Piše: Saud Grabčanović
Podizanje Atik džamije u Bijeljini i njena tragična istorija
Da rezimiramo : u vrijeme kada je Bijeljina bila malo selo i imala drugo ime, slavni sultan Sulejman u njoj podiže džamiju kao uspomenu na svoju umrlu majku. Bijeljinska Atik džamija je podignuta oko 1536. Godine, na lokaciji nove Bijeljine, gdje ranije nije bilo nikakvih građevina, sjeverno od ranijeg uništenog grada. Na tom se mjestu nalazila samo jedna velika livada koja je nosila bogumilsko ime trg Četvrtkovac. Džamija je izgrađena prema standardima tadašnje osmanske sakralne arhitekture. Originalna Atik džamija je imala kvadratnu osnovu 12 X 12 metara i bila je izgrađena od tesanih bijelih kamenih blokova-sedre. Imala je sferičan krov –kube pokriveno kuršumom – olovom. Uz džamiju su bile dvije kamene munare. Dvije munare su bile obilježje džamija koje su gradili pripadnici vladajuće osmanske dinastije. Pored džamije, sultan Sulejman je dao sagraditi i hamam u Četvrtkovcu kao svoj hair. On je svojoj majci Ajši Hafizi podigao samo ovu džamiju u Bijeljini. U svojoj ogromnoj imperiji nije izgradio ni jednu drugu džamiju koja je bila njoj posvećena. Kod toliko velegradova i metropola u svom carstvu, sultan diže majci džamiju u ubogoj selendri, koja se tada nalazila u sredini velike imperije, hiljadama kilometara daleko od njenih sjevernih granica, a isto toliko daleko od prijestolnice carstva. Da je valide Hafiza stvarno bila iz Poljske ili sa Krima, Sulejman bi joj tamo podigao džamiju. Ova činjenica ukazuje na to da je sultanova majka bila rodom iz Bijeljine. Sulejman je vjerovatno gradnjom te džamije u selu Četvrtkovcu ispunio obećanje koje je svojoj voljenoj majci dao prije njene smrti 1534.godine. Ova originalna Atik džamija je bila potpuno uništena od strane austrijskih trupa u ratu 1716-1718. Uništena je u borbama za Bijeljinu 25.avgusta 1717. Godine, kada je grad napala austrijska vojska pod komandom zloglasnog barona Maksimilijana fon Petraša. Petrašev je korpus još u maju 1717. godine prešao kod Sremske Rače u Srbiju, gdje je operisao na liniji Sremska Mitrovica –Šabac i blokirao vezu i pomoć iz Bosne opkoljenom Beogradu. Petraš je 25. maja, poslije krvavih borbi, zauzeo Lešnicu, a kasnije i nekoliko drugih važnih mjesta u Mačvi, a bezuspješno je napadao Šabac, kojeg je bombardovao. Beograd je 18.avgusta, nakon teških borbi, zauzeo Princ Eugen Savojski sa glavninom austrijskih trupa. Nakon što je zauzeo Beograd, princ Eugen je krenuo sa daljnim osvajanjima u Srbiji, a Petrašu je naredio da krene sa trupama na Bosnu. Eugen je želio zauzeti i Doboj, Banja Luku i Bihać i napraviti na toj liniji granicu. Izvršavajući naređenje princa Eugena Savojskog, baron Maksimilijan Peteraš je prešao 25. avgusta rijeku Drinu kod Badovinaca, na trupa od 1200 dragona i graničara, sa dva laka topa merzera – minobacača. (Interesantna činjenica, baron Petraš je došao istim putem kojim je 1992. godine došao novi vandal i rušitelj – srbijanski ubica Arkan). Petrašev krajnji cilj je bilo osvajanje Zvornika, koji je tada bio najjača tvđava i sjedište Zvorničkog sandžaka. Bijeljina je u to vrijeme bila slabo utvrđeno naselje, koje se našlo na putu osvajačima. Grad je oko gradske jezgre imao mali i plitak šarampov, koji je izgrađen na brzinu u doba austrijskih prodora u Bosnu, i to tek nakon velikog Bečkog rata. Bio je to šanac dubine dva-tri metra, a širine oko osam metara, i bio je ispunjen vodom riječice Janjice, koja je tekla pored grada. Šarampov je sa unutrašnje strane bio ograđen niskim plotom od balvana i pletenog pruća, a bio je ispunjen nabijenom zemljom. Ovo je, u stvari, bila neka vrsta grudobrana, iza kojeg su mogli zaleći branioci i pucati na napadače. Branioci su imali na raspolaganju dva