Piše: Jusuf Trbić
Riječ politika nastala je staroj Grčkoj da označi brigu države za građane, za pojedince, stanovnike polisa. U današnjem civilizovanom svijetu ta riječ ima isto značenje. Građanin je temelj države, centralno mjesto svih društvenih aktivnosti, onako kako to i istinske religije zahtijevaju: čovjek je osnova i mjera svega. Oni koji su mimo svijeta, poput nesretnih balkanskih državica nastalih raspadom nekad snažne i prosperitetne Jugoslavije, žrtve su politika koje, umjesto građanina, pojedinca i njegovih univerzalnih prava, zahtijevaju i nameću kolektivizam, svemoguće etničke grupe, koncept etno-nacija i kolektivne identitete, svodeći čovjeka na samo jednu dimenziju, na „ubilački identitet“, kako je to formulisao Amin Maluf, na rasizam, koji je, kao što smo iz istorije naučili, suština svakog fašizma. U normalnom svijetu, zaštitom pojedinačnih, štite se i sva kolektivna prava, a kod nas su etnički kolektivi i njihovi izmišljeni jednoobrazni identiteti alfa i omega svake politike, svakog oblika društvenog promišljanja i ljudskih odnosa. Zatvoreni u tamnicu kolektivizma, obespravljeni i izluđeni masovnom proizvodnjom haosa, straha i mržnje, mi lutamo po mračnim stazama sopstvenih života ne znajući ni odakle smo došli, ni kuda idemo. Mi sebe više ne prepoznajemo kao ljude, već samo kao pripadnike nekog stada, samo takvi mi postojimo i samo na taj način imamo neka prava, koja nam naše neznalačke i pohlepne političke elite daju na kašičicu.
Za njih ne postoje građani, već samo bezlični sljedbenici koji ne misle i ne odlučuju i koji, s dozom propisanog oduševljenja, na čelu nose žig svog plemena, svog stada, svoje poslušnosti. Za njih je vrijedno samo ono što potvrđuje njihovu današnju politiku, a to je politika podjela, stalnog opsadnog stanja, plemenskog duha, opšteg nemorala, korupcije i neodgovornosti, netrpeljivosti prema drugima i drugačijima i bjekstva od svijeta i slobode. Za njih je neprijateljski akt svaka ideja ljudske slobode, individualizma, poštovanja zakona, zaštite prava pojedinaca, sekularizma, kritike i slobodnog duha, oni zahtijevaju od svojih podanika da misle isključivo njihovom glavom i da ih slijede bez pogovora na stazama laži, bahatosti, korupcije, lažnog patriotizma i lažne religioznosti, falsifikovanja istine, časti, morala, znanja i pravednosti, i da se svi zbiju u jedan red ovaca koji slijepo i gluho slijede svoje čobane. Svako svoje sljedbenike ubjeđuje da samo takvi mogu ispuniti izmišljenu istorijsku misiju, koja im je ostala od slavnih predaka, da moraju da se zidovima odvajaju od onih drugih, da bi se spasili od njihovih potajnih zlih namjera. Pri tome ih ni malo nije briga što se stanovništvo s ovih prostora masovno odliva u zapadne zemlje u kojima je sve suprotno od onoga što oni ovdje nameću i grade. Ovdje govore da pripadnici različitih etničkih grupa ne mogu živjeti zajedno, već svako za sebe, a tamo, kuda naši sugrađani odlaze, ne samo da svi žive jedni s drugima, već niko nikoga i ne pita kakvo mu je etničko porijeklo. Ovdje ljudi imaju politička prava samo kao pripadnici kolektiviteta, i to ako žive na odgovorajućoj teritoriji i slijede svoje politilčke i vjerske lidere, tamo važe isključivo pojedinačna, građanska prava, i nema ništa izvan toga. Ovdje je teritorija za pripadnike samo jednog naroda sveta krava, tamo je potpuno svejedno na kojem mjestu živite. U borbi za teritorije proliveno je more krvi, ali se ovdašnji lideri ne odriču svojih iluzija i svoje mitomanije, pa šta košta, neka košta.
