Piše: Jusuf Trbić

Maj je mjesec sjećanja na pobjedu antifašista nad najmračnijom  ideologijom koju je svijet vidio. Dostojanstveni su bili slavlja, parade i podjećanja na slavne događaje iz polovine 20. vijeka, kada je srušen fašistički poredak koji je donio neviđene zločine i smrt 60 miliona ljudi. Za to vrijeme na prostoru nekadašnje Jugoslavije, jedine evropske zemlje, uz SSSR, koja se sama oslobodila, nastavljena je dugogodišnja mračna predstava oživljavanja mrtvaca. Zapravo, taj je mrtvac davno izvučen iz mračnih odaja zaborava i pretvoren u orijentir na putu za budućnost. U Bosni, Srbiji i Hrvatskoj fašizam je danas pretvoren u vladajuću ideologiju, u stanje svijesti političkih elita, u pravilo ponašanja, a prošlost je tako izmijenjena, prefarbana i rekonstruisana, da u njoj skoro da i nema tragova antifašizma i ogromnog napretka, slobode i stabilnosti koji je on donio generacijama ljudi na ovom nesretnom prostoru. Svi koji pamte to vrijeme – Titovo vrijeme, kako neki vole reći, složiće se sa brojnim istoričarima, piscima i političarima iz svijeta, koji kažu da ovaj komad Balkana nikad u svojoj dugoj istoriji nije imao tako dug i plodonosan period razvoja. I nikad nije bio tako uvažavan u svijetu. Jugoslavija toga doba bila je i po ekonomiji i razvoju, i po demokratiji i ličnim slobodama građana, na nivou najrazvijenijih evropskih zemalja. Tada – i nikad više, ni prije, ni poslije.

A onda su se vlasti dokopali najgori među nama. Ostalo znaju oni koji su preživjeli.

Fašizam je, kao što znamo, radikalna nacionalistička ideologija, utemeljen na rasizmu, mržnji prema drugačijima, na zločinu, osvajanju teritorija za državu samo za svoj narod, na totalitarnom vladanju, izmišljenoj prošlosti i ideji da jedni narodi ne mogu živjeti s drugima, pa čak ni pored njih. “Fašizam je, kao ultranacionalistička ideologija, bestidno rasistički. Fašisti ne tretiraju sve stanovnike svoje teritorije kao državljane, ili kao ljudska bića koja imaju jednaka prava”, piše američki teoretičar Kevin Pasmor. On navodi i druge karakteristike ove ideologije, u kojima se lako možemo prepoznati. Recimo, borba  za podizanje nataliteta, da bi se sačuvala “čista rasa”, pa etnička homogenizacija, kampanja protiv miješanja rasa, obogotvorenje nacije, povratak izmišljenoj tradiciji, totalitarni način vladanja, jednoumlje…U čuvenom eseju o vječnom fašizmu Umberto Eko navodi osobenosti po kojima ovu ideologiju možemo prepoznati u svakom vremenu. Među njima je i nepovjerenje prema intelektualnom svijetu, znanju i kulturi, odbacivanje svake kritike, kičersko oblikovanje istorije, proglašavanje izdajom svako neslaganje s potezima vlasti, strah od razlika, opsesija zavjerom, populizam, novogovor…Svega toga na našim prostorima imamo u izobilju. Etno-religijska homogenizacija, laž kao osnovno sredstvo politike, strah od drugih i mržnja prema njima, etablirana neravnopravnost i diskriminacija, slavljenje “svojih” zločina i zločinaca i otvoreno rehabilitovanje onog najgoreg što su narodi na ovom tlu imali – sve je to garnirano bestidnom mimikrijom koju propagiraju domaće političke elite. Zvanično – vladari naših života podržavaju antifašizam i evropske vrijednosti. U praksi – svim snagama brišu, potiru, negiraju i uklanjaju sve što na to podsjeća. U Hrvatskoj se otvoreno slavi ustaštvo i za antifašizam nema mjesta ni u udžbenicima, ni u knjigama nove istorije, ni u nazivima ulica, ni u kolektivnoj memoriji. Bosanski Hrvati, po običaju, prednjače i u tome, pa je gradonačelnik Mostara Ljubo Bešlić  nedavni skup na Partizanskom groblju, povodom 9. maja, nazvao “ pokušajem destabilizacije Mostara”. A tom skupu je, pored brojnih zvaničnika međunarodne zajednice, prisustvovao i šef Delegacije Evropske unije u BiH Lars-Gunar Vigemark. Nedugo zatim, na komemoraciji u Blajburgu, pod pokroviteljstvom državnog Sabora Hrvatske i Dragana Čovića, postrojili su se skoro svi eminentni predstavnici hrvatske politike. A ta komemoracija ubijenim ustaškim i četničkim zločincima u zapadnim medijima nazvana je najvećim naonacističkim skupom u Evropi.

