Piše: Jusuf Trbić

 

U Bijeljini će i ove godine skromnom svečanošću biti obilježen 24. septembar, Dan grada, nekadašnji Dan opštine. Tom prilikom će na brzinu biti evocirana sjećanja na prvo oslobođenje Bijeljine od fašizma, 1943. godine, ali sumnjam da će iko javno pomenuti da je to praznik grada koji se danas diči četništvom i fašizmom. U Bijeljini su danas skoro sasvim ugušena sjećanja na herojsku borbu protiv fašista i njihovih saradnika, izbrisana su sjećanja na istaknute borce i čitav antifašistički pokret, uklonjeni spomenici, a ulice i trgovi nose imena Draže Mihajlovića, Raje Bančića, Pere Stanića, profesora Bakajlića. Četništvo se otvoreno veliča, a prešutno je zabranjeno i pominjanje takvih veličina kakve su Rodoljub Čolaković, Fadil Jahić Španac ili Veljko Lukić Kurjak. Nije ništa drugačije ni u čitavoj Republici Srpskoj i Srbiji. Što nije ni čudno. Stvaranje Velike Srbije uklanjanjem nesrpskog stanovništva stari je plan četničke komande, koji su, pod nazivom „Homogena Srbija“ ( autor je bio Dražin ideolog Steva Moljević) četnički odredi sprovodili na terenu kamom i metkom. U to ime pobijeno je više od 100 hiljada Bošnjaka. Republika Srpska je stvarana na isti način, pa je četništvo postalo motor etničkog čišćenja i simbol „nove srpske zemlje“, stvorene na masovnim grobnicama, na krvi i suzama hiljada Bošnjaka i Hrvata. Zato su i rehabilitovani četnici, koji su se otvoreno stavili u službu okupatora, pa ih se čak i kralj odrekao 1944. godine, i naredio im da se priključe partizanima. Desilo se to pošto je Hitler odlikovao čuvenog četničkog vojvodu Pavla Đurišića „Gvozdenim krstom“, i nakon što su lideri velikih sila, među njima je bio i Staljin, jasno rekli da su četnici njemačke sluge i da ne mogu više dobiti nikakvu podršku od njih.

Danas su četnici izjednačeni s partizanima, što je prava civilizacijska sramota. Zato predstavnike Srbije i manjeg bh. entiteta niko i ne poziva na proslave velikih godišnjica antifašističke Evrope, koja za svoj dan ima 9. maj, Dan pobjede nad fašizmom. Danas je antifašizam temeljna vrijednost evropske civilizacije, i zato nije naodmet prisjetiti se nekad slavnih dana.

Semberija je mnogo dala narodnooslobodilačkoj borbi. Kad je počeo rat, u Bijeljini je bilo 50 članova KPJ i 60 skojevaca, a na završetku rata bilo je stotinu članova KPJ i 1.000 skojevaca. Semberija je dala preko 5.000 boraca, poginulo ih je 1.488, uz 3.056 žrtava fašističkog terora. Na ovom području su od početka bile stacionirane brojne okupatorske snage, ali ih je vihor antifašističke borbe jednostavno pomeo 24. septembra 1943. godine. U oslobođenju grada učestovale su i partizanske snage iz Srema, Slavonije, s Majevice, iz Bosanske Krajine i drugih dijelova zemlje, o čemu dovoljno govore groblja i spomenici u Donjoj Trnovi i Bosanskoj Rači. A nakon oslobođenja toliko je omasovljen Narodni front u Semberiji, da okupatori ovdje nikad više nisu uspjeli zavladati kao u danima prije oslobođenja. Kako je tada izvijestilo Oslobođenje, koje je počelo izlaziti u Donjoj Trnovi, „ na zboru je došlo do jakog izraza mržnje prema četničkim bandama, koje kaljaju nacionalnu čast i svijetlo ime tog kraja svojim izdajstvom i ubistvima iz zasjede naših boraca koji se vraćaju iz borbe. Plamen mržnje i osvetničkog gnjeva buktao je u svim srcima učesnika ovog zbora. Vojvoda Kerović, Leko, Zeko i druge četničke glavešine postali su mrski kao što su mrski i odvratni Hitler, Pavelić i drugi.“

Treba li reći da su četnici u Semberiji najviše ubijali Srbe. Posebno su po tome bili poznati Rajo Bančić i Pero Stanić, koji se proslavio kad je u jednom danu zaklao 40 Srba. Pričao mi je stari partizan i aktivista Bojo Pantić kako je taj Stanić u Donjoj Trnovi, nakon što je pobio nekoliko ljudi, natjerao ostale da vade iz grobova ubijene rođake, jer oni, eto, ne zaslužuju da leže u srpskoj zemlji. Uto je naišla njemačka patrola. Oficir koji je vodio patrolu zgrozio se nad onim što je vidio, pa je naredio da se to prekine i otjerao četnike iz sela.

Eto, takvi ljudi danas imaju svoje ulice, a njima se pridružuje i čuveni kriminalac Arkan, čije su snage, početkom aprila 1992. godine, počinile masovne zločine nad bošnjačkim civlima,  a zatim nastavile svoj krvavi put širom BiH i Hrvatske. Imenom njegove garde kiti se duga ulica koja prolazi između Vanekovog mlina i kasarne. Revolucionar, političar i književnik Rodoljub Čolaković, jedan od najvećih ljudi koje je Semberija ikad imala, nema svoju ulicu ni spomenik. O ostalima da i ne govorimo.

Zbilja, šta slavi Bijeljina 24. septembra?