BIJELE TRAKE SU NOSILI SVI, I DJECA I ODRASLI!

Piše: Suzana Sekulović Kadirić

I ove godine je obilježen Međunarodni Dan bijelih traka u Prijedoru, koji je već odavno prerastao same granice grada i koji se održao i u 50-tak drugih gradova zemlje i svijeta – Sarajevu, Beogradu, Zagrebu, Sisku, Varaždinu, Banja Luci, Stockholmu, Londonu, Beču, Oslu, Roterdamu, Čikagu…

Na ovaj dan, daleke 1992. godine vlasti bosanskih Srba u Prijedoru izdale su naredbu putem lokalnog radija kojom se naređuje nesrpskom stanovništvu da obilježi svoje kuće bijelim zastavama ili čaršafima, a da prilikom izlaska iz kuća stave bijele trake oko rukava, kako bi se jasno označili metom i bili pogodni za istrebljenje. Svi su ih nosili, i djeca i odrasli.

Zrno sreće

Izvještaj Međunarodnog suda za ratne zločine počinjene u bivšoj Jugoslaviji (ICTY) jasno govori da je više od 1.500 naoružanih Srba uz pomoć JNA preuzelo u noći 29. na 30 april 1992. godine sve funkcije u Prijedoru, u cilju stvaranja “čiste” srpske opštine, čime su nezakonitim udarom srušili legalno izabranu vlast.

Ono što se dešavalo nakon ovoga u Prijedoru i okolnim mjestima bio je zločin bez presedana.

Masovne egzekucije, silovanja žena i muškaraca, ubistva djece, odvođenje u koncentracione logore, kao i nezamisliva mučenja u tim istim logorima, postale su svakodnevnica nekada pitome čaršije smještene između bosanskih brda.

Predsjednik Regionalnog saveza udruženja logoraša regije Banja Luka i bivši logoraš Omarske, Manjače i Trnopolja, Mirsad Duratović, naglašava sljedeće: “Bijele trake su jedan od dokaza namjere da se u Prijedoru počini genocid, jer se obilježila grupa na vidljiv i jasan način zbog istrebljenja i progona s tog teritorija. U Prijedoru danas ne podsjeća ništa na 3.000 ubijenih. Ni mala spomen ploča na zgradama gdje su bili logori, ili gdje se nalaze masovne grobnice.

U samom logoru Trnopolje izgrađen je spomenik poginulim borcima vojske RS, a njihove fotografije su postavljene u istim prostorijama gdje su logoraši mučeni na zvjerski način i ubijani, a žene i djevojčice sistematski silovane.”

Duratović je samo jedan u nizu onih čije se postojanje i pored svih dokaza negira od strane srpskih vlasti, mada je živi svjedok najgorih mučenja u tri zloglasna logora. Čovjek je koji je u jednom momentu izgubio sve, kad mu je na kućnom pragu ubijena cijela porodica – otac, maloljetni brat, djed, nana, amidže i rođaci. Ostao je bez 47 članova obitelji, a i samog su ga kao sedamnestogodišnjaka u to vrijeme koristili kao živi štit. O mučenjima u logoru kroz koja je prošao, teško je i pričati. Samo zahvaljujući malom zrncu sreće, ostao je živ, a kako preživljava ono što mu je učinjeno samo on zna. Pa, ipak i povrh svega, vratio se nakon samo par godina u Njemačkoj na svoje ognjište, isto ono ognjište na kome mu je nanesena najveća nepravda i najveća bol koju ljudski um teško može da shvati.

Logika negatora

Kad sam ga pitala zašto se vratio, jednostavno mi je odgovorio: “Nisam mogao mirno sjediti u Njemačkoj dok su tuđi bageri iskopavali kosti ubijenih Prijedorčana. Morao sam biti prisutan i naći moje najmilije.”Danas je Mirsad mirovni diplomat, međunarodni humanist, političar i borac za ljudska prava i istinu. Bavi se ratnom i poslijeratnom tematikom u posljednjih 20 godina i jedan je od najprepoznatljivijih govornika istine o strahotama i stradanjima nesrpskog stanovništva na području današnje Republike Srpske.

Možda bi baš tu, na tom mjestu, u razgovoru sa preživjelim, ili bar u neiscrpnoj arhivi koja postoji kako u BiH, tako i u svijetu, tezu za svoje tvrdnje u tekstu “Čudne draži, male bijele laži” mogao pronaći Danijel Simić, kao i njegov kolega, negator, Danijel Mihić koji u svom tekstu za Frontal napada tri ličnosti – Srđana Sušnicu, Srđana Puhala i Dragana Bursaća.