O rehabilitaciji četnika u Srbiji sve se zna. Nedavno se i jedinica Vojske Srbije poklonila spomeniku Draži Mihajloviću, a nakon Čiče, vladike Nikolaja Velimirovića, Nikole Kalabića  i drugih četničkih vođa, na redu je i ono što se do juče činilo nevjerovatnim – rehabilitacija “oca nacističke Srbije” i vjernog Hitlerovog saveznika Milana Nedića. Čovjeka pod čijim je vođstvom Srbija bila prva evropska “judenfrei” država, u kojoj je pobijeno više od 80 posto Jevreja.

I dok se u Hrvatskoj antifašisti i ne pominju, u Srbiji još teče pokušaj izjednačavanja partizana i četnika, s tim što četnici imaju ubjedljivu prednost. Ali, još niko nikada nije uspio da navede makar jedan primjer bitke četnika ( ili ustaša) protiv Nijemaca. A o četničkom “antifašizmu”, koji je svesrdno podržavao i Adolf Hitler, govori bezbroj dokaza, iz domaćih, ali i njemačkih izvora. Prema planu pod nazivom ”Homogena Srbija”,  temelj četničke ideologije bio je stvaranje Velike Srbije, “očišćene” od svih ne-Srba, pogotovo Bošnjaka i Hrvata – što je tipična odlika fašizma. Poznato je i kako se sprovodio taj program. U poznatom izvještaju majora Pavla Đurišića od 13. februara 1943. godine, upućenog Draži Mihajloviću, pored ostalog, piše i ovo : “ Akcija u Pljevaljskom, Fočanskom i Čajničkom srezu protiv Muslimana izvršena je…Sva muslimanska sela potpuno su spaljena, sva imovina je uništena, izuzev stoke, žita i sena…Pristupljeno je potpunom uništenju muslimanskog življa bez obzira na pol i godine starosti. Kod naših je bilo ukupno 22 žrtve, kod Muslimana 1.200 boraca i oko 8.000 ostalih, žena, dece i staraca. Uništeno je i sve ostalo muslimansko stanovništvo…” Eto, tako su se borili četnički “antifašisti”, koje Srbi danas rehabilituju i slave.

