Najžešći hibridni rat koji se vodi na teritoriji Bosne i Hercegovine je rat koji protiv naše zemlje vodi Republika Hrvatska. Nije objavljen, neće u kratkom roku preći u kinetički sukob, ali informativni, obavještajni i diplomatski pritisak zvaničnog Zagreba na Sarajevo je sistematski, sistemičan i centralizovan i ima jasan cilj.

Piše : Emir Suljagić 

Za razliku od obavještajnog i diplomatskog, informativni dio rata se vodi sa teritorije BiH: kroz akademsku petu kolonu u Sarajevu i mrežu opskurnih portala povezanih sa HDZ-om BiH.

Zasad izgleda kao da Hrvatska ima potpuno odriješene ruke da politiku regionalne hegemonije, čija je ideološka osnova u tuđmanizmu, vodi ako ne u ime, onda sigurno pod zastavom članstva u EU i NATO. Dosljedan i strateški saveznik proustaškog Zagreba u podrivanju BiH – ali i slabljenju vlasti Aleksandra Vučića u susjednoj Srbiji – je režim Milorada Dodika.

Prošlo je više od četvrt vijeka od kraja svjetskog socijalizma i što je iz naše perspektive važnije, raspada bivše Jugoslavije. Od obećanja jedne Evrope ostala je “tvrđava Evropa”, skupina ksenofobnih društava koje se od ostatka svijeta ograđuju bodljikavom žicom, imigrantskoj djeci uskraćuju pravo na obrazovanje, dok države formiraju registre muslimana. Evropa se trese od manje od milion sirijskih izbjeglica; Turska na svojim plećima već godinama drži najmanje tri i po miliona.

Evropa danas znači Jobik, Front Nacional, Alternativ fur Deutschland, Slobodarska partija, UKIP i HDZ. Ali i onda kada je izgledalo kao da je istorija uistinu okončana i da je liberalni svjetski poredak na našem kontinentu istorijsku opravdanost doživio u Evropskoj uniji, bili smo njegovo siroče. The left behind.

Evropa nikada nijednu od svojih deklarisanih vrijednosti nije odbranila u BiH. Pregovarala je sa genocidnim ubicama, tretirala ih kao legitimne državnike i za nas donijela odluku da spadamo u civilizacijski karantin. Ništa tako ne ilustruje izdane nade cijele generacije Bosanaca i Hercegovaca kao David Owen i njegovo: “Don’t dream dreams!”

EU ni danas ne pokazuje ni najmanje naznake spremnosti da ovdje zagovara vrijednosti na kojima je navodno utemeljena. Presuda Sejdić – Finci je najbolji primjer: jednakost Jevreja i Roma se putem tzv. briselskih principa pretvorila u projekat podjarmljivanja nekatoličke većine u Federaciji BiH – a posredno i u BiH.

Joschka Fischer, nekadašnji njemački ministar vanjskih poslova, u nedavnom komentaru pod znakovitim naslovom “Zbogom Zapadu” tvrdi da je kraj Zapada kao transatlantske zajednice nastale u Drugom svjetskom ratu – izvjestan. Zajedno sa Zapadom, navodi on, skončaće i Evropa, koja je otvorila “katakombe nacionalizma” i s vremenom će “ponovo pustiti demone na kontinent i u svijet”.

U tom kontekstu, kada Sjedinjene Države nisu u stanju da se odbrane od hibridnog napada, kako bilo ko može i dalje očekivati da će Zapad stati u zaštitu naše zemlje? Ne samo zbog toga, ali i zato, uvjeren sam da je vrijeme za zaokret i u BiH, za pivot ka unutrašnjim, vlastitim vrijednostima i interesima. Vrijednostima utemeljenim na borbi u Drugom svjetskom ratu, a branjenim i odbranjenim u Sarajevu pod opsadom između 1992. i 1995.

Bosna i Hercegovina je u Drugom svjetskom ratu bila sjedište i središte najvećeg pokreta otpora u okupiranoj Evropi. Kada se generacija naših djedova u bosanskim šumama suprotstavila nacističkoj ratnoj mašineriji, Charles de Gaul bio je u Londonu, a njegova zemlja pod okupacijom. Evropu su od nacista oslobodili Amerikanci, nama nisu bili potrebni Rusi. Stoga nam u vrijednosnom smislu današnja EU ne može i nema pravo držati bilo kakve pridike. Naši interesi počivaju, međutim, na razumijevanju jedne druge, fundamentalne činjenice: raspad Jugoslavije je najveća geopolitička katastrofa u istoriji južnoslavenskih naroda.

Stoga smatram da je vrijeme za zbližavanje i započinjanje otvorenog, ozbiljnog i institucionalnog dijaloga primarno između Srbije i Bosne i Hercegovine. Razgovor treba da se vodi u više pravaca i kroz više kanala, da obuhvata sve od Čedomira Jovanovića do Aleksandra Vučića, ali zvanični dijalog treba da se vodi između Sarajeva i Beograda. Država sa državom, o zajedničkim interesima.

Malo je lidera u regionu sa manjkavostima kao što su njegove, ali za razliku od Borisa Tadića, Vučić se za sada nije uhvatio pod ruku sa Zagrebom i vodio politiku pogodbe na račun BiH. Ovaj dijalog će se lakše ostvariti i zahvaljujući otopljavanju rusko-turskih odnosa, ali isto tako mu treba pristupiti oprezno i bez pregovora o činjenicama o bliskoj prošlosti. Međutim, bez međusobnog dijaloga i započinjanja obnove povjerenja ni BiH ni Srbija neće preživjeti karantin u koji nas je EU stavila.

Na kraju, lična opaska. Dvadeset i pet godina se mi i Srbi svađamo. Sve smo prošli: od klanja do medijsko-društvenog rata. I toliko dugo propadamo i nestajemo. Ni jedni ni drugi nismo ni sjenka naroda koji smo bili 1990. Sve zlo između 1992. i 1995. pretrpio sam od srpskih ruku. Ali, ako je neka druga ruka danas ispružena, treba je prihvatiti da naši unuci ne bi živjeli istoriju naših djedova.

 

(kliker.info)

Komentari