Nad zemljom bosanskom, nad morem od svjetlosti i krvi, lete godine i tutnje vijekovi, vjetrovi raznose sudbine kao oblake, i sve se u krug vrti. Bosna, zemlja na razmeđi civilizacija u doba stare Grčke, a granica između dva svijeta i dvije religije tokom srednjega vijeka, zemlja u kojoj se završavao Put svile i u kojoj je patnja bila hljeb svakodnevni. Platon je pisao o sedam nevidljivih rijeka koje čine krvotok svijeta, šest od njih nose život, a sedma, Stiks, nosi smrt. Tih sedam rijeka, u vidu sedam kanala,  čine temelj učenja joge i teorije akupunkture. Dionizije Aeropagit, hrišćanski svetac i neoplatoničar, posebno omiljen kod jeretika, na učenju o sedam svetih rijeka zasniva teoriju o tokovima kreativne energije u svijetu. Jedan od tih rijeka, Hudla ili Hula, izvire u zapadnoj Bosni.

U toj Bosni, ostrvu usred velikoga kopna, bunaru nesreće i izvoru muke, i krv ljudska teče u krug, kao sunčeva kočija. A u svakom krugu čeka smrt koja se ponavlja u nekim tajanstvenim ciklusima, smrt kao sudbina, kao predodređenost božanska, kao cijena trajanja, kao prokletstvo koje se ne može izbrisati. Smrt kao uslov i zalog života, kao pečat zle kobi, smrt koja sažima vrijeme, pa se, na kraju, ne da razaznati šta je bilo prije, a šta poslije, jer su sve smrti jednako bezrazložne i jednako tragične. Tako se istorija Bosne može vidjeti i kao istorija umiranja, kao stalno ponavljanje smrti, bez kraja i konca, bez razloga i bez posljedica, kao strmoglav od svjetla do tame, od vrha planine do najdubljega ponora. U tom vjekovnom kovitlacu, u vječitom vihoru, ostalo je uspravno ono što se saginjati nije moglo. Ostali su ljudi i imena koje ni olujno nebo bosansko nije moglo izbrisati. Ostalo je ono što je moglo prkositi vječitom krugu smrti. Ostalo je ono što je umjelo da svojim umiranjem proguta tamu i nesreću namijenjenu drugima i tako spasi zemlju bosansku od nestajanja.

U Bosni su ostala upamćena imena njenih velikih ljudi, onih koji su nesreću bosansku na svoja pleća uzeli, da bi drugi mogli nastaviti  koračati. Među njima, na istaknutom mjestu, stoji i ime begova Fidahića, velike i slavne familije bosanske, koja je ostala vječiti simbol bunta i slobode bosanskog čovjeka. Fidahići su bili čuveni zvornički kapetani koji su, nakon  što su Mehmed-beg i Ali-beg Fidahić savladali pobunu janjičara u Sarajevu 1826. godine, ponijeli titulu paša. Zvornička kapetanija osnovana je, inače, između Karlovačkog i Požarevačkog mira, i svi njeni kapetani bili su iz ove čuvene porodice. Najčuveniji među njima, Ali-paša Fidahić, bio je bliski saradnik i prijatelj Husein-kapetana Gradaščevića, ugledan i moćan velikaš, vječiti buntovnik i veliki borac za autonomiju Bosne. On je bio komandant bosanske vojske koja je na Kosovu, u blizini Gazimestana, do nogu potukla sultanovu vojsku i zauzela Peć i Prištinu. Ali-paša je, nakon toga, zaustavio prodor turske vojske kod Viteza, Pala i Zlog Stupa. Poslije sloma tog velikog ustanka, zajedno s Husein-kapetanom pobjegao je u Austriju, a zatim, nakon pomilovanja, otišao u Istambul. U Bosnu se vraća 1835. godine, nakon progonstva na Kipar, ali mu je zabranjeno da živi u Zvorniku, pa se naselio u Bijeljinu, gdje je kupio veliko imanje. Ali, ni tu nije mogao da se smiri. Godine 1836., iako već u poodmaklim godinama, Ali-paša je podigao bunu protiv bosanskog namjesnika Mehmeda Saliha Vedžihi-paše. Ustanak je ugušen, a Ali-paša ponovo osuđen na progonstvo, u Anadoliju,  iz koje se više nije vratio. Njegov sin Mehmedali-beg podigao je bunu protiv Turaka, a kasnije i protiv Austrije, a drugi sin Jusuf-beg vodio je vojne odrede u oružanom otporu Austro-Ugarskoj.

