Piše: Saud Grabčanović

Turbe je temeljito rekonstruisano 1854. godine. U tom  je obliku bilo prepoznatljivo sve do njegovog rušenja i izmještanja, sredinom šezdesetih godina prošloga vijeka. Tih je godina tadašnja komunistička uprava grada radila novi regulacioni i urbanistički plan grada, pa je odlučeno da se kompletna stara gradska jezgra poruši i da se na tom mjestu podigne gradski trg. U sklopu tog novog urbanističkog plana grada, mjesta za bijeljinsko turbe nije bilo. Turbe je porušeno, a kosti Sadik age i njegovih suboraca su prenesene i ukopane u novo turbe, koje je izgrađeno tik uz Atik džamiju i tu se ono nalazi i dan danas. U ratu –agresiji na BiH 1992-1995, tačnije u martu 1993. godine,  četnički vandali su ga porušili zajedno sa džamijom. Poslije rata ovo je turbe ponovo podignuto, kao i sama Atik džamija.

Nedavno sam se odlučio istražiti i analizirati nastanak ovog turbeta i pokušati odgonetnuti ko je bio taj Sadik-aga i kakva je stvarno bila njegova sudbina. Postoji jedan relevantan dokumenat koji se  nalazio na samoj zgradi turbeta i kojem se može vjerovati. Na starom originalnom turbetu nalazio se  tarih na turskom jeziku na kojem je pisalo sljedeće: «Gradnja ovog časnog objekta dosuđena je bimbaši Sadik-agi. Ovaj lijepi kabur je dio dženetske bašče i mjesto za šehida. Allahu, ovom šehidu dodijeli dženetsku bašču. U godini pobjede pisar Huršid izreče i napisa ovaj tarih» .

Ja sam na osnovu analize ovoga tariha došao do sljedećih zaključaka:

Priča koju sam čuo od stare Medinićke, koja je održavala turbe, je tačna. Ovaj tarih nam nesumnjivo govori pravu istinu o bijeljinskom turbetu. Bimbaša Sadik-aga je bio šehid, znači poginuo je u boju-džihadu za odbranu svoga naroda i vjere. Šehidi su se uvijek kopali tačno na mjestu gdje bi poginuli, bez obzira  je li to poljana ili naseljeno mjesto. Sadik-aga je ukopan u turbe među kućama i to je dokaz za tvdnju da je on  šehid. Da je Sadik-aga stvarno preživio ovu bitku i bio čovjek zaslužan za obnovu grada, njegovo se turbe ne bi nalazilo na ovom mjestu. Da je umro «na dušeku i svilenu jastuku», kako se  do sada mislilo, on bi bio ukopan uz Atik džamiju sa uglednim građanima, gdje bi mu se i turbe podiglo! Sadik-aga sigurno nije živio mirnim životom, niti bio graditelj i mecena, bimbaša je janjičarski vojnički čin. Janjičari su bili profesionalni vojnici, koji se u svom životu nisu bavili ničim drugim osim ratovanjem. Za janjičare, kao ratnički stalež,  bilo je  poniženje raditi šta drugo osim nositi  sablju i buzdovan. Za  janjičare je bila velika čast da poginu u borbi i postanu šehidi, sve u skladu sa islamskim vjerovanjem i tradicijom islama. Zbog toga što su bili i veliki vjernici, janjičari su bili neustrašivi ratnici bez mane i straha. Kao vjernici muslimani u borbi nisu žalili svoj život, niti živote svojih protivnika.

A kako je Bijeljina 1737. godine oslobođena i ko ju je oslobodio -. ovdje ću ukratko izložiti sve poznate podatke. Inače, ima jako malo pisanih dokumenata koji se odnose na Bijeljinu u austro-turskom ratu 1737-1739. godine. Ovo sam do danas uspio pronaći :

Krajem 1735.  godine Rusija je napala Krimski kanat, koji je bio saveznik Osmanskog carstva. Osmanlije su odmah ušle u rat protiv Rusije. Izvršena je opšta mobilizacija u carstvu, pa tako i u Bosni. Mnogo je Bošnjaka poslano na ratište u Rusiji. Austrija, stari neprijatelj Osmanskog carstva,  željela je iskoristiti tu situaciju kada je Bosna slabo branjena, i zauzeti je. Austrijanci su u to vrijeme gospodarili Semberijom i kompletnom bosanskom Posavinom, i zahvaljujući tome imali su prednost u ratu. U junu 1737. godine  Austrija je objavila rat Turskoj i napala sa velikom vojskom na Bosnu iz četiri pravca. Zvornik je bio prvi na udaru. Početkom jula 1737.  napale su ga trupe koje su došle iz pravca Bijeljine. U borbama kod Zvornika Austrijanci su opsjeli tvrđavu, koja je u toku petnaestodnevnih borbi bila jako oštećena. U odbranu zvorničke tvrđave bile su uključene i žene. Kada se  Zvorniku primakla pomoć, upućena iz Sarajeva,  Austrijanci dijelom dižu opsadu i kreću im u susret. Tada  dolazi do odlučne bitke na području Gornje Spreče. U ovoj bici su Austrijanci pretrpjeli težak poraz, a zarobljen je glavni austrijski general, više oficira i sva ratna oprema. U međuvremnu, austrijska vojska, koja se  nalazila u Srbiji u logoru kod Šapca,  spremala se da ponovo napadne na grad Zvornik. Bosanski vezir – valija Ali-paša Hećimović (Hekimoglu) ulogorio se s vojskom kod Osmaka, odakle je poslao izvidnicu prema Šapcu, na čijem je čelu bio slavni zvornički kapetan  gazi Mehmed-beg  Fidahić. Austrijanci ih nisu sačekali. Pobjegli su i povukli se preko Save kad su saznali ko im dolazi u susret. Nakon povratka u Zvornik, po valijinom naređenju, gazi Mehmed-beg Fidahić je krenuo  sa svojom vojskom ka gradu Bijeljini, da je oslobodi. Grad su pod okupacijom držali Austrijanci od Požarevačkog mira 1718 godine. Njegove su trupe brojale oko 3000 boraca. Ova kombinovana bošnjačka armija je najvećim dijelom bila sastavljena od bašibozuka, a sa njima je bilo oko hiljadu  janjičara i tri stotine spahija konjanika. Oni su sa sobom vukli deset topova.  Bošnjačka vojska je najprije ušla u napuštenu i spaljenu Janju, a zatim nastavila prodor ka Bijeljini. Bošnjačka je vojska napala Bijeljinu 20. jula 1737. godine.  Bijeljinu su zajedno branile kombinovane austrijske trupe. Te trupe su činili austrijski dragoni i srpski graničari –plaćenici u ćesarevoj službi. Tih branitelja je bilo oko 4000. Poslije kratke i veoma krvave borbe, bošnjačka je vojska do nogu potukla  ove austrijske trupe. Prvi su se u centar Bijeljine preko odbrambenog šanca probili janjičari. Taj je iznenadni proboj kroz njihove odbrambene linije izazvao  pometnju, paniku i rasulo  kod Austrijanaca. Preživjeli ćesarevi soldati su bili prisiljeni na povlačenje iz grada i paničan bijeg preko Save. Trupe slavnog gazije Mehmed-bega su ih u stopu gonile do Save. Na taj su način oni oslobodili kompletnu Semberiju od ćesareve vlasti. U tim borbama je na austrijskoj strani poginulo više stotina srpskih graničara i dragona, dok su gubici bošnjačke vojske bili ispod stotine mrtvih. Znači, osloboditelj Bijeljine 1737. godine je bio gazi Mehmed-beg Fidahić. U Mehmed-begovoj vojsci spominju se janjičari u brojnosti od hiljadu boraca. Zapovjednik nad hiljadu janičara je tada imao čin «bimbaša», a zapovjednik te formacije je  bio naš šehid Sadik-aga. Niži zapovjednici koji su bili  u njegovoj pratnji, vjerovatno su imali čin »odabaše», i to su ona dva druga šehida iz turbeta. Znači, ovi istorijski podaci koje sam izložio, demantiraju raniju tvrdnju da je oslobodilac Bijeljine 1737. godine bio bimbaša Sadik-aga. On je mogao biti samo bio jedan od nižih zapovjednika u vojsci pod komandom gazi Mehmed-bega Fidahića. Mehmed-beg je, nakon oslobođenja grada Bijeljine, otišao sa svojim trupama u pomoć opkoljenoj Banjaluci. Banjaluku je napala i držala u opsadi velika  austrijska vojska od oko 17.000 boraca. Grad je nadljudskim naporima odolijevao.  Na dan 4. avgusta pod Banju Luku je stigla bošnjačka vojska, predvođena Mehmed-begom Fidahićem i Ali-pašom Hećimovićem.  Njezina pojava i oduševljenje sa kojim je nastupala,utjerali su Austrijancima strah u kosti. Bošnjačka vojska je imala oko 10.000 prekaljenih boraca, koji su branili svoju rodnu grudu. Oko podne, počeo je odlučujući boj. U jeku boja Mehmed-beg Fidahić je sa svojim borcima tako žestoko navalio na austrijsku konjicu, da ju je za kratko vrijeme potpuno razbio. Silovitost i gaziluk Mehmed-bega bili su toliki, da su, tokom borbe, tri konja pod njim pala, a on je gologlav i ranjen nastavljao bitku. U pet frontralnih juriša Bošnjaci su do večeri istog dana potpuno razbili austrijiske čete i natjerali ih u paničan bijeg prego Vrbasa, u kojem se potopila silna ćesareva vojska.  ste noći princ Josip Friedrich Sachsen, poznatiji kao Hildburghausen,  je  sa svojim štabom napustio bojno polje i 13.avgusta je sa preostalom vojskom pobjegao preko Save. Za zasluge u ratu od 1737. do 1739. godine Mehmed-beg Fidahić je dobio visoku titulu gazije i zvanje paše, a od sultana je dobio kao nagradu i velike zemljišne posjede u Bosni,  između ostaloga i u Semberiji, gdje je u Bijeljini izgradio i svoj dvorac u kojem je najčešće boravio. (Ovaj objekat je porušio đavolji vladika Vasilije Kačavenda 1993. Godine, kada je gradio svoj lažni manastir u centru bošnjačke Bijeljine). Kada je sagradio taj dvorac, gazi Mehmed-beg Fidahić  se  preselio iz Zvornika u Bijeljinu i tu je živio. Njegovi potomci žive i danas u Bijeljini, ali su promijenili  prezime  u Pašić. Uzeli su novo prezime prema Mehmed-begovoj tituli paše. Mehmed-beg Fidahić je umro 1747. godine kao mutesarif zvorničkog sandžaka.