BOSANSKI KULTURNI CENTAR

TUZLA

/Šest decenija, 1954. – 2014./

Piše: Atif Kujundžić

Žanrovski gledano, monografija je iscrpno djelo o jednoj temi. Kako je pojava nove knjige u svakom pojedinačnom primjeru značajan događaj, pojava monografije koja kao u ovom  primjeru opkoračuje /60/ godina kulturne djelatnosti u gradu kakav je Tuzla, znači i puno je više od obične knjige. Dakle, ovaj put, riječ je o BOSANSKOM KULTURNOM CENTRU TUZLA, ex RADNIČKOM DOMU MOŠA PIJADE TUZLA.

U konfiguraciji tuzlanskog kulturalnog ambijenta, bivši Radnički dom MOŠA PIJADE Tuzla – sadašnji BOSANSKI KULTURNI CENTAR TUZLA, uvijek je imao izuzetno zapaženo mjesto jer je i arhitektonski projektovan i namjenski izgrađen za kulturne potrebe građana u impozantnim razmjerama ne samo za naše prilike /koje ocjenjujemo i spram naše vječite škrtosti i podozrivosti kad je riječ o ulaganjima u kulturu/.

Dakako, Tuzla je uvijek imala i druge objekte u kojima se odvijao kulturni život domaćih i gostujućih umjetnika. Vrlo frekventan Dom Armije sa dvoranom od /430/ mjesta, velikim holom kao izložbenim prostorom, izvrsnim restoranom i drugim pratećim prostorijama. Ugostiteljski objekti od Gradske kafane do hotela Bristol i Tuzla, etc., Lovac, Dramar, rudarski i riblji Restoran na Ircu, Međunarodna galerija portreta, a prije Galerije i Izložbeni paviljon, Umjetnička galerija Kristian Kreković u Franjevačkom samostanu svetih Petra i Pavla, umjetnička galerija Solana, umjetnička galerija Mandžić – prva umjetnička galerija u Tuzli namjenski građena prema projektu uglednog arh. Zlatka Ugljena te umjetnička galerija ak slikarice mr sakralnog slikarstva  Natalija Cimeša Natalija. Međutim, likovna i tako u likovnom životu jedna od najutjecajnijih galerija, Bosanski kulturni centar Tuzla, najfrekventnija je od svih i sa stanovišta posjećenosti i sa stanovišta izmjene izložbenih postavki.

Bosanski kulturni centar Tuzla, bio je središte i os vrtnje estradnog i kulturnog života na visokom i najvišem nivou dugi niz godina. Na onom najvišem, na kojem su u Tuzli gostovale najpoznatije i najuglednije svjetske folklorne, muzičke, plesne, baletske i ekvilibrističke trupe. Radnički dom Moša Pijade bio je poznat ne samo u Bosni i Hercegovini, već širom Jugoslavije i šire kod estradnih umjetnika /više od 1.000 sjedišta u dvorani/.

Od prije /20/ godina Bosanski kulturni centar počeo se otvarati za najrazličitije kulturne projekcije masovne i kreativne kulture, Udruženju likovnih umjetnika Tuzlanskog kantona, kulturnoumjetničkim društvima, istaknutim pojedincima, teatarskim projektima, ali i solistima, orkestrima, ansamblima i horovima najviše klase.

Posebnu pažnju i rezultate Bosanski kulturni centar postigao je u području likovnoga života. Osim revijalne i selektivne izložbe Udruženja likovnih umjetnika Tuzlanskog kantona, koje su pravi likovni spektakli, Bosanski kulturni centar Tuzla prema ideji akademika Envera Mandžića, već /15/ godina organizira Bijenale umjetnosti minijature međunarodnog karaktera.

U tom poslu, dogodila se čudesna stvar, umjetnost minijature prethodno već dobrano zanemarena disciplina, vraćena je u središte pažnje brojnih umjetnika u regionu i svijetu kao likovna istraživačka mogućnost i izuzetna prilika za estetsko postignuće. Doista, za to što je u više navrata radio i značio Bosanski kulturni centar Tuzla, niko drugi nije imao ni potencijal ni hrabrost, jer su neki od tih poduhvata uistinu podrazumijevali rizik i kao nova opcija i kao nedovoljno poznat autor.

Dakako, trebamo razumjeti da je kultura najveći izaov pred licem javnosti, a da Bosanski kulturni centar Tuzla nije zazirao, posebno od vremena ideje Aleksandra Adamovića Ace, arh. Muje Grbića i Nihada Džibrića o tuzla open space i  Vršani, posebno od vremena dolaska dr Semira Fejzića za direktora Bosanskog kulturnog centra Tuzla.

Taj mladi i uistinu odmjereni čovjek, ima urođeni smisao za kulturne vrijednosti i iako je Bosanski kulturni centar Tuzla zatekao u finansijskoj dubiozi, niti jednoga trenutka nije dopustio da se produkcija kulturnih procesa uspori i zaustavi. Naprotiv. S radošću svjedočim o tome. Npr. postavka i praizvođenje Malonea ranije neizvođenog teksta Semjuela Beketa u režiji Gradimira Gojera i s glavnom ulogom i nezaboravnom kreacijom Milenka Iliktarevića, nezaboravan su događaj u kulturnom životu grada Tuzla.

U ovom povodu – MONOGRAFIJA /60/ GODINA BOSANSKOG KULTURNOG CENTRA TUZLA, dakle u povodu objavljivanja i promoviranja knjige koju je napisao ugledni novinar Mehmed Pargan, a zajedno sa Bosanskim kulturnim centrom Tuzla i izdala izdavačka kuća Mehmeda Pargana BOSANSKA MEDIJSKA GRUPA Tuzla, nije uputno sitničariti, mada knjiga nije mogla obuhvatiti sve što je trebalo, sve što se željelo. Ovo je vrlo lijepa knjiga koja u iznimnom povodu govori o BOSANSKOM KULTURNOM CENTRU TUZLA i godinama iza nas, ali i o godinama koje smo svojim/radom tvorili, a Bosanski kulturni centar potvrđivao i opredmetio.

Knjiga je sadržajna, izuzetno lijepo dizajnirana, rijetko viđamo smisao za takve knjige u nas. Ovakav dizajn, nas uvlači, usisava u knjigu. Uostalom, tu se već iznimno ugledni ljudi koji se u dužem razdoblju bave ljepotom knjige: Damir Prcić, Jilduza i Selmir Pajazetović. Riječ je o sjajnim mladim ljudima koji su recipirali umjetnost u najširem smislu od dizajna do filma.

Autor Mehmed Pargan, brižljivo je odabrao građu koja čini sadržaj knjige i mi, kao čitatelji, možemo pratiti nevjerojatan preobražaj kulture i osobnog ukusa u minulih više od pola stoljeća. Od sadržaja koje smo samo gledali, do kulturnih rezultata koje smo sami ostvarivali i dokazivali sebe, svoje ideje i poglede, svoj kulturni senzibilitet. Moramo priznati, biti svjesni i vidjeti da smo NAPREDOVALI i RASLI u kulturalnom pogledu i smislu. Bosanski kulturni centar Tuzla svakome je pružio priliku. Čestitajmo i poželimo da nam potraje.

Komentari