Iz Srbije i manjeg bosanskog entiteta malo-malo pa čujemo da svi Srbi imaju pravo da žive u jednoj državi, u kojoj će biti samo oni, ali drugi ta prava nemaju. Očigledan primjer je, kako smo više puta govorili, upotreba pridjeva srpski: sve je srpsko, ništa nije srbijansko, kao da u Srbiji ne živi niko osim Srba. Uz srpskog predsjednika, skupštinu, akademiju, sport, kulturu, imamo i srpsku, a ne srbijansku himnu. Nedavno je ponovo jedna učiteljica u Sandžaku odbila da na prvom času (što je sad obaveza) emituje himnu, pa je to izazvalo skandal. Da se podsjetimo. Himna „Bože pravde“ usvojena je 2006. godine, zajedno sa Ustavom, u kojem se Kosovo potvrđuje kao dio Srbije. Ali, po himni se to ne bi moglo reći, jer ona govori isključivo o Srbima, srpskim zemljama i srpskom rodu, govori, dakle, o Srbima u Srbiji i van nje, a ne pominje one koji nisu Srbi, a žive u toj državi. Ta himna je, zapravo, nastala kao muzika za pozorišnu dramu „Markova sablja“ daleke 1878. godine, u vrijeme kad je Srbija bila monoetnička država (sa 98 posto Srba) i kad se sanjalo o njenom proširenju na okolne krajeve u kojima je takođe živjelo srpsko stanovništvo. Usvajanje te himne u ovo novo vrijeme značilo je da se srbijanska politika vraća na postavke iz 19. vijeka i na koncept proširene države nastanjene isključivo Srbima, što je jasna poruka susjedima, prije svega nama u BiH. Kako stvoriti takvu državu, u kojoj će živjeti svi pripadnici samo jednog naroda i samo oni – odgovor na ovo pitanje dobili smo u krvavim ratovima za Veliku Srbiju iz devedesetih godina prošlog vijeka. Ratovima koji se još ne završavaju.
U BiH ne prestaju priče o političkom predstavljanju etničkih grupa, što je besmislica svuda u normalnom svijetu. Dragan Čović i njegovi sljedbenici dosadili su i Bogu i narodu zahtjevima za takozvanim „legitimnim“ predstavljanjem, što znači da svaki narod treba da bira sebi svoje predstavnike, pogotovo u Predsjedništvu BiH. Po Ustavu, članove Predsjedništva biraju građani, jer ako bi ih birale etničke grupe, onda bi ti izabrani predstavnici odgovarali samo onima koji ih biraju, a to se na kraju svodi na političke stranke. Člana Predsjedništva iz entiteta RS biraju svi građani, i on nije srpski član, već predstavnik svih građana etniteta. Tako je i sa drugim dvojicom. U svijetu je legitiman svako koga izaberu građani, ma ko on bio, pa je to i poruka nove presude Suda za ljudska prava iz Strazbura u slučaju „Kovačević“: BiH mora biti jedna izborna jedinica za Predsjedništvo i Dom, naroda, a izabrani poslanici odgovaraju svim građanima. I tu dođe tačka. O takvim stvarima se u svijetu više ne raspravlja.
Bakir Izetbegović je nedavno opet izjavio kako su, eto, Bošnjaci najvažniji narod u BiH, „vezivno tkivo“ države, kako je rekao, a unutar bošnjačkog naroda vezivno tkivo je vjera… „I dokle god su pune džamije mladih ljudi i dokle god stotine hiljada ljudi posti dobrovoljno, noću se dižu, dotle, nisam zabrinut za ovu zemlju.“ Na ovu skandaloznu izjavu odgovorila je američka ambasada. Vezivno tkivo ove države su svi Bosanci i Hercegovci, njeni građani, „to su svi u ovoj državi koji se bore da izgrade svoju budućnost za sebe i za svoje porodice. To su Bošnjaci, to su Hrvati, to su Srbi. To su „ostali“. Svi su oni građani Bosne i Hercegovine.“
I mi se onda pitamo zašto svijet ne pomogne Bosni. Ako naše ključne političke snage i lideri slijede politiku podjela, međusobne mržnje i straha jednih od drugih, glupu, isključivu, rasističku i bahatu politiku, ako njih nije briga ni za građane ni za državu, a mi ih slijedimo kao ovce, nama ni Bog više ne može pomoći.