Ali-paša je, inače, imao šest sinova, a jedan od njih, Ibrahim-beg, ostavio je iza sebe dva sina, Mehmed-bega i Asim-bega, i tri kćeri : Elmasa-hanumu, Muhibe-hanumu i Džemile-hanumu.

Ovo je priča o dva Fidahića, Asim-begu Fidahiću i njegovom unuku istog imena, o dva potomka plemenite loze koja je ovu zemlju sačuvala, obogatila je i poškropila sopstvenom krvlju, o jednoj sudini podijeljenoj na dvoje, o vječitom kolu koje smrt igra u zemlji na kraju svih svjetova, u zemlji bosanskoj.

Početak aprila 1945. godine, lijep proljetni dan. Partizani su oslobodili grad, pa se Asim-beg lijepo obukao, stavio fes na glavu i rekao ženi  Zineta-hanumi : « Idem u čaršiju, sigurno je stigao Roćko, odoh da se pozdravim s njim i sa Osmanom Gruhonjićem.» Izašao je, i nikad se više nije vratio.

April 1992. godine, sunce miluje krovove kuća. Asim Fidahić, s porodicom, u podrumu kuće u Ulici JNA 70, gdje je živio kao podstanar, osluškuje zvižduke metaka i tutanj povremenih eksplozija. Bilo je oko pola četiri popodne kad se začulo zvono. Asim je otvorio vrata, a onda su u hodnik nagrnuli ljudi u šarenim maskirnim uniformama i s crnim vunenim kapama na glavama. Arkanovci. Traže oružje. «Ako nađemo samo jedan metak, sve ćemo vas pobiti», kaže jedan od njih. Asim ga umiruje i pokazuje mu pištolj i lovačku pušku, sve uredno složeno na stolu, zajedno s dozvolama. Postrojili su ih sve pored zida i podigli automate. Mala Sanja je počela da plače, pa se arkanovci umire i kažu Asimovoj ženi Ivani : «On će s nama, vodimo ga na saslušanje, vratićemo ga za pola sata». Nisu mu dali ni cipele da navuče, poveli su ga u papučama.

Nikad se više nije vratio.

Amir Fidahić odavno već ne živi u svijetu koji ga okružuje. On i njegova Nađa lutaju kao sjenke po nevelikom stanu u dijelu Tuzle na putu prema Bijeljini. Za njih je to put u tugu, put u smrt koja ih je sasvim ispunila. Na zidovima fotografije. Na jednom zidu jedan Asim, na drugom drugi. Između njih praznina u koju se, kao u toplo gnijezdo, svijaju njih dvoje. Sve je krcato uspomenama, svaka uspomena je po jedna suza, po jedan jecaj, svaka je kamen na duši, svaka je nož u srcu.

Amir Fidahić, potomak velike i slavne loze, Amir-beg Fidahić kome je decijama bilo zabranjeno i da pomene svoje pretke i plemenitost svoje krvi, luta danas bez prestanka mračnim hodnicima sjećanja. Luta u krug, od jedne smrti do druge, od jednog do drugog ponora.

–         « U Bijeljinu nikad više neću da odem. Ne pamtim po dobru svoj rodni grad ni iz onih dana, a kamoli sad… Ali, ne mogu ni da zaboravim.