starinska bronzana topa sa kamenim kuglama , ali, ovim topovima su mogli samo poplašiti švapske konje! Tadašnji bijeljinski šarampov je za dobro naoružane Austrijance predstavljao lagan zalogaj. Jedine tvrde i kamene građevine u gradu su bile Atik džamija i hamam, i one su braniocima poslužile kao posljednja linija odbrane grada. Osim ovog šarampova, u okolini grada su postojale dvije višespratne kamene kule, koje su pripadale tadašnjim bijeljinskim begovima, jedna je bila na lokaciji današnjeg Galca kod parka, a druga nešto dalje na putu prema Grmiću. Obje te kule je Petraš uništio pomoću laguma (potkopavanjem i minama). Otpor agresoru od strane stanovništva grada Bijeljine je bio veoma jak. Bijeljinu je branilo kompletno muško stanovništvo grada, a bilo je čak i žena koje su učestvovale u odbrani kućnog praga. Veći dio stanovništva – žene, djeca i starci su ranije izbjegli iz grada u okolne šume i prema Teočaku, a jedan dio građana je pobjegao ka tvrdom Zvorniku. Žene koje su ostale da brane grad borile su se rame uz rame sa muškarcima. Jedna mlada djevojka Bošnjakinja pucala je sa kule i teško je ranila Petraševog ađutanta majora Štrajhera u stomak. Štrajher je nakon nekoliko dana preminuo. Za uspješnu odbranu Bijeljine nedostajalo je muških boraca. Većina mlađih i vojno sposobnih Bijeljinaca je već ranije bila mobilisana i otišla je iz grada na ratišta u Srbiji i Ukrajini. Austrijanci su tri dana neprekidno bombardovali grad sa dva moderna topa merzera-bacača. Na grad je ispaljeno više stotina razornih mina i mina sa kartečom za uništavanje žive sile. Tom je prilikom stradala skoro trećina stanovništva tadašnjeg grada. Bijeljina je u to vrijeme, po procjenama, imala između 2000 i 3000 stanovnika. Žrtava na strani Austrijanaca je bilo : 75 mrtvih i 120 ranjenih boraca, dok je u gradu bilo oko 650 mrtvih, što boraca što civila. Sve ranjene i zarobljene Bijeljince Austrijanci su bezdušno pobili! Samo se mali broj branilaca uspio probiti iz okruženja i pobjeći iz grada. Kada je Petraš sa vojskom otišao ka Zvorniku, oni su se vratili u razrušeni grad i sahranili svoje mrtve. Bijeljina je u Petraševom bombardovanju bila potpuno uništena razornim minama, a grad unutar šarampova zahvatio je i veliki požar. U tim razaranjima stradao je i kameni Sulejmanov hamam, kao i svi važniji objekti u gradu. Petraš je nakon pobjede nad braniocima nekoliko dana boravio u Bijeljini, dok mu iz Slavonskog Broda preko Save nije stiglo pojačanje od više hiljada vojnika i desetak novih topova iz Osijeka sa municijom. Nakon ovoga, on je krenuo ka Zvorniku. U borbama pod Zvornikom Petraš je doživio katastrofalan poraz od strane bošnjačke vojske Numan-paše Ćuprilića. Palo je oko hiljadu Austrijanaca, a oko tri stotine dragona je zarobljeno. Zbog nedjela koja su počinili u Bijeljini svi su oni pogubljeni, a njihovim je glavama okićena zvornička tvrđava. Sam je baron Petraš bio teško ranjen i jedva je preživio tu bitku, te je pobjegao je sa svojim dragonima preko Save. Oni su uz puteve, u cilju bržeg bjekstva, ostavili sve svoje topove i ratnu opremu, koju su zaplijenili Bošnjaci. Zlikovca i dželata koji je uništio Bijeljinu, kao i njegovu bratiju, veoma brzo je stigla zaslužena kazna. Bijeljina je u jesen 1717. praktično bila oslobođena, ali se stanovništvo nije imalo gdje vratiti, jer je grad bio potpuno uništen, a dolazila je i zima. Iduće, 1718. Godine, završen je rat između Austrije, Rusije i Mletačke Republike, na jednoj strani, protiv Osmanskog carstava na drugoj strani. Taj su rat Turci izgubili i morali su Požarevačkim mirom, potpisanim 21. jula 1718. godine, predati Austriji, pored velikog dijela Srbije, i dio Bosanske Posavine sa Semberijom i Bijeljinom. Sultan je Bijeljinu predao Austrijancima