Piše: Saud Grabčanović
U samom gradu Bijeljini ili kako se tada zvala Biljini, nije bilo ostataka niti jedne crkve. Temelji bilo kakvih ranijih sakralnih objekata iz predturskog perioda nisu nikada pronađeni niti u Bijeljini, a ni u njenoj okolini. Osmanlije su samo zatekle groblja nekadašnjih stanovnika ovih krajeva sa bogumilskim stećcima, kojih je po turskim hroničarima bilo puno pored samog grada i u njegovoj okolini. Oni ova groblja nazivaju «mramorjem». Bogumili su bili poznati po tome da nisu gradili crkve, da su njihove crkve ustvari bile obične kuće –«hiže» (staroslovenski naziv za kuću) . U tim hižama nije bilo nikakvih slika niti kipova, a nisu imale ni zvonika niti zvona. Bogumili nisu imali ni znak krsta na svojim hižama. Ovo je sve bilo u skladu sa učenjem bogumila koji su mrzili krst, ikone i kipove, kao i zvona. Semberski stećci dokazuju da su stanovništvo Semberije prije turskih osvajanja činili Bošnjaci –bogumili. Bijeljinski stećci su u turskom periodu vrlo rijetko uništavani. Osmanlije su poštovale pijetet koji su Bošnjaci imali prema stećcima kao svojim korijenima.
Najveće uništavanje semberskih stećaka učinila je austrijska okupaciona vlast, kada je Habzburška monarhija u ratu 1716. godine okupirala Bijeljinu i njenu okolinu. Austrija je u to vrijeme bila kruta fundamentalistička kršćanska država, u kojoj su državna vlast i zakon počivali na kanonima Katoličke crkve. U takvim državama nije bilo mjesta za druge i drugačije. Sve druge religije i sva drugačija kršćanska crkvena učenja, pa i pravoslavlje , bili su u Austriji u to vrijeme izloženi progonima, kao i fizičkom uništenju njihovih sljedbenika. Austrijanci su 1716. godine bestijalno uništili većinu bijeljinskih stećaka. U tome su bili podsticani od sveštenstva Katoličke crkve, koje je iznad svega mrzilo bosanske heretike. Najveći dio stećaka Austrijanci su upotrijebili za izgradnju svojih vojnih objekata i crkve. Ostalo je samo nekoliko semberskih stećaka, koji su bili na liniji razgraničenja između Osmanskog carstva i Habzburške monarhije, oni nisu uništeni. Državna granica između dva carstva je tada išla obroncima planine Majevice preko sela Zagoni. U Zagonima zato i danas postoje stećci koji svjedoče o bitisanju naših pradjedova, dobrih Bošnjana na ovim prostorima.
Nakon osmanskog zaposjedanja ovih krajeva 1520. godine sultan Sulejman je Orlovo polje i Biljinu dodijelio svojim istaknutim ratnicima, kao timarske spahiluke na uživanje. Tada još nije bilo nasljednog begovata, a nakon smrti spahije zemlja se vraćala sultanu. Pošto je Semberija bila pusta i skoro potpuno bez stanovništva, počinje njeno ponovno naseljavanje novim stanovništvom. Turski begovi dovode Vlahe iz planinskih područja Bosne i naseljavaju ih kao svoje kmetove u Orlovo polje. Ti Vlasi su bili potomci etničkih Rumuna i govorili su rumunski jezik. Poticali su pretežno sa planine Romanije ( ime dolazi od Rumunija) iz okoline Sarajeva. Kasnije su se ti Vlasi u 18. vijeku, u periodu poslije velikog Bečkog rata, stopili sa doseljenicima iz Crne Gore i Istočne Hercegovine. Pod uticajem Srpske pravoslavne crkve i njene viševjekovne politike i propagande, od ova dva sasma različita naroda, u odnosu na prave etničke Srbe ekavce, nastao je asimilacijom hibridni srpski narod, to jest bosanski Srbi. O ovome naseljavanju srpskog stanovništva u Semberiju poslije 1739. Godine (u stvari Crnogoraca po plemenima i rodovima) imamo podatke u knjizi: «Semberija, etnološka monografija» dr. Radmile Kajmaković iz 1974. godine.
U to vrijeme, nakon dolaska Turaka, počinje se obnavljati i sam grad Bijeljina. Praktično, Bijeljina je startala od nule. Prvo je na ruševinama ranijeg grada nastalo malo selo od dvadesetak kuća, u kojima je pretežno stanovalo stanovništvo muslimanske vjere. To su većinom bile zanatlije i derviši -muslimanski misionari koji su širili islamsku vjeru. To novo naselje je nazvano po imenu trga koji je bio pored ranijeg naselja : Četvrtkovac, a trg je to ime nosio i prije turskih osvajanja i nalazio se na periferiji srednjovjekovne Biljine. Stara predturska Biljina u stvari se nalazila na prostoru današnjih Gvozdevića i Grmića (Grm selište). O ovakvoj ranijoj lokaciji grada pisao je i moj rahmetli otac Mustafa. Taj trg, zvani Četvrtkovac, nije imao funkciju centralnog gradskog trga, kaodanašnji trg, koji se, logično, mora nalaziti u centru grada. Taj trg se nalazio praktično u centru današnje moderne Bijeljine.Trgom se u srednjem vijeku nazivalo mjesto gdje se odvijala trgovina poljoprivrednim proizvodima, žitaricama, stokom , kao i manufakturnim proizvodima. Na trgu Četvrtkovac odvijala se trgovina robom iz Bosne i Dubrovnika, a trg je bio centralna pijaca cijelog kraja. Glavni pijačni dan je bio četvrtak. A zašto baš četvrtak? Razlog ovome je jednostavan : četvrtak je kod bogumila bio neradni dan, svetac, kao što je kod kršćana to nedjelja, kod muslimana petak, a kod Jevreja subota (šabat). Znači, i ime Četvrtkovac ima bošnjačko-bogumilski korijen, koji nam govori o stvarnoj strukturi stanovništva grada Bijeljine prije dolaska Osmanlija.
(Nastaviće se)