Moj amidža Mehmed-beg završio je pravni fakultet u Beču, a kasnije je bio apelacioni sudija u Sarajevu. Njegov najstariji sin Halid, student,  poginuo je u partizanima, drugi sin Alija bio je mašinski inžinjer u Sarajevu, treći, Ibrahim, pravnik u Beogradu… Moj otac je rođen 1896. godine i radio je kao službenik u Opštini, bio je poznat u gradu, imao mnogo prijatelja. Od djece – mene i moju stariju sestru Faketu. Bio sam mali kad je počeo rat, desetak godina, ali se svega sjećam kao da je juče bilo. Otac je bio veliki prijatelj s Muratbegom Pašićem, tadašnjim gradonačelnikom i najuglednijim čovjekom u Bijeljini. Muratbeg je nagovorio mog babu, tako sam ga zvao, da u prizemlju zgrade opštine otvori kafanu, u kojoj su se susretali poznati ljudi, gospoda. Tamo sam često bio i, kao i svako radoznalo dijete, očima i ušima upijao ono što se tamo dešavalo. Sjećam se kad je došla Mica Čolaković, žena Save Čolakovića, i prenijela poruku Muratbegu od Roćka. Ustaški zapovjednik Tolj uhapsio je Roćkovu ženu, pa ovaj traži od Muratbega i mog babe da je obilaze i nose joj hranu, što su oni rado učinili. Nakon mjesec dana eto ponovo Mice, Roćko traži da mu ženu izvuku iz zatvora. Bio sam tamo kad je došao Tolj. Pitao je jasno i glasno ko može garantovati svojim životom da  ta žena neće pobjeći, i da će se javljati tri puta dnevno njemu u komandi. Moj baba je rekao da će on garantovati. Ali, to isto veče skojevci su Roćkovu ženu prebacili na slobodnu teritoriju. Sutradan je došao Tolj, s oružanom pratnjom i sa vrata povikao babi : « Visićeš na onom drvetu!» Skočio je Muratbeg i nekako ga umirio. Da je ustaški zapovjednik tada ubio mog babu, ja bih bio dijete palog borca, a ovako…

Kad se sjetim toga, uvijek mi pred oči izađe sljedeća slika. Bila je 1943. godina, kraj septembra, partizani su oslobodili Bijeljinu prvi put. Igrao sam se kraj ulaza u kuhinju kad su u kafanu ušli neki ljudi s petokrakama na kapama. Naprijed čovjek veliki, ogroman, činilo mi se da glavom dodiruje plafon, u kožnom trofrtaljnom kaputu, pantalone rajthozne na njemu i duboke kožne čizme. Na desnoj strani futrola i veliki pištolj, na glavi  kapa, mala trokraka šubara s petokrakom. Iza njega dvojica mnogo manjih, s automatima. Traže mog babu. Ja uletim u kuhinju, kažem : «Baba, traže te neki partizani.» Otac izađe, a onda on i onaj veliki čovjek padoše jedan drugom u zagrljaj. Bio je to Roćko Čolaković. Roćko je pitao : « Reci, Asime, kako da ti vratim, mnogo si me zadužio?»  Otac nije htio ni da čuje za nekakvo vraćanje, rekao je samo : «Ljudi smo, pomoći ćeš i ti meni ako bude trebalo.» Dugo su sjedili i pričali, a kad su pošli, onaj veliki čovjek pomilovao me je po kosi.

Sjećam se i kako su Muratbeg i moj baba spasili Čedu Petrovića, sina babinog starog prijatelja Ljube Petrovića, poznatog čaršijskog čovjeka. Ustaše su njegovog Čedu odvele u Jasenovac, pa je on došao mom babi s molbom da mu spašava sina, ako ikako može. Mati mi je o tome pričala kasnije. Baba je odmah otišao kod Muratbega, pa onda obojica kod Tolja. Ovo se dešavalo prije spašavanja Roćkove žene. Tolj im je rekao da je Čedo skojevac, i da je zato uhapšen i odveden u logor. Muratbeg je tvrdio da nije, da je to ugledna familija i da dijete moraju vratiti. Treba znati da je Muratbeg imao izuzetan ugled i uticaj u Bijeljini, pa ni ustaški zapovjednik nije mogao da ga odbije. Nakon dugog razgovora i ubjeđivanja pristao je, ali uz uslov da neko ode po Čedu. Moj baba je rekao : «Ja ću ići po njega:»

Bio je to rizičan put, pruge su bile minirane, vladao je opšti haos, svakome je glava bila u torbi. Baba je uspio da dovede Čedu. Kad su došli Ljubinoj kući, svi su izašli plačući pred njih. Ljubo je onda sklonio Čedu, koji je, nakon rata, završio fakultet i bio dugo direktor bijeljinske, a zatim i banjalučke gimnazije. Umro je mlad, njegov otac je još bio živ. Rekao mi tada Ljubo Petrović : «Mog Čede više nema, od sad ćeš ti, Amire, biti moj Čedo.» Tako mi je rekao. Na žalost, Ljubin mlađi sin Stojan bio je jedan od prvaka SDS-a kad je počelo ubijanje u proljeće 1992. godine, i samim tim odgovoran je za ono što se dešavalo. Kad je moj Asim odveden, on ni prstom nije mrdnuo da mi dijete spasi. Pisao sam mu i molio ga za pomoć, odgovorio mi je hladno da on ništa ne zna. Samo to. Tada, i nikad više.

