Piše: Emir Imamović

Eh eto, dočekasmo i to: sutra, u deset navečer, utakmicom između Brazila i Hrvatske, počinje Svjetsko prvenstvo u fudbalu. Prvo koje od 1990. ne gledam kao „objektivni posmatrač“ i prvo u posljednjih frtalj stoljeća na kojem neučešće naše reprezentacije ne kompenziram manijakalnim praćenjem ama baš svih susreta i glumljenjem silnog zanimanja za rezultat meča između, neka budeHondurasa i jedne od Koreja.

Ne znam za vas, ali ja sam, otkako se plasirasmo, otkrio kako me nikada manje susreta Mundijala nije zanimalo. Poprilično sam siguran da mi ništa neće faliti ako barem pola grupne faze prespavam. Evo, recimo, kompletna grupa H se odmah može ukinuti; živo me zaboli neka stvar kako će igrati onaj Honduras Ekvador u grupi E, susret Grčke Japana će mi, slutim, biti dosadan kao emisije o poljoprivredi; utakmice Portugala ću gledati samo da navijam protiv – Portugala, makar igrali protiv selekcije Ravnogorskog četničkog pokreta.

Zapravo, tek sada razumijem onaj hrvatski sportski autizam, u kojem je moguće da televizija prenosi Evropsko prvenstvo u košarci, dok Hrvatska ne ispadne. Čim ispadne: poštovani gledatelji, vidimo se u finalu. Kada si treći na svijetu, onda si, prosto razmažen; kada mazohistički dokazuješ kako je, kao, važno učestvovati, onda se liječiš samoubjeđivanjem da ti je, ali stvarno, važno ne propustiti niti minut utakmice između Belgije i Salgije.

Tako sam se ja, dakle, za ovo godina od jugoslavenskog četvrtfinala protiv Argentine, nagledao svega i svakoga, vječito birajući teške ludake da za njih navijam, sve vjerujući da će, ako oni uspiju, jednog dana biti moguće da kvalifikacije za BiH ne završe do zime i da ću za života saznati kako je to kada na nekom velikom takmičenju ne moraš odlučiti je li ti draža Kolumbija od Bugarske.

Ćirine prognoze

Sada, naravno, od izjava kako smo mi svoj cilj ispunili plasmanom, a ako se u Brazilu nešto dogodi – dobro i jeste, dobivam tahikardiju. Nisam, kako ću, zaboravio sve one plasmane košarkaške reprezentacije na evropska prvenstva, s kojih smo se, za razliku od posljednjeg, vraćali sa po tri poraza, tješeći se da nam je malo falilo da dobijemo Italiju i praveći se kako nismo bili tek sparing partneri protivnicima. U sportu, da se to ponovi, nije važno učestvovati. U tu budalaštinu vjeruju gubitnici i oni što su prekasno shvatili kako su protraćili godine na treninge, da bi bili sjajni sto dvadeset osmi na nekoj listi, a i to nakon ostvarenog napretka i skoka s prošlogodišnje pozicije dvjesto dvanaestog.

Meni, dakle, ne znači ništa to što smo u Brazilu, već koji ćemo tamo biti. Objektivne okolnosti ne uvažavam. Uostalom, kao što je nekom prilikom rekao Tomislav Ivković, nekadašnji golman reprezentacije Jugoslavije, poznat po tome što je najlakše branio penale Diegu Maradoni: nogomet  je jedina igra u kojoj je moguće da slabiji pobijedi jačeg.

Miroslav Ćiro Blažević, čovjek što za sebe bez zadrške tvrdi da je najbolji trener na svijetu i komentator Radija Sarajevo tokom SP-a, je kazao: „U polufinalu su BiH Hrvatska, ali nemoj me u prognoze, molim te, ja sam loš prognozer, jebiga, ali boli me klinac. Uvjeren sam da idemo u polufinale“.

Mudroseri će, naravno, odmah uzvratiti tvrdnjom da je Ćiro tek verbalni akrobata koji svakome govori ono što želi čuti. I nije da nemaju pravo: kada bi u Brazilu bila i Srbija, Ćiro bi znao tri reprezentacije učesnice polufinala, a da su tamo još i Makedonija, Slovenija i Crna Gora, predložio bi FIFI turnirsku završnicu Mundijala.

