Piše: Jusuf Trbić
Početkom XVI vijeka učvršćena je turska vlast u sjeveroistočnom dijelu Bosne. Osnivanjem zvorničkog kadiluka, polovinom XVI vijeka, čitav bijeljinski kraj je, u administrativnom i sudskom pogledu, pripao toj nahiji, sve do 2. avgusta 1580. godine, kad je formiran bijeljinski kadiluk. Tom kadiluku su, osim bijeljinske, pripale i nahije Teočak i Koraj. Tada je i godišnji sajam prenijet iz Koraja u Četvrtkovište.
Sa sređivanjem prilika nova vlast počinje i doseljavanje stanovništva, a već polovinom XVI vijeka pominje se više sela u bijeljinskoj nahiji. Pored četiri o kojima smo govorili, tu su još i Tvrtkovac, Gornja i Donja Ruhotina, Popovi ili Zvonaš Selište, Kuzovrat, Tomaševac ( u blizini Kuzovrata), Gunjevac ili Dunjevac, Obarska, Triješnica, Mareštica, Krčevac ili Gojsal Selište, Brodac, Obrova ili Obrovac i Crnjelovo. Ta se sela pominju i u kasnijim popisima, a za većinu njih nije teško ni danas odgonetnuti o kojim se selima radi. Nekadašnji Tomaševac postao je dio Kuzovrata, Gunjevac je i danas zaselak Amajlija (stariji je od Amajlija), Grm Selište je današnji Grmić, na periferiji Bijeljine, Mareštica – to su današnji Marići, zaselak Batkovića, Krčevac ili Gojsal Selište je današnje selo Gojsovac, Mirkovac – to je današnji Batković, Čukojevići više ne postoje, a bili su na području današnjeg Modrana, Ne zna se tačno samo za dva tada postojeća sela : Trvtkovac i Obrova ili Obrovac.
Kako navodi Handžić, u granicama bijeljinske nahije, u njenom sjeverozapadnom dijelu, nalazila se tvrđava koja je dugo bila zaboravljena. Zvala se Novi ( Kala-i-Novi) i bila je na samoj obali Save, između rijeke i potoka Lukavca (tvrđava istog imena bila je i na rijeci Uni). Ona je služila kao stražarnica, podignuta je čim su Turci ovladali desnom obalom Save, a imala je malu posadu od 12 stalnih muhafiza. Razrušili su je Austrijanci za vrijeme Bečkog rata.
Inače, na popisu iz 1548. godine, sva naselja u bijeljinskoj nahiji imala su, ukupno, 504 hrišćanske i 218 muslimanskih kuća, uz 105 muslimanska i samo 3 hrišćanska mudžereda. Najveće naselje nije bilo Čevrtkovište ( 89 muslimanskih domova), već Čukojevići sa 110 hrišćanskih i 13 muslimanskih kuća. Na popisu iz 1660. godine u Čevrtkovištu je nešto smanjen broj kuća ( 77 muslimanskih), ali zato Čukojevići, zajedno s mahalama, imaju 202 hrišćanske i 28 muslimanskih kuća, a Gornja i Donja Ruhotina 95 hrišćanskih i 5 muslimanskih kuća. Sva naselja ukupno imala su na ovom popisu 594 hrišćanskih i 245 muslimanskih domova. Bio je to mali broj, u odnosu na ostale nahije zvornuičkog sandžaka, među kojima je bijeljinska bila jedna od najvećih.
U to vrijeme bijeljinska nahija je imala veliku teritoriju. Na istoku je njena granica išla rijekom Drinom, od Rače pa južno od današnje Janje, uključujući i selo Ruhotinu. Na sjeveru je granica išla savskom obalom od Rače do ušća Lukavca u Savu, na jugozapadu se graničila sa nahijama Teočakom i Korajem, a granica je išla do Ugljevika, a odatle preko rječice Janje do Ruhotine. Cijela nahija je, kako smo rekli, bila has zvorničkog sandžakbega, čiji su se ljudi brinuli da se održi red i naplate feudalni prihodi. Na njihovom čelu su bili subaša i vojvoda. Njima su pomagali vojni zapovjednici sa svojim odredima, age i komandanti manjih jednica, koji su takođe imali posjede-čifluke u toj nahiji. Čitavo područje je imalo malo stanovnika jer je bilo poprište stalnih sukoba i pljačkaških pohoda, zbog kojih su se ljudi raseljavali. Ali, kako rekosmo, sa stabilizacijom vlasti počinje ponovno naseljavanje. Raste broj domova, a Hadžić navodi da se u popisu iz 1548. godine često nailazi na doseljenike, i muslimane i hrišćane, koji se nazivaju “došlac “ i “došlica”. Inače, zna se da su Turci u novoosvojena područja doseljavali stanovništvo iz unutrašnjosti, da bi učvrstili svoju vlast, pa su u veća naselja dovodili zanatlije i slobodne seljake, a u sela hrišćansku i muslimansku raju. U naselja koja su bila određena za sjedište nahije doseljavani su isključivo muslimani, pa je tako bilo i u Četvrtkovištu, dok su u ostale dijelove nahije doseljani i muslimani i hrišćani, a pogotovo Vlasi, koji se na prvim popisima nalaze u 12 od 17 sela bijeljinske nahije. Posebno se to odnosi na Vlahe – stočare, jer su oni bili poluvojnička organizacija, koja je bila u stanju da čuva granice novoosvojenih područja. Njih je turska vlast protežirala, pa nije čudno da su u većem broju primili islam. Njihovim dolaskom naglo je poraslo i Čevtrkovište, mada je selo Čukojevići sve do XVII vijeka bilo brojčano veće . U tom selu se 1548. godine nalazio timar kneza Kojčina, ne mnogo veliki ( 500 akči), ali to je dokaz o postojanju jake vlaške zajednice, koju je predvodio taj knez – spahija. Kojčin je umro 1576. godine, a naslijedio ga je sin Vučeta, koji je, prema odluci sandžakbega, dobio očev timar na upravu.
Brojčano stanje stanovništva bijeljinske nahije od sredine do kraja XVI vijeka pokazuje da je u to doba neprekidno trajao proces migracija. Kako su Turci novim osvajanjima pomjerali granice carstva, tako se i stanovništvo prelijevalo na ta nova područja, uglavnom u sklopu planske migracione politike turske vlasti. Iz bijeljinske nahije u nove dijelove carstva najviše su odlazili Vlasi, kojih je skoro sasvim nestalo do početka XVII vijeka.
Sve je to pratio proces masovne islamizacije, koji je u Bosni bio mnogo masovniji nego u drugim novim dijelovima carstva, zbog specifičnih političkih i društvenih uslova. O tom procesu islamizacije postoje brojne zablude, a najveća je da su Turci silom tjerali pripadnike drugih religija da private islam.
O tome – u narednom tekstu.