Moram reći i šta se dogodilo s Muratbegom Pašićem. Taj čovjek je pomogao mnogima, ja to znam, mislim da nema čovjeka iz toga vakta koji bi o njemu rekao ružnu riječ. Ružna su samo bila vremena u kojima je živio. Uhapsili su ga i odveli u Zagone i sudili mu. Rodoljub Čolaković je bio za to da se Muratbeg pusti, da povede narod odlučnije na stranu partizana, dr. Đedo Kecmanović je mislio isto, ali se usprotivio Hasan Grabčanović, i on je na kraju odlučio. Čuli smo da je strašno mučio Murtatbega, lomio mu i noge i ruke, slomio mu i vilicu. Mrtvog Murartbega, bačenog u jamu u Zagonima,   tadašnji predsjednik opštine Elezaga Dervišević prenio je i sahranio u dvorištu Atik-džamije. Tada smo vidjeli i te strašne rane i prelome.

A bilo je to vrijeme kad se ljudskost često plaćala krvlju. Moj baba je u najgore vrijeme spasio mladog židova Mošu, koji je živio u našem komšiluku, u kući sa svojom bakom i sestrom. Zaposlio ga je u svojoj kafani i svako veče ga sam vodio kući, stanovali su blizu nas. Jedno veče naišli su kad su Nijemci tovarili u kamion Mošinu baku i sestru. Moj baba ga je odveo na Muratbegovo seosko imanje i tu su ga sakrili. Kad je Bijeljina oslobođena, 24. septembra 1943. godine, prvog dana došao je u našu kuću mlad i lijep partizan. Bio je to Mošo. Grlio nas je i ljubio kao svoje najrođenije. Bio je divan čovjek. Ali, jednog dana, bilo je to kad su se partizani povukli, dovedoše pred opštinu dva zarobljena partizana. Jedan od njih bio je Mošo. Objesili su ga na drvo ispred Opštine, i dugo je visio, sve dok skojevci nisu skinuli i odnijeli njegovo tijelo.

Kada su se, nakon prvog oslobođenja Bijeljine, partizani povukli, došle su SS trupe i počela je osveta. Jednog dana doveli su dvije zarobljene partizanke  obučene u muška odijela. Do tada nikad nisam vidio ženu u muškom odijelu. Stavili su ih pred zid i napravili streljački stroj, htjeli su da ih pobiju. Moja sestra Faketa je zavrištala, a iz kuće je izletio moj baba, on je govorio njemački jezik, i nekako izmolio Nijemce da one žene ne ubiju tu, pred djecom. Zatvorili su ih u štalu, baba ih je odveo tamo. Ujutro su te djevojke pobjegle. Došla je i 1945. godina, i oslobođenje. Patrizani su tek došli u grad, a u našu avliju je ušla partizanka u oficirskoj uniformi. Tražila je domaćina kuće. Izašla je moja majka i pitala je zašto ga traži. Onda joj je partizanka objasnila da je ona jedna od one dvije djevojke kojima je moj baba spasio život. Rekla je da im je on, dok ih je vodio u štalu, šapnuo da se u toj štali nalazi tajni prolaz, kroz koji su one ujutro pobjegle.

To je samo dio onoga što je moj baba učinio, a uvjeren sam da nema čovjeka koji ga je poznavao, a da o njemu može reći i jednu jedinu lošu riječ. Pa ipak, i on je, zajedno sa više uglednih domaćina iz Bijeljine, zatvoren 1945. godine, bez objašnjenja, bez ikakvog razloga. Otišao sam da ga obiđem, kuća u koju su zatvoreni bila je blizu kuće Đede Kecmanovića. Izašao je na prozor i rekao mi da je ovo zabuna, da će on brzo izaći, i da mu donesem duhana i papira. Donio sam mu to, a on mi kaže da dođem i sutra i donesem nešto za jelo, dotle će on biti pušten. To veče su ih odveli u Šabac, na suđenje, kako smo čuli. Nakon 2-3 dana na prozoru Velike kafane osvanuo je spisak Bijeljinaca streljanih zbog navodne saradnje s okupatorom. Prvi na listi je bio moj baba. Čuli smo da je tu listu sačinio Milenko Stojaković, prvoborac iz ovog kraja.

