Piše: Saud Grabčanović

Legenda o Sadik-agi, bijeljinskom šehidu -ratniku bez glave

        Danas kada stranac dođe u grad Bijeljinu, nema bogzna šta vidjeti od značajnih istorijskih objekata. Na osnovu današnjeg izgleda grada on može steći dojam da je grad Bijeljina sasma novo mjesto, bez ikakve prošlosti. U normalnim evropskim gradovima je u centru uvijek smještena stara gradska jezgra, koja predstavlja kulturnu baštinu i ponos tih naselja.Te stare građevine nam govore o istoriji i korijenima nastanka i razvoja tih urbanih sredina. Turiste koji posjećuju takve  gradove ne interesuju betonsko –stakleni neboderi, nego ih privlače stare građevine, crkve, zamkovi, dvorci, tvrđave, kule.. . Na veliku žalost, naša Bijeljina toga za pokazati uopšte nema! U centru grada se nalazi ogroman prazni prostor, zvani gradski trg, na kojem se mogu vidjeti dva spomenika- jedan stari, i jedan novokomponovani i ružni turbo-folk spomenik, bez ikakve umjetničke i istorijske vrijednosti. Prvi je spomenik srpskom kralju, koji nema mnogo veze sa Bosnom, a drugi je spomenik palim SDS jurišnicima. Tek tri građevine koje se nalaze na tom trgu podsjećaju da je i Bijeljina nekada imala nekakvu prošlost. To su : Atik džamija, zgrada opštine, koju je izgradila Austro-Ugarska 1910. godine, i zgrada gradskog muzeja, koju su 1876. godine, pod kraj svoje vladavine, izgradili Turci. Osim ove tri građevine, tu za vidjeti od istorije grada nemamo ništa više! Centar grada je pun modernih real-socijalističkih nebodera, sivih i sumornih, koji su trebali potvrditi da svjetska istorija počinje tek sa «Manifestom komunističke partije». Ukoliko ne poznajemo pravo stanje stvari i ne znamo kako je naš grad nekada izgledao, mi možemo u to i povjerovati. Ova sumorna  slika koju danas pruža naš grad nekada nije bila takva. Bijeljina je bila jako lijep grad, sa puno lijepih istorijskih objekata. Imala je svoju draž, štimung, kulturu, ljepotu i dušu koju danas nema. S pravom su je nazivali  «Bosanska Atina». Naš je grad nekada imao svoju staru gradsku jezgru i svoju Janjica čaršiju, koja,  svojom ljepotom i veličinom, ništa nije zaostajala za poznatom sarajevskom Baš-čaršijom. Ovaj najstariji dio Bijeljine je bestijalno porušen po barbarskim planovima tadašnjih lokalnih komunističkih moćnika. Čak su i džamije rušene, a prastari haremi sa muslimanskim kostima preoravani. Smatram da je ovo, u stvari,  bio dobro smišljeni projekat eliminacije svega «turskog» u gradu i da su to naredili lokalni bijeljinski komunistički moćnici,  koji su u stvari bili kripto-velikosrbi . Oni su još u ta vremena, pod plaštom lažnog bratstva-jedinstva, etapno u praksi provodili Garašaninovo «Načertanije». U tome su imali podršku svojih naivnih lokalnih bošnjačkih lakeja. Samo su Bošnjaci u ta vremena stopostotno vjerovali u to lažno  «bratstvo i jedinstvo», dok su  drugi u prikrajku «kuhali svoje čorbe» i prebrojavali krvna zrnca. Danas prazni, sablasni bijeljinski trg  do šezdesetih godina prošloga vijeka bio je prepun prelijepih  privatnih kuća, cvijetnih bašči, lijepih javnih objekata, kiraethana ( muslimanskih čitaonica), kahvana, prodavnica, slastičarni, čevabdžinica, zanatskih radnji…. a tu se  nalazilo i poznato gradsko amatersko pozorište «Scena». U toj je zgradi prije drugog svjetskog rata  radilo poznato bijeljinsko kino «Edison», vlasnika Franje Berdice. U tom je dijelu grada bilo nekoliko ulica i sokačića a glavna kaldrmisana ulica je pradstavljala nadaleko poznati bijeljinski korzo. Svako veče, a posebno petkom, bijeljinski korzo je bio pun šetača, pretežno mlađeg svijeta, momaka i djevojaka. Sretali su se jarani, nalazili se momci i cure, tu su se rađale i prve ljubavi, pričalo se o novom filmu koji «igra» u kinu,  te ko je «mladić» ( glavni junak) u njemu i prepričavali se događaji u gradu iz prethodnih dana… U tom se  dijelu grada, pored samog gradskog pozorišta, u sokačiću nasuprot kinu, stiješnjeno između zgrada, nalazilo malo turbe. To turbe je bilo locirano na samom uglu ulice, gdje se  na suprotnoj strani nalazila dvospratna Šehovića kuća,  sa gvožđarskom radnjom ispod nje. Naslonjen na turbe, na toj strani ulice  je bio objekat u kojem se  nalazila poznata čevabdžinica «Kod Lojke», a do čevabdžinice dvije poznate zanatske bravarsko-mehaničarske radionice,  prva majstora Gavrice, a druga majstora Lacike. Sa unutrašnje strane, u sokačiću, turbe se  naslanjalo na prizemnu privatnu kuću familije Imamović. Mjesto na kojem je bilo locirano ovo turbe  bilo administratini centar grada i tu u blizini nije bilo harema, osim jednog malog harema  stotinjak metara daleko od Atik-džamije. Zgrada samog turbeta je bila pravugaonog oblika, stara i oronula, imala je  dva otvorena prozorčića sa demirima i drvena ulazna vrata. Kroz te su prozorčiće pobožni muslimani Bijeljine, a i putnici namjernici u posjeti gradu,  ubacivali novčiće, i to nakon obaveznog učenja fatihe pred turbetom. Novac se u turbe bacao uvijek sa određenim nijetom :  da Allah obraduje potomstvom one bez djece, za vlastito zdravlj , za zdravlje djece, za ozdravljenje oboljelih ukućana, kada je trebalo polagati neki ispit, kada se treba putovati…  Sa pravim islamom i pravilnim vjerovanjem ovaj čin nikada nije imao nikakve veze, ali su ga Bošnjaci odvajkada praktikovali. Ja sam kao član amaterskog pozorišta «Scena» često prolazio kraj ovog turbeta, koje je privlačilo pažnju. Unutar turbeta  mogla su se vidjeti tri kabura, od kojih je jedan bio veći od ona druga dva.  Preko kabura je bila postavljena zelena čoha i preko nje zeleni kaburski prekrivač sa levhom. Na bašlucima, iznad uzglavlja kabura, svaki dan su postavljani čisti peškiri , a pored kabura je bio postavljen kurantoz sa čistom vodom. Pod turbeta je bio zastrt  bosanskim ćilimima. Ovo turbe se  dobro održavalo i svaki dan čistilo. Turbe je održavala jedna naša stara Bijeljinka, hanuma iz sokaka kod kina, koja se  prezivala  Medinić. Više sam puta stajao pred turbetom  i vidio tu staru hanumu. Mnogo puta sam je i slušao kad je razgovarala  sa putnicima namjernicima. Te ljude je uvijek interesovalo ovo turbe, ko je sve unutra ukopan i po čemu su ukopani zaslužni. Tada, prije mnogo godina, čuo sam ovu priču od te stare žene:

« U stara turska vremena, kada je Bijeljinom vladao Švabo, iz Zvornika je došla turska vojska , koja je udarila na grad da ga oslobodi. Ispred te vojske je jahao  gazija i junak Sadik-aga. On je išao prvi i na čelu svoje vojske. Jašući na konju i u ljutom boju pregazio je preko vode i prvi uletio u Bijeljinu među dušmane. Sjekao ih je sabljom kao snoplje, sve dok ga nije zgodila kugla iz topa i to pravo u glavu. Sadik-aga je izgubio glavu, ali nije pao sa konja! On  je uzeo svoju odsječenu glavu i nosio ju  je pod lijevom  rukom,  a desnom je i dalje sjekao din-dušmane. Tek kada ga je po drugi put pogodio top, on je kao šehid pao sa konja i to tačno na mjestu ovog turbeta. Za njim su jahala i dva mu druga, koji su tu poginuli zajedno sa Sadik-agom. Kada je Sadik-aga pao ,  naši su navalili i uzeli Bijeljinu. Šehide su ukopali na mjestu na kojem su i poginuli, a narod Bijeljine im je kasnije napravio ovo turbe»

Ova je priča za mene tada zvučala kao naučna fantastika, kao bajka i obična glupost. Kako će mrtav i bez glave jahati na konju i još sjeći sabljom, to nije moguće. Ova bajka je glupost, tako sam tada to ja komentarisao. Kasnije sam, pored priče koju sam čuo od ove  stare žene, čuo i druge verzije priče o bijeljinskom turbetu. Postoji druga legenda koja kaže da je taj bimbaša Sadik-aga 1739. godine oslobodio Bijeljinu, ali da nije tada poginuo, nego je umro znatno kasnije. On je navodno zaslužan za obnovu grada poslije rata, pa mu je zato dignuto to turbe. Po toj drugoj verziji priče, pored njega u turbetu su njegove dvije žene. Čak su i istoričari koji su proučavali istoriju našega grada, uključujući i moga oca rahmetli Mustafu, koristili tu drugu priču. Prava istina o ovom bijeljinskom turbetu je zbog bošnjačke amnezije i nepismenosti zaboravljena, a ono malo što se zna o njemu je veoma maglovito i nejasno. Ljudi koji leže u turbetu su ukopani 1737. godine, ali se prava istina o njima i do dan danas ne zna. Pisanih dokumenata nema,  a  bošnjački narod Bijeljine je vremenom zaboravio svoje šehide.

 

                                                         ( Nastaviće se)

Komentari