Čudna je logika negatora, a pogotovo je interesantna, ako ne i smiješna izjava Mihića u njegovom tekstu: “Namećete nam priču o grobnicama, neprestano zveckate sa kostima pobijenih čak i onima gdje su procesuirani zločinci 26 godina od ubistva. Zamislite kako bi se gledalo na čovjeka u zapadnoj Evropi koji je 1970. ili 1971. godine premetao i dalje kosti u Njemačkoj i optuživao cjelokupni njemački narod da treba da se stidi, čak i poslijeratne generacije koje upravo i prozivate (kad već tako slučajno pominjete usputno paralelu između RS i Trećeg Rajha)?”

Mihić se, očigledno, već ovdje zanio u svom malom svijetu negacija zaboravljajući da ratni zločini nikad ne zastarjevaju, bez obzira koliko godina je od njih prošlo, te kada je riječ o “zveckanju kostima” zaboravlja činjenicu da se često poteže upravo za kostima, ali iz Drugog svjetskog rata, iz logora Jasenovac koji se malo-malo spominje kao ekskluzivno pravo RS, mada su u njemu osim Srba stradali i Romi, kao i neki drugi nacionaliteti. Ako ne vjeruje neka postavi pitanje svome predsjedniku Miloradu Dodiku koji je ne tako davno, tačnije 22. maja ove godine otvorio u Banja Luci konferenciju o Jasenovcu i stradanje Srba u tom logoru okarekterisao kao genocid. Dakle, kako Simić, tako i Mihić zadržavaju za sebe i svog vođu ekskluzivno pravo “zveckanja kostima” dok ih drugima bez problema oduzimaju.

Svi smo učili o Jasenovcu i klanjali se žrtvama

Ništa čudno od strane nacionalista i negatora zločina koji se vladaju u istom stilu kao i 1992. godine u Prijedoru kada je Krizni štab Srpske autonomne regije Krajine izdao odluku prema kojoj sva preduzeća, kompanije, državne institucije, komunalije, ministarstva i Vojsku Republike Srpske mogu voditi jedino osobe srpske nacionalnosti. I za to, gospodo, postoje orginalni dokumenti; arhiva i svjedočenja preživjelih, a to što ih Vi ne želite vidjeti ne stavljajte drugima na dušu!

I kad smo već kod Trećeg rajha i budućih generacija, koji Mihić tako zdušno spominje, nije li čudno da smo u našim školama, iz naših udžbenika, učili s ljubavlju sve o Jasenovcu i klanjali se žrtvama ovoga logora, pa samim tim i priznali sve njegove žrtve, dok žrtve prijedorskih logora Mihić i kolega mu Simić žustro negiraju, a u udžbenicima današnjih škola na području RS nema ni slova napisanog o stradanju Bošnjaka i Hrvata na području RS?

Treći Rajh je postojao u periodu od 1933. do 1943, a neslužbeni naziv sve do 1945. je bio Velika Njemačka. Neodoljivo podsjeća na težnju i čežnju za Velikom Srbijom.

Kako Simić, tako i Mihić zaboravlja činjenicu da potraga za zločincima nije stala sa potpisivanjem mira nakon Drugog svjetskog rata i da je, na primjer, Simon Vizental posvetio svoj život upravo procesuiranju i lovu na ratne zločince, te da su Andriju Artukovića iznijeli na nosilima zbog starosti iz aviona te daleke 1986, tačno 41-u godinu nakon potpisivanja mira. Bolovao je od Alzheimerove i Parkinsove bolesti, ali to nije spriječilo pravosudne organe da donesu presudu na smrt koja nije izvršena zbog lošeg zdravstvenog stanja, već je umro u januaru 1988. u bolnici Kaznenog doma u Zagrebu.

Možda će Danijelu Mihiću i Danijelu Simiću biti bar malo jasnije nakon ovoga zašto Srđan Puhalo spominje Treći Rajh. Toliko o Mihićevom “zveckanju kostima” i odgajanju novih generacija u RS.

Revitalizacija zločina, falsifikovanje i prikrivanje istorije

Što se tiče spomen-obilježja za 102. ubijene djece Prijedora i sramne ponude gradonačelnika ovog grada, Milenka Đakovića, da spomenik bude izgrađen za ubijenu djecu 20. vijeka u svim ratovima, ona je koliko nacionalistička, toliko i izravna revitalizacija zločina, kao i vješto falsifikovanje i prikrivanje istorije.

Gradonačelnik Đaković predložio je izgradnju spomenika bez imena, prezimena, godišta i drugih obilježja i založiće se, kako je obećao roditeljima nastradale 102. djece, na Skupštini grada da taj prijedlog prođe, a pokazao je roditeljima i nedovršen spisak nastradale djece iz predhodnih ratova.

Nešto ne znam da je spomenik 12 beba ujedno i spomenik svoj umrloj djeci u banjalučkom porodilištu od njegovog osnivanja, pa do vremena kad je spomenik podignut. Žrtve i nastradala djeca, kao ni okolnosti se ni u kojem slučaju ne mogu mjeriti i uspoređivati, samo me interesuje za kojim i kakvim aršinima to poteže gradonačelnik Prijedora?