Nakon izvjesnog vremena došao je Roćko u Bijeljinu i majka je otišla kod njega. Majka mi je pričala da je tada samo šetao gore-dolje po kancelariji, bio je uzrujan i samo je ponavljao : «To je bila greška, to se nije smjelo desiti.» Ali, desilo se. Ja sam tada imao 13, a moja sestra 15 godina i odrasli smo i živjeli u  strašnoj sjenci oca koga su ubili partizani. Nikome na svijetu tako nešto ne bih poželio. A da je bila greška, slučajna ili namjera, to više nije ni važno. Kao što nije važna ista takva rečenica koju je izgovorio Arkan kad sam pitao za moga Asima : «To je bila greška.»

Popodnevno sunce je lijeno ležalo na krovovima kuća kad su izveli na ulicu Asima Fidahića. Pred kućom je bila gomila naoružanih ljudi, uglavnom u civilu, Asim ih je skoro sve poznavao. Ali, na njihovim licima nije bilo uobičajenog osmijeha. Gledali su ga hladno, podsmješljivo. Pored samih vrata stajao je Brano Filipović Šumar, dugogodišnji poznanik i prijatelj Asimov, komšija porodice Fidahić, koja je njemu i njegovima više puta do tada pomagala u nevolji. Asimu je srce zatreperilo od nade. «Brano, brate, ja sam, šta se ovo dešava?» Brano ga je samo mrko pogledao i okrenuo glavu na drugu stranu. Poslije se saznalo da je on i doveo arkanovce pred Asimova vrata, i to pokazivanje prstom na potencijalne žrtve bio je zadatak bijeljinskih Srba, jer arkanovci nisu poznavali nikoga u gradu.

Poveli su ga prema  parku, a zatim tadašnjom Ulicom Mirka Filipovića, pored SDK, prema Kriznom štabu. Oni koji su vidjeli malu kolonu kažu da je Asimova košulja bila mokra od znoja. Ruke je držao na potiljku, arkanovci su ga vodili s podignutim cijevima. Po pričama očevidaca Asim nikada nije uveden u zgradu u kojoj je bio smješten Krizni štab. Uveden je u zgradu prije nje, u kojoj je bila Šicina kafana. Ubijen je u susjednom dvorištu, pred kućom rahmetli Alije Zejnilagića. Pogođen je jednim metkom. Pored njega je, kaže očevidac, ležao mrtav Berzad Delić, čija su dvojica braće i otac takođe ubijeni, ali se još ne zna gdje i kako.

Asimovi roditelji nisu ništa od toga  znali sve do završetka rata. Tragali su očajnički za svojim jedincem, kucali na sva vrata do kojih su mogli doći. Niko im se nije smilovao, čak ni oni najbliži prijatelji koji su, preko noći, okrenuli moral, kao jorgan, na drugu stranu.

Amor Mašović je našao Asimove posmrtne ostatke na groblju u Šapcu 5. novembra 2003. godine. Otkud u Šapcu? Ubijeni Bošnjaci su u Bijeljini, kao i u čitavom Podrinju, bacani u Drinu, pa su ih vadili iz vode u Sremskoj Mirtrovici. Neke su sahranjivali tu, neke vozili dalje po Srbiji, ko zna kuda. Tih dana vlastima Bosne i Hercegovine predato je dvanaest tijela, među njima su, pored  Asima Fidahića, bili i Amir Mešković (rođ. 1956. godine) i Faruk Bilalić( 1972.), koga je iz kuće odvela policija, a nakon toga mu se izgubio svaki trag.

Fidahići su konačno saznali istinu o ubistvu svog sina. Saznali su i ime ubice, i imena onih koji su pokazali prstom na Asima. Pokrenuli su i sudski proces. Do izlaska ove knjige nisu obaviješteni ni o početku istrage, niti o bilo kakvim rezultatima. Gusta magla koja je prekrila krvave bijeljinske smrti još nije počela da se razilazi. Zločin se i ovoga puta narugao kazni.

(odlomak iz knjige “Majstori mraka”, autora Jusufa Trbića)