetu mi je došao časni i dobri Boro Đurković, čovjek koji je, kao i neki drugi, pokazao ljepše lice srpskog naroda. Pričao mi je tad kako je u kući Moce Stankovića, predsjednika SDS-a, vidio spiskove za likvidaciju ljudi, i zapanjio se. Došao je da zamoli Mocu da pomogne nekim njegovim prijateljima Bošnjacima, a izašao iz kuće skoro van sebe. Iz Mocinih spiskova izvirivala je smrt. Ispričao mi je i to da su u dvorište Mile Kurjaka, brata narodnog heroja Veljka Lukića Kurjaka, došli arkanovci. Vidjela ih je Milina žena, kroz prozor, kroz razmaknutu zavjesu. Milu su ubili na vratima, a zatim se okrenuli i vidjeli da ih gledaju komšinica Antonija Ostojić i mladi Zvonko  Lazarević. Arkanovci nisu znali ko je ko, a svjedoci im nisu trebali. Sin Antonijin je, sutradan, u kameru srbijanske televizije izjavio da su «došli ljudi u šarenim uniformama i s crnim kapama na glavama.» A ja sam se prisjetio da mi je, nakon posjete Vojislava Šešelja Bijeljini, neposredno pred rat, svjedok ispričao kako je sam Šešelj govorio četnicima da mora stradati i neki Srbin, kad tome dođe vrijeme, jer, samo  tako će moći da ubijede svijet da je zaista bilo borbi. Sjetio sam se i da je poznata partizanska porodica Lukić, uoči rata, bila u svađi s četnicima zbog njihove namjere da sruše spomenik Veljku Kurjaku. Neko je, dakle, pokazao prstom na starog, dobrog čovjeka Milu Lukića, koji je uživao ogromne simpatije svih pravih Bijeljinaca. Uostalom, četnik Brano Filipović Šumar pokucao je na mnoga vrata u Bijeljini, vodeći arkanovce i ostavljajući iza sebe krvavi trag. Ljudi poput njega, a nije ih bilo malo, pokazivali su koga treba ubiti, a arkanovcima je, ionako, bilo svejedno.

Stariji Bijeljinci se sjećaju momka koga smo zvali Ludi Mićo. Mislim da se prezivao Đokić. Imao je paralisanu jednu ruku i nogu, hodao je po čaršiji, ali nikome nije učinio nikakvo zlo. To je, možda, bio i razlog što nije smješten u odgovarajuću instituciju. Kad je zapucalo, 1. aprila, Mićo se našao u blizini Autobuske stanice. Svjedok koji mi je to ispričao vidio ga je kroz staklo, a u čekaonici je bila veća grupa ljudi koje su arkanovci potjerali unutra. Mićo je prošao pored dvojice arkanovaca, ne obraćajući pažnju na njih. Jedan mu je viknuo da stane, ali je Mićo, bezazlen, kakav je bio, samo odmahnuo onom zdravom rukom. Sljedeće sekunde u leđa da je pogodio rafal. Arkanovci su ga zatim dovukli do kućice iz koje se najavljuje dolazak autobusa i gurnuli ga pod stepenište.

Mirjanu Ilić je Arkanov snajperista pogodio dok je stajala na prozoru i gledala šta se to dešava na ulici. Radmila Novaković je ubijena zajedno s majkom i sestrama Bišanović. Ubijena je rafalom, kroz vrata kupatila.

Mnogi Srbi su platili visoku cijenu nemirenja s onim što se radi. Ali, o tome neće niko da govori. Ne govori se ni o prisilnom mobilisanju srpskih mladića, ni o surovim upadima vojne policije u sela, u kuće, o premlaćivanju momaka koji nisu htjeli na front, o zatvoru za one koji nisu dijelili isto mišljenje i istu spremnost da obuku uniformu i uzmu oružje u ruke. Mnogi su, na ovaj ili onaj način, pomagali svojim komšijama i prijateljima Bošnjacima. O tome tek treba da svoju riječ kažu budući hroničari, ako ih bude. A ja i ovom prilikom ističem Đoju Krstića, komšiju i prijatelja, koji je mene i moje spasio, ne misleći na svoju glavu. I dok su Đojo Krstić i Lazar Manojlović u Bijeljini,  Ljubo Živkov u Beogradu, a Duško Tomić u Sarajevu, ja znam da nisu svi Srbi krivi za ono što se dogodilo.

………………………………..

  A sad da se vratimo spisku nastradalih Bošnjaka, spisku koji ne pretenduje da obuhvati sve, niti je to moguće, spisku u kome su moguće greške zbog ćutanja koje prati svaki pokušaj priče o zločinima u bijeljinskom kraju i nemogućnosti da se sazna sve i dođe do svakog sigurnog izvora. Zato molim sve čitaoce da na kraju, kad sklope korice ove knjige, razmisle i zapišu svoja sjećanja na ono što je bilo, posebno na ljude koji su stradali. A stradanje nije samo ubijanje nevinih, stradanje je i protjerivanje, i ostavljanje kuće i svega što je do tada činilo život, to je i tuga i suza u dječijem oku, to je i tegoba i poniženje, i pljačka i strah, to je sve strašno i ružno što je svako od nas doživio u tom mračnom vremenu. I najviše što možemo da učinimo za sebe i za druge jeste da zapišemo, da se zapamti, da se ne zaboravi.

Uz sve ono što je napisano u pričama u ovoj knjizi, a što je provjereno izjavama neposrednih svjedoka,  uz sva imena koja su do sad navedena, evo i spiska ubijenih i nestalih u bijeljinskom kraju do kojeg je došao Informaciono-dokumentacioni centar Sarajevo (na čijem je čelu Mirsad Tokača) do septembra 2007. godine. Ni taj spisak, naravno, nije ni sveobuhvatan ni konačan, ali može itekako pomoći u sagledavanju veličine tragedije koja je pogodila ovaj dio Bosne i Hercegovine, u kojem, da kažem to još jednom, nikakvog rata nije bilo.

Informaciono-dokumentacioni centar ima i spisak  Srba, poginulih na raznim ratištima po Bosni i Hercegovini, ali mi ćemo se, na ovom mjestu, ograničiti  na spisak Bošnjaka-civila ubijenih u zamahu etničkog čišćenja, što znači da su žrtve ratnih zločina. Na prethodnim stranicama mogu se naći imena Albanaca, Srba, Roma i Hrvata, žrtava zločina, do kojih je autor knjige uspio doći. Recimo još i to da se spisak Informaciono-dokumentacionog centra stalno dopunjuje, sa svakom novom prijavom nestalih i ubijenih i svakom novom identifikacijom posmrtnih ostataka ubijenih iz masovnih grobnica.

Upućujem zato još jedan poziv svima koji nešto znaju o nestalima i ubijenima, da to prijave, da bi se konačno uobličile stvarne razmjere zločina koji su ovdje počinjeni.

Komentari