Fudbal, već je ovdje napomenuto, ne otkriva karakter, već ga oblikuje. Svi koji vjeruju da mogu postati prvaci, u tome, naravno, ne moraju uspjeti, ali će sigurno postići više od onih što ne vjeruju da mogu pobijediti nekog jačeg od San Marina. „Kada je reč o fudbalu“, piše slovenski redatelj i nagrađivani prozni pisac, Goran Vojnović, „nema realnih mogućnosti“. Njihovo nepostojanje, zapravo, navijanju i daje smisao i obrnuto: realne mogućnosti obesmišljavaju, recimo, gledanje našeg prvog mundijalskog susreta protiv Argentine, višestrukih svjetskih prvaka, favorita za osvajanje SP-a i ekipe koja, uz ostalo, postoji kako bi se Leo Messi, nakon što postane prvak svijeta, zakucao tamo gdje se ljuta borba vodi između Diega i Pelea. Ako ćemo, dakle, taj susret dočekati kao realni, najbolje ga je i ne igrati: prema pravilima nogometa, izgubit ćemo, umjesto s možda pet, tek s tri gola razlike.

Male nacije takvim ne definira broj stanovnika, već odnos prema samim sebi. Tako je u nogometu, a nije mnogo drukčije i u svemu drugom. Zato, eto, Indija Kina ne igraju na Svjetskom prvenstvu. I zato je reprezentacija Urugvaja, države s oko tri i pol miliona stanovnika, u Južnoj Africi bila četvrta. Selektor Urugvaja, Oscar Tabarez, svojim je igračima prije puta u glavu usadio to da su oni, jednostavno, velika fudbalska nacija i bivši svjetski prvaci. To što su prvaci bili davne 1950., objasnio im je, uopće nije važno. Da je Forlana i Suareza vodio kakav naš, garant bi im kazao kako neće biti strašno ako sve tri utakmice u kvalifikacijama izgube: uostalom, igraju protiv Meksika koji ima 120 miliona stanovnika, onolike i onakve Francuske i domaće reprezentacije s kojom se, eto, ravnopravno mogu boriti za pretposljednje mjesto. Južna Afrika je na njemu i bila, Francuzi iza nje, a Urugvaj – prvi.

Uspjeh je ljekovit i izaziva lančanu reakciju, kako u nogometu, tako i u bilo čemu drugom. Pristajanje na prosječnost u sportu, zapravo znači opće prihvatanje mediokritetsva. Kome fudbal nije dobar primjer, neka uzme nešto drugo – film, recimo. Otkako je ono Danis Tanović iznenadio favorite i dobio Oscara, mi uspjelim smatramo filmove s ozbiljnom recepcijom na najvećim svjetskim festivalima. S druge strane, ako film, neki film, nije zadovoljio taj kriterij, a nije namijenjen masovnoj publici, smatramo ga nepotrebnim. Drukčije rečeno: ako ne valja Cannesu, Veneciji i Berlin, e ne valja ni nama, pa nek’ je stotinu puta domaći. Nije to, naravno, uvijek dobro, jer umjetnost nije utrka, ali je, ipak, bolje od slavljenja sranja samo zato što ima bosanski prefiks.

”Biti zadnji u Brazilu, nije ništa bolje od neuspjeha u kvalifikacijama”

Tu blizu, u Hrvatskoj, nakon onog trećeg mjesta nogometne reprezentacije iz 1998., uspjelim se smatra sve što ima potvrdu o pripadanju svjetskom vrhu. Hrvatski film je, da ne širim, nema, pa zato većina ostvarenja ima brojniju ekipu od gledatelja. Ili, kao što to u jednom drugom tekstu kaže već pomenuti Goran Vojnović: „Naši ljudi nikada nisu bili sposobni da shvate da se potreba za vrhunskim rezultatima širi s jedne oblasti na drugu i da je pristajanje na prosečnost zarazno i opasno…“

Mi, dakle, ne trebamo, kao što reče Asmir Begović, uživati zato što smo na Mundijalu. Biti zadnji u Brazilu, nije ništa bolje od neuspjeha u kvalifikacijama. Čak je i traumatičnije: ne može se, jebi ga, kraj svoje reprezentacije, makar se ona unaprijed predala, navijati za, recimo, Čile. Za taj Čile se, naime, navija samo da se kompenzira praznina zbog nesudjelovanja onih za koje se stvarno navija. I od kojih evo ja očekujem, kao i Ćiro, polufinale. I, naravno, da za početak dobiju Argentinu, bez obzira na sve. Ne kažem, naravno, da će i uspjeti, ali odustajanje od pokušaja nije ništa drugo nego pristajanje da se vazda i u svemu bude tamo gdje nalažu „objektivne okolnosti“.Dakle, ravno na dnu.

 

(Radiosarajevo.ba)

Komentari