Sve to neodoljivo podsjeća na ono što se dogodilo u ratu protiv Bosne, i to nije slučajno, jer je čitava strategija stvaranja Velike Srbije, osmišljena u Miloševićevom kabinetu, utemeljena na četničkom planu iz Drugog svjetskog rata. Do najsitnijih detalja.  Samo što je srbijanski režim ovoga puta imao mnogo više vojne snage i podrške iz svijeta. Sličnu strategiju, u dogovoru s Miloševićem, osmislio je i Tuđman, da bi stvorio novu hrvatsku državu. On je čak tvrdio da je zločinačka ustaška NDH bila ostvarenje “ povijesnih težnji hrvatskog naroda”, ne pominjući da je ta NDH čitavo primorje poklonila Italiji. Zbog svega toga, oživljavanje i rehabilitovanje ustaštva i četništva imaju i jednu sasvim prizemnu i praktičnu dimenziju : ako tadašnji zločinci nisu krivi, onda nisu krivi ni ovi sadašnji. Uprkos tome što je sud u Hagu osudio čitav politički i vojni vrh bosanskih Srba i Hrvata za zločinački poduhvat. Tada ni nekadašnja Herceg-Bosna ni sadašnja Republika Srpska nisu stvoreni zločinima i nisu fašistilčke tvorevine, ma koliko to bilo očigledno. A ako takvu “istinu” prihvati većina naroda u Srbiji i Hrvatskoj ( što, čini se, više nije sporno), sve to može da se ponovi, kad za to dođe vrijeme.

Sve su to stvari koje su, vjerujem, manje-više poznate i razumljive. Ali, ne mogu nikako odgonetnuti zbog čega bošnjački političari pokušavaju da u negiranju antifašizma dostignu nacionalističke Srbe i Hrvate. Jer, da nije bilo antifašističkog pokreta i NOB-a, po svoj prilici, ne bi bilo ni Bošnjaka, a sigurno ne bi bilo ni Bosne. Ne treba zaboraviti da su četnici pobili više od 100 hiljada Bošnjaka, po čemu je taj narod odmah iza Jevreja. Šta bi tek bilo da je četnički plan uspio i da je stvorena Velika Srbija – o tome ne moramo nagađati, dovoljno je pogledati šta su uradili Miloševićevi i Karadžićevi fašisti u ratu protiv Bosne. Umjesto da se ponose doprinosom Bošnjaka antifašizmu, na kojem počiva današnja Evropa, bošnjački političari, uz pomoć nekih intelektualnih krugova, organizuju masovno bjekstvo od slobode. Pa brišu imena partizanskih heroja, a rehabilituju notorne fašiste poput Huseina-efendije Đoze, Aćifa-efendije, Mustafe Mulalića ili Mustafe Busuladžića, pa čak i Huseina Rovčanina, koji je poginuo braneći odstupnicu već pomenutom četničkom majoru Pavlu Đurišiću. U skladu s današnjom etno-religijskom podjelom društva i vladavinom  primitivnih religijskih obrazaca, bošnjački lideri izjednačavaju antifašizam s ateizmom, od kojeg bježe kao đavo od krsta, to jest kao šejtan od polumjeseca, zaboravljajući da je u to ateističko doba u Bosni podignuto više džamija nego u cijeloj njenoj dotadašnjoj istoriji. Uz to, ti ateistički vladari stvorili su razvijenu, prosperitetnu i nepodijeljenu Bosnu,  a onda su je veliki vjernici sa sve tri strane razorili, opljačali i podijelili tako, da se neće oporaviti za sto godina. Naši lideri ne opraštaju čak ni antifašistima poput Hamdije Ćemerlića, koji je uvijek bio vjernik i nikad nije bio član Partije, jer, eto, nije bio na “pravoj” strani. A nije bio ni progonjen od strane vlasti, kao neki bošnjački nacionalistički politički i kulturni lideri. Bojim se da je sadašnja bošnjačka politika u dobroj mjeri krojena prema modelu : “ tako je rekao seoski hodža”, a istorijsko sjećanje govori da se tim putem može otići samo u propast. Mnogim praznim umovima ideal je i danas mala bošnjačka vjerska država, makar bila ko avlija, u kojoj će oni biti i sultani i kadije. A dok je njih, Bosni ne može svanuti.

Spas nam može doći samo na dva načina : ako Bog prosvijetli umove svih tih čobana etno-konfesionalnih stada, što je nemoguće, ili ako bosansku politiku okrenemo s glave na noge i riješimo se onih koji su nas doveli do ivice provalije.

Čini se da izbora nemamo.