Piše: Jusuf Trbić

 

U Bosni ništa novo. Politički cirkus se nastavlja, ističe još jedan rok za rješavanje slučaja Sejdić-Finci, naši slavni lideri i dalje zajebavaju svijet, a nas još više, vrijeme prolazi, zemlja tone u glib, a građani izvrću prazne džepove i pitaju se kako će preživjeti. Izborni zakon, u koji je ugrađena očigledna diskriminacija, naše vođe nisu znale i nisu htjele mijenjati, pa im je to naredio Evropski sud za ljudska prava. Al džabe. Međunarodna zajednica, koja se sad iščuđava zbog nemogućnosti bilo kakvog dogovora domaćih političara, nametnula je Dejtonski sporazum koji je ozakonio etničku podjelu, priznao ono što je stvoreno zločinom i dozvolio predstavnicima jednog naroda da nesmetano blokiraju svaki dogovor, nametnula je i sadašnji izborni zakon, a sad ta ista međunarodna zajednica ne zna šta će s nama. A ni mi ne znamo šta ćemo s nama.

Problem zbog kojeg su Dervo Sejdić i Jakob Finci tužili državu bio je očigledan, i sasvim jednostavan : po Ustavu i zakonu  ne postoje oni koji ne pripadaju nekom od tri konstitutivna naroda, pa se jedan Jevrej ili Rom ne mogu kandidovati za člana Predsjedništva BiH. Uz to su diskriminisani i svi ostali građani, jer se Bošnjak ili Hrvat iz RS-a ne mogu kandidovati za člana Predsjedništva, niti mogu glasati za bošnjačkog ili hrvatskog kandidata, što važi i za Srbe u FBiH. Na prvi pogled, rješenje je jednostavno : napisati u Ustavu da je BiH jedna izborna jedinica i da svaki građanin BiH može birati i biti biran, a u Predsjedništvo se biraju oni iz tri etničke grupe i grupe ostalih, koji dobiju najviše glasova. Broj članova Predsjedništva mogao bi biti i četiri, a izbor bi se mogao vršiti i u Skupštini BiH.

Ali, kao i sve ostalo, i ovaj je mali problem poslužio kao gorivo za političke obračune, a još više za dalju podjelu zemlje. Dodik nastoji učvrstiti samostalnost RS-a, a Čović izboriti treću federalnu jedinicu ili bar pravo najjače hrvatske stranke da ona bira «pravog« Hrvat, ma šta to značilo. A najveće probosanske stranke, umjesto da se zajednički izbore za jačanje države, dijele se na svakom pitanju i svaka za sebe sklapa pakt s đavolom, ne vodeći ni malo računa o interesima građana i sopstvenim obećanjima.

Najnoviji prijedlozi za rješavanje slučaja Sejdić-Finci na tragu su dalje podjele države po etničkim granicama. SDP predlaže da se utvrdi različita vrijednost glasova građana, čime bi se uvela nova diskriminacija. Kao što kaže politički analitičar Reuf Bajrović, SDP predlaže gradaciju u pravima građana prema etničkoj, političkoj i geografskoj osnovi, pa bi Srbi iz Drvara i Hrvati iz Širokog Brijega bili građani prvog reda, a najgore bi prošli pripadnici jednog od tri naroda tamo gdje nisu u većini. Tako bi glas Bošnjaka u Stocu vrijedio desetak puta manje nego glas Hrvata u Stocu, što nas vraća u robovlasničko vrijeme. Nije daleko od toga ni SDA, koja predlaže da 440.000 stanovnika u četiri kantona s hrvatskom većinom imaju više glasova nego 1,5 milion u četiri kantona s bošnjačkom većinom, a da se Federacija za izbore dodatno podijeli na dva izborna područja, što predstavlja startnu poziciju za treći entitet. Ostaje pitanje : šta ako se u većoj izbornoj jedinici, koja treba da da bošnjačkog člana Predsjedništva kandiduje, recimo, jedan Bogić Bogičević, i pobijedi?  Dva Srbina ne mogu biti u Predsjedništvu, a Bogičevića RS ne bi prihvatio ni u bunilu. Šta će onda učiniti?

Čini se da su svi zaboravili o čemu se, zapravo, radi, pa niko i ne pominje sudbinu «ostalih», koje ovi prijedlozi ne uzimaju u obzir. Sve se svelo na to ko će više ugoditi HDZ-u, bez kojeg niko od njih ne može ući u vlast, i kako da se riješi navodno «hrvatsko pitanje».  O čemu se tu radi pokazuje sintagma koja se redovno upotrebljava u svim razgovorima o ovoj temi : «slučaj Komšić».Ali, o tome u presudi nema ni riječi. Zahtjev HDZ-a je da samo «pravi» Hrvati, oni koji glasaju za ovu stranku, mogu izabrati hrvatskog člana Predsjedništvo, po principu : biraj samog sebe. Pri tome, Čović i društvo nikada ne pominju sudbinu Hrvata iz RS-a, posebno iz Posavine, niti ih je briga što Hrvate u manjem entitetu predstavlja Emil Vlajki, najveći Srbin nakon Dodika. I zašto bi izbor Komšića bio «slučaj» za SDA, a pogotovo za SDP, čiji je Komšić i bio kandidat? Zar nemaju pravo građani BiH da glasaju za koga hoće? I zar je Komšić najveći politički problem ove zemlje, a nisu to nastavljači politike zločina, negatori države i lopovi na vlasti?

HDZ traži plemensku podjelu zemlje, Bošnjaci pristaju, ali ne znaju kako da to izvedu, a da ne naljute glasače. Dodik, naravno, trlja ruke, jer on je svoje završio. Ogradio je svoj feud, sačuvao rezultate Karadžićeve politike i Mladićeve artiljerije, i sad otkida dio po dio od države. Njegovu formulu : iz RS se bira jedan član Predsjedništva, bez nacionalne odrednice, podržavaju svi, ne pitajući se šta je s onima koji nisu Srbi, a žive tu, ili s onima koji su svojim životima i svojim egzodusom platili postojanje sadašnje Republike Srpske. I šta je s Bosnom, koju Laktašenko uporno pretvara u nekakvu uniju entiteta, a bošnjački političari to čak i podupiru svojim svađama, oklijevanjem, neznanjem, kukavičlukom i nezajažljivom željom za vlašću? Šta je s građanskom državom u koju su se do juče zaklinjali? I zar su bošnjačkim političarima preči oni koji svakoga dana ubijaju Bosnu, od građana kojima je Bosna važnija od cijelog svijeta, važnija od života?

Komentari