Piše: Saud Grabčanović

Učenje Bosanske crkve – crkvene dogme i vjerovanja bogumila

     Bosanska crkva, čiji su se vjernici nazivali  krstjanima, bila je nasljednik kršćanskog  gnostičko-manihejskog učenja  i kao takva je  učila da ima jedan Bog ali  da na svijetu postoje dva osnovna principa: princip dobra i princip zla: dva su najviša bića, jedno dobro, koje je bilo začetnik svega nevidljivog i duhovnog, a drugo zlo, koje je tvorac svega vidljivog i tjelesnog. Nažalost, o učenju Crkve bosanske ostalo je vrlo malo zapisa, jer su takvi tekstovi spaljivani kao “knjige nečastive”, te se većina onog što danas znamo o tom učenju zasniva na osudama latinskih inkvizitora. Ipak, postoje dva rukopisa (čija vjerodostojnost, doduše, nije u potpunosti potvrđena) koji se prema gradovima u kojima se čuvaju nazivaju Pariška i Bečka tajna knjiga. To su latinski prijevodi bugarskog, odnosno starobosanskog rukopisa. U  jednoj od ovih knjiga  se na prvom mjestu spominje Bosna.  Ovdje sada slijedi prevod sa latinskog iz «Bečke tajne knjige» koja je bila bogumilsko Jevanđelje . Ovaj tekst nam govori o vjerovanju bosanskih krstjana-bogumila:

” Satana “ bijaše uzmožnik nebesni kod prijestolja gospodnjeg i naredbenik nad svršiteljima što služahu Ocu”. ( Iz ovog se vidi da su krstjani slijedili srednju neomanihejsku struju, po kojoj je prvobitno sve nastalo iz jednog izvora, a tek kasnije se podijelilo na dva ). U vrijeme dok je služio dobrog Boga, Satana je nosio naziv Satanael. Kako je postao zavidan Bogu-Ocu, poželio je da izgradi drugo nebo, nebeski prijesto i sve ostalo. “I zasjede na nebesa, zapovjedajući anđelu koji bijaše nad ajerom i onome koji bijaše nad vodama. I podigne dva dijela vode gore u zrak, a od trećeg dijela satvori pedeset mora. I tako bijaše izvršena podjela voda… Onda ponovo zapovijedi anđelu koji bijaše nad vodama: “Da staneš na dvije ribe!” I tada podiže jednu, treću ribu, iznad glave svoje i