za zelenim stolom, iako je oni nisu držali. U to vrijeme je u carevini Austriji vladao zakon da muslimani ne mogu živjeti na njenoj teritoriji. Muslimani su mogli ostati tu da žive samo pod uslovom da prihvate katoličku vjeru. Niko od Bošnjaka Bijeljine toga vremena to nije htio učiniti, nego su se svi iselili sa svog ognjišta u preostali dio Bosne. U jesen 1718. godine izvršeno je službeno razgraničenje dva carstva, u kojem je, sa austrijske strane, učestvovao fatalni baron Petraš, koji je tada bio teški invalid ( Božija kazna za Bijeljinu). Nakon mirnog razgraničenja između dvije carevine, austrijske su trupe zaposjele razrušenu i potpuno praznu Bijeljinu.Tada oni u Bijeljini grade svoju vojničku postaju i čardake u koje smještaju pogranične trupe. U razrušeni i pusti grad naseljavaju Srbe graničare i šajkaše. Ostatke prelijepe Atik džamije katolički svećenici su, nakon zaposjedanja grada u jesen 1718. godine, pretvorili u katoličku crkvu. Isto onako kako su to radili nakon genocida nad tamošnjim muslimanima u Mađarskoj, Slavoniji, Srijemu , Bačkoj, Lici, Dalmaciji…. O tim njihovim nedjelima i danas svjedoče crkve koje su nekada bile džamije u : Sl. Požegi – Ibrahim-pašina džamija, u Pečuhu – Kasim-pašina džamija, džamija u Đakovu, džamija u Egeru, džamija u Budimu, džamija u Sekešfehervaru, džamija u Klisu…..U novom tursko-austrijskom ratu 1737 – 1739, već prve godine rata, jula 1737. godine. poslije velikih borbi grad Bijeljinu su oslobodili janjičari iz Zvornika, na čijem je čelu stajao Sadik-aga, janjičarski bimbaša. Bimbaše su bili janjičarski zapovjednici nad ortom koja je brojala hiljadu janičara. Ovaj janjičarski vojni čin odgovara današnjem činu majora. Sadik-aga je poginuo tokom velikih borbi za oslobođenje grada Bijeljine. Kao šehid sahranjen je na mjestu svoje pogibije u samom centru grada, zajedno sa dva svoja saborca. Nad njegovim mezarom kasnije su mu zahvalni Bijeljinci podigli turbe. Ovo se turbe nalazilo nekoliko stotina metara daleko od Atik džamije, praktično bilo je u samoj staroj gradskoj jezgri. Prilikom izgradnje novog glavnog gradskog trga u Bijeljini, sedamdesetih godina prošloga vijeka , turbe ovog velikog gazije i šehida potpuno je srušeno i preseljeno uz samu Atik džamiju. Austrijanci su, nakon poraza u Bijeljini 1737. godine, pobjegli preko Save, a sa njima su, u strahu od turske odmazde, otišli njihovi plaćenici – graničari i šajkaši, kao i dio vlaškog stanovništva koje je kolaboriralo sa njima. Nakon oslobođenja, u grad se vraća preživjelo muslimansko bošnjačko stanovništvo i njihovi potomci, a dolaze i novi naseljenici, kao i novi begovi. Nakon Beogradskog mira 1739.godine, katolička crkva, koju su od oskrnavljene džamije napravili Austrijanci, ponovo je pretvorena u džamiju. Ta je džamija imala samo tradiciju originalne Atik džamije Ajše Hafize, majke sultana Sulejmana. Nova je džamija dobila sasvim drugačiji izgled u odnosu na svoju prvobitnu, originalnu osmansku gradnju. Oblik zgrade je sada bio pravougaon i sličan crkvi. Srušen je austrijski crkveni zvonik, a dograđena joj je samo jedna, i to drvena munara. U kasnijim vremenima, Atik džamija je još i proširena, a izgrađena joj je kamena munara sa jednim, a kasnije sa dva šerefeta, 1912. godine. Takav novi izgled Atik džamija je zadržala sve do rata 1992-1995. Godine, kada su je četnički barbari 13. marta 1993. godine sravnili sa zemljom. Nakon završetka tog bezumnog i strašnog rata, Bošnjaci Bijeljine su ponovo izgradili bijeljinsku ljepoticu, džamiju sultanije Ajše Hafize, sa nekadašnjim izgledom. Atik džamija je proklanjala 16. avgusta 2014. godine, da ponovo prkosi dušmanima. Po treći put se rodila iz pepela, kao ptica feniks, koja se svaki put kad bude uništena, ponovo rodi!
