Piše: Jusuf Trbić
Svaki čovjek je dužan svom zavičaju, pisao je Ivo Andrić. A ja bih dodao : svaki pravi čovjek. Jer, ima onih koji zavičaje mogu mijenjati kao čarape, koji gledaju samo sebe i ni za koga ih nije briga, pa kad im je guzi ugodno, i sve ostalo im je potaman. Ima i onih koji odu iz zavičaja, pa iz daljine pljuju po njemu, znamo svi takve, da ih ne pominjemo i ne zagađujemo ovaj tekst njihovim poganlukom. A pogotovo, gluho bilo, nećemo pominjati one koji su se protiv svog zavičaja borili, i to dobrovoljno, na strani onih što su naumili da sve nas pobiju i protjeraju, a naše kuće i živote, našu istoriju i kulturu, naše vjekovno postojanje, unište do temelja. I još se ne kaju zbog toga. Šta ćeš, ima svakakvoga cvijeća u Božijoj bašti, i lijepog i smrdljivog, i onoga što liječi, i onoga što razne boleštine i sihire širi.
E, kad smo kod liječenja, dozvolite mi da ispričam priču o dvojici ljekara, o ljudima koji liječe i tijelo i dušu, o ljudima koji svoj zavičaj nose u srcu i do nebeskih visina ga dižu svojim radom, svojom pameću, svojim patriotizmom, svojom dobrotom. Obojica su veliki ljudi, kojima se ponosi svaki Bijeljinac, obojica su doktori nauka, profesori i ljekari, i obojica čuvaju i njeguju veze sa zavičajem na način koji je, čini mi se, bez premca. Obojica su potomci stare begovske porodice Rifatbegović, mladi su, i budućnost je pred njima.
Sakupljač sjećanja
Adi Rifatbegović je stari član našeg “Preporoda”, ljekar, doktor nauka, sakupljač sjećanja i Bijeljinac od glave do pete, mada živi u Tuzli od šestog razreda osnovne škole. On ne dozvoljava da ga zovu Tuzlakom. Gledao sam, što kažu, svojim očima, kad je bio kandidat za gradonačelnika Tuzle, bio na njihovoj televiziji, i ispravlja TV voditeljicu, pa veli : “ Nisam ja Tuzlak. Istina je, živim u Tuzli, tu mi je i porodica, ali sam bio i uvijek ću biti Bijeljinac.” A kandidovali ga da bude prvi u Tuzlaka! Moram priznati, bilo mi je srce ko bundeva kad sam to čuo.
Adi je rođen, kako uvijek kaže, u našoj Bijeljini 1963. godine, a onda je s roditeljima 1974. godine prešao u Tuzlu. Tu je nastavio školovanje, a zapažen je kao veoma aktivan i sposoban omladinac. Tako je nastavio i na Meidicinskom fakultetu, u studentskoj organizaciji, pa je izabran na dužnost prvog predsjednika studenata Univerziteta u Tuzli, a kao student je bio i član Izvršnog odbora Jugoslovenskog odbora za medicinsku etiku i poboljšanje kvaliteta života, sa sjedištem u Zagrebu. Na radne akcije je išao ravno jedanaest puta. Dobio je nagradu tuzlanskog Univerziteta za objavljen stručni studentski rad na Kongresu studenata medicine i stomatologije Jugoslavije. Kad je 1990. godine završio fakultet, zaposlio se na Hirurškoj klinici Univerzitetskog kliničkog centra Tuzla, a iste godine je izabran za vijećnika u opštinskom parlamentu. Od početka rata je bio na prvim linijama, kao komandir saniteta, od čete do brigade, a onda je bio komandant ratne bolnice i zamjenik komandanta Sanitetskog bataljona. U ratu je teško ranjen, a demobilisan je u činu kapetana.
Kad je pucanje prestalo, Adi Rifatbegović je otišao na edukaciju u Italiju i na postdiplomski studij iz hirurgije u Zagreb. Završio je specijalizaciju iz plastične i rekonstruktivne hirurgije, pa nakon toga subspecijalizaciju u Strazburu, u Francuskoj. U toku boravka u Francuskoj završio je dva semestra nastave na Medicinskom fakultetu u Strazburu, nakon čega je položio obavezni ispit i dobio diplomu specijaliste plastične rekonstruktivne i estetske hirurgije. U isto vrijeme upisao je i semestar na Univerzitetu u Nansiju, a u Evropskom institutu za eksperimentalnu medicinu i biomaterijale završio je subspecijalizaciju iz mikrohirurgije. Nakon povratka iz Francuske odbranio je magistarski rad. Bio je član Upravnog odbora Univerziteta u Tuzli i generalni sekretar Udruženja plastičnih, rekonstruktivnih i maksiofacijalnih hirurga BiH. Doktorirao je, a uz to objavio više desetina stručnih i naučnih radova u domaćim i stranim časopisima, koautor je nekoliko knjiga, učestvovao na mnogo domaćih i međunarodnih naučnih skupova, održao desetine predavanja na raznim mjestima. Radi kao profesor na Evropskom univerzitetu u Brčkom i Tuzli, na predmetima : maksiofacijalna hirurgija, oralna hirurgija i onkologija. Aktivan je u društvenom i političkom životu, a istaknuti je član Rotari kluba u Tuzli.
Uz sve to, Adi Rifatbegović je pasionirani sakupljač svega što je vezano za Bijeljinu, a pogotovo fotografija, starih dokumenata i predmeta raznih vrsta. Koliko sam ja mogao procijeniti, u njegovoj zbirci starih fotografija Bijeljine ima više od 3.000 primjeraka. Svojevremeno smo izložbu izabranih fotografija postavili u bijeljinskoj Galeriji “Milenko Atanacković”, u zgradi Skupštine opštine, i tada je to bila, kako su nam domaćini rekli, najposjećenija izložba u istoriji te ustanove. Istu tu izložbu postavili smo i u Zagrebu, u Islamskom centru, a uskoro će je vidjeti i Sarajevo. On ima i impresivnu zbirku originalnih sultanovih fermana, buruntija i tapija o vlasništvu Bošnjaka nad zemljom, ima i ćilime starije od stotinu godina, stare poljoprivredne mašine, svjedočanstva i razne druge dokumente iz minulih vremena. Pravi mali muzej koji čuva sjećanje na zavičaj, kakav je nekad bio.
Adi Rifatbegović je bio čest gost i na našim “Ljetnim večerima” u Janji, učestovao je na našim promocijama, i kad god smo ga pozvali, bio je tu da nam pomogne. Zaista, rijedak primjer Bijeljinca koji zna ko je i odakle je, i koji svoj dug zavičaju vraća i šakom i kapom.
( nastaviće se)
