Piše: Saud Grabčanović

Nekada u stara vremena, za pekmezova vakta, Bosnu su od  grada do grada oblazila dva brata obučena kao prosjaci-derviši lutalice. Hodili su pješice, a o ramenu su, za svaki slučaj, nosili toljage, da se brane ako bi ih napale kakve divlje zvijeri ili hajduci iz šuma, kojih je Bosna tada bila puna. Jedan od njih je sa sobom nosio ćantu  (torbu),  a u njoj nekakve ćitabe u koje je stalno nešto bilježio. Stariji brat je bio «dobri» i zvao se  «hazreti Hrsuz». Jednoga ljetnog dana ta su se dva brata iz Zvornika pješice zaputila ka Janji i Bijeljini. Oko podneva prašnjavim su drumom stigli pred samu Janju. Na jednoj njivi su ugledali bostandžiju kako bere lubenice i slaže ih u kola. Pošto kod sebe nisu imali ni prebijene pare, zamolili su tog čovjeka da im pokloni jednu lubenicu, jer od sinoć ništa nisu jeli. Ali taj ih je Janjarac uz pogrde odbio i otjerao rekavši im da on svoga truda nikom džabe ne daje. Uz to ih je još gađao  busenjem i tako ih otjerao sa svog imanja. Nesretna braća su onda ušla u Janju i zaputila  se u mejhanu, u nadi da će dobiti nešto za jelo. Uzaludne su bile njihove molbe i pozivanje na Allaha DŽ.Š. I tu su ih slično dočekali i, pošto nisu imali para, ništa im nisu dali za jelo, čak ni suha hljeba! Uz to su ih motkama istjerali napolje na cestu. Gladna braća su pokušala prositi hranu po kućama, od praga do praga po Janji. Gdje god bi pokucali, naišli bi na zatvorena vrata ili su na njih pustili psa i otjerali ih  psovkama  i kamenicama. Gladni i umorni, kasno po podne, oni su potražili hranu i prenoćište u hanu koji se nalazio na izlazu iz Janje prema Bijeljini. Pošto nisu imali novca da plate prenoćište i hranu, handžija ih je brutalno istjerao napolje  i još ih je gađao  kamenicama.  I da njihova nesreća bude kompletna, lokalna dječurlija ih je  kamenicama ispratila i otjerala prema Bijeljini. Čak su hazreti Hrsuzu razbili glavu. Ogorčen, krvave glave i razočaran zbog tako lošeg prijema  koji su doživjeli u kasabi Janji, hazreti Hrsuz je zastao na izlazu iz Janje i uputio Janjarcima sljedeću kletvu : « O Janjarci Turci, izjeli vas vuci». Nakon prokletstva koje je bacio na Janju, hazreti Hrsuz se  sa bratom zaputio prema Bijeljini. Pošto je bila mrkla noć,  morali  su konačiti negdje uz put u nekom šumarku  i to na otvorenom. Tu noć se  prokletstvo hazreti Hrsuza počelo ostvarivati. Naime , dvojicu Janjaraca su te noći pojeli vukovi! U ta vremena su Janju i Bijeljinu okruživale stoljetne prašume pune divljih zvijeri, pa su vukovi bili brojni. Ujutro, kada je svanulo,  naša su se dva putnika zaputila drumom ka gradu Bijeljini. U Bijeljinu su stigli oko podne. Pred samim gradom, otprilike  u današnjim Gvozdevićima,  opazili su nekog čovjeka kako bere kruške. Braća su  zapomagala iz svega glasa i rekli su mu da dva dana ništa nisu jeli i da nemaju prebijene pare kod sebe. Ispričali su mu kako su bili primljeni u Janji i zakleli ga  Allahom da im pomogne i da im makar dadne koju krušku da pojedu. Taj Bijeljinac se  sažalio na njih i odveo ih svojoj kući, gdje ih je bogato nahranio i napojio. Rekao im je da, ako ne budu imali gdje noćiti, neka slobodno dođu večeras kod njega na konak. Braća su se zahvalila svom domaćinu na dobročinstvu i produžila dalje. Stigli su u centar Bijeljine i svratili u neku kahvu, gdje su ispričali da su bez novca i zamolili da ih časte kahvom. Taj kahvedžija ih je bez riječi primio u svoj lokal i besplatno počastio  kahvom.  Dalje su stigli do jedne mejhane, gdje su ih takođe lijepo ugostili i nahranili. Pred sami akšam  došli su do jednog hana, koji se  nalazio negdje kod današnjeg raskršća Dizdarević u Bijeljini. Handžiji su kazali  da nemaju novaca da mu plate  i zamolili su ga da im dopusti da prenoće kod njega, makar i u štali, na slami, tamo gdje se vežu konji. Handžija ih je saslušao i odgovorio da su oni njegovi gosti i uprkos tome što nemaju novaca, da će ih on smjestiti kao ljude u sobu za goste. Rekao im je da, po carskim zakonima, svako može  kod njega u hanu besplatno boraviti tri dana. Sutradan poslije doručka, presretna braća su se pozdravila sa dobrim handžijom i zaputila  se putem prema gradu Rači. Na izlazu iz Bijeljine hazreti Hrsuz je zastao pa se okrenuo ka gradu Bijeljini i izrekao sljedeći blagoslov : « O Bijeljinci Turci, ne jeli vas vuci, Allah vas nagradio i od svakog zla zaštitio!» Nakon blagoslova, hazreti Hrsuz se  zaputio sa bratom u grad Raču. Legenda dalje kaže da od tog vremena i bačenog prokletstva, Janju kuga mori, voda topi, vatra gori i led tuče, dok je Bijeljina, zbog hazreti Hrsuzovog blagoslova, od toga pošteđena!

Ova legenda izgleda  na prvi pogled kao neka bajka. koja je ispričana sa namjerom da kod ljudi stvori osjećaj za milosrđe tj. davanje milostinje i pomaganje ljudima u nevolji, u skladu sa islamskim vjerovanjem. Tako je, ako to posmatramo sa jedne strane,  a sa druge strane ona djeluje i kao poruga zbog škrtosti  pojedinih Janjaraca, čega u današnjem dobu ima na svim stranama. Ja sam ovu legendu pokušao posmatrati sa treće strane – kroz istorijsku prizmu. Pretpostavio sam da se ovdje  radi o stvarnom događaju i da je ova legenda vezana za stvarne ljude koji su bili njeni akteri. Temeljitom analizom zaključio sam sljedeće : ovdje se radi o stvarnim istorijskim ličnostima, a možda i o stvarnim događajima. Moguće je da su vremenom događaji koji se opisuju u ovom predanju malko «nadograđeni» i karikirani. Ko je bio taj čovjek sa imenom  hazreti Hrsuz, koji nosi sobom ćantu sa ćitabima u koje nešto zapisuje. Ja sam zaključio da je  je to glavom i bradom bio lično Evlija Čelebija, čuveni turski putopisac, koji je 1664. godine posjetio Bijeljinu. Ova je legenda ostala kao uspomena u našem narodu na njegovu posjetu Bijeljini.  Evlija  je uvijek putovao u pratnji svog brata i, koliko je poznato, oni su većinom  išli pješice. Vrlo rijetko su imali konje, a putovali su po Osmanskom carstvu kao derviši –prosjaci i bez mnogo novaca. Oni su ovako bili neupadljivi i nisu bili interesantni za hajduke, koji su harali širom carstva na putevima između gradova. Bogati ljudi, lijepo obučeni i na konjima, kao  i trgovački karavani, bili su mete stalnih hajdučkih napada. U ta vremena bezakonja bogatima je bilo  veoma rizično putovati carskim drumovima bez  vrlo jake oružane pratnje. Hajduci ljude ne samo da bi opljačkali, nego bi ih često i sve pobili! Kada bi Turci uhvatili hajduka, za kaznu mu je sljedovao kolac ili čengele. Čelebija se  na svojim putovanjima na ovaj jednostavan i genijalan način kamuflirao i zaštitio od mogućih neprijatnosti sa razbojnicima.  U Čelebijinom putopisu piše da je on u kasabu Bijeljinu došao iz pravca Zvornika. Na tom svom putu on je sigurno morao proći i kroz Janju. Sve se poklapa sa legendom! Ali kasaba Janja se nigdje u Čelebijinom putopisu ne spominje. Janjarci se oduvijek znaju hvaliti da je Janja starija od Bijeljine, a njih i njihove kasabe u Evlijinom putopisu nigdje nema, zašto? Ja pretpostavljam sljedeće : ili u to vrijeme Janja uopšte nije ni postojala,  ili je, zbog ovih nemilih  događaja iz priče, Čelebija nije htio ni pomenuti. Šta je prava istina – na to je teško dati odgovor,  jer je od radnje ove priče do danas proteklo tačno 354 godine ! Moje je mišljenje  je da je po srijedi bila Evlijina «osveta» škrtim Janjarcima.

Za one čitaoce koji ne znaju ko je  bio  Evlija Čelebija, daćemo njegovu kratku biografiju:

Evlija Čelebija je bio poznati turski putopisac, ili, kako on sam sebe naziva, Evlija Muhamed Zilli sin Dervišev (sejjahi alem), rodio se u Istanbulu 1611. (10. muharema 1020. hidžretske godine), a umro je 1679. godine. Tačno četrdeset godina Evlija je putovao širom tadašnjeg Osmanskog carstva i izvan njega, a učestvovao  je i u brojnim bitkama. O ovim svojim putovanjima, opažanjima i doživljajima napisao je opsežno djelo u deset knjiga pod imenom “Putopis” (Sejahatnama) ili “Tarihi sejjah”. Putopisi Evlije Čelebije imaju velikog značaja za istoriografiju, a uvršteni su i u svjetsku kulturnu baštinu. On u svojim putopisima opisuje gradove, istoriju, građevine, običaje i tradiciju, kao i značajne ličnosti iz zemalja koje je posjetio. U njegovim putopisima ima interesantnih opisa balkanskih zemalja iz 17. vijeka. Ostavio je i brojne zabilješke o Bosni i Hercegovini, njenim gradovima i ljudima iz toga doba.

                                                        ( Nastaviće se)

Komentari