Sam pokušaj da se sastave liste sve djece ubijene na području Prijedora je potpuno nemoguć zadatak i ni jedan neovisan etički istraživač neće svojim potpisom stati iza konačnosti i preciznosti takvog spiska. To zna i gradonačelnik Đaković, te s toga njegova ponuda nije iskrena, već je potpuno lažna s obzirom da je nemoguće sastaviti spisak sve nastradale djece 20. vijeka, pa zato na kraju i predlaže bezimeni spomenik.

Kako Simić, tako i Mihić, gradonačelnik Đakovic, i vladajuće strukture u RS, zdušno pokušavaju da zatru, unište i sakriju istinu, te ne pokazuju niti najmanje želje ili volje da se osvrnu niti na podatke Međunarodnog suda (mora da je opet zavjera i urota protiv njih u pitanju, po već uobičajenim izjavama), niti na izjave svjedoka, koji nisu samo bošnjački i hrvatski, već i srpski, s tim što oni ovu zadnju grupu klasificiraju kao izdajice njihove velikosrpske ideje, njihove klerofašističke politike, njihovog počinjenog genocida u ime RS!

I svaki put, osuđuju po nekoliko lica, bez obzira na nacionalnu pripadnost ili bosansko-hercegovačku državnost, obrušavajući se tako i vršeći napade na sve one koji se ne slažu sa njihovim negiranjem. Ovaj put su im krivi Srđan Sušnica, Srđan Puhalo i Dragan Bursać, jer su im oni najbliži, a nemaju pojma da Sušnica, Puhalo i Bursać nisu sami, da nas ima jako, jako puno koji širimo istinu, koji razgovaramo sa našim komšijama i koji znamo šta se desilo te 1992. godine.

Kad nauče brojati više od tri, i kad se odmaknu od tog njihovog famoznog broja, možda će se i iznenaditi koliko ljudi je spremno da ih pobije činjenicama i dokazima koji postoje, a na koje se Simić, Mihić i Đaković tako rado obrušavaju i pokušavaju da ih zanemare, negiraju i uprljaju.

A iznenađenja su uvijek moguća!

Nije li tako bilo i sa Ratkom Mladićem, njihovim herojom, za kojeg su mislili da se nikada neće naći iza rešetaka?

Znaju li oni uopšte za šta je odgovarao Mladić i znaju li da dokazi o masovnim grobnicama, egzekucijama, silovanjima, zločinima, koncentracionim, a ne sabirnim logorima, kako ih oni od milja zovu, ipak i u prkos svega, postoje i da su neuništivi, jer se ne nalaze samo u RS, na svu sreću, već u cijelom svijetu?

I znaju li da su im uzalud svi njihovi lobiji i negiranja, jer isti taj svijet i zapad koje spominju u svojim tekstovima, kao sto to Mihić radi, zna šta se tačno desilo?

Znaju li da iza ljudi u Prijedoru koji su nosili bijele trake oko ruke stoji SVIJET i da više ne mogu zločine i protjerivaja opravdati vječitim negiranjima na koje se više niko i ne obazire, jer ista im je priča već 25 godina!

Licimjerje im nema granica, jer se na kraju pitaju i za budućnost novih generacija!!!! Istih tih generacija koje masovno napuštaju RS u potrazi za hljebom, sad kad je etnicki očišćena i kad više nema Bošnjaka i Hrvata koji bi se mogli i za ovo okriviti! Pa, upravo im oni sputavaju bolju budućnost, svjesno ili nesvjesno, nebitno je, sve do onog momenta dok ne nauče brojati više od tri!

A i ta generacija će jednom izaći u svijet i susresti se sa svim obilježjima, dokumentima i sjećanjima preživjelih Prijedorčana, kao i sa raznim institucijama koje postoje van granica BiH, i šta će onda? Kako će se oprati pred vlastitom djecom? Šta će im reći? Kako će opravdati svoja negiranja, zločine i laži?

A Prijedor i bijele trake u njima, su već odavno prerasle kako same granice ovoga grada, tako i granice BiH, samo što oni to u svojim nacionalističkim, malim mikro svijetovima nisu ni primjetili!

Prijedor je:

– prvi grad po broju masovnih grobnica
– prvi grad po broju ubistava i nestalih osoba
– više od 31.000 Bošnjaka i Hrvata je prošlo kroz srpske logore
– 3.176 Bošnjaka i Hrvata je ubijeno
– ubijeno je i 102 djece
– ubijeno je i 256 žena
– za ratne zločine u Prijedoru izrečena je 51 pravosnažna presuda.

Nemoguće je to negirati gospodo! Pred Vama je mučan zadatak!

 

(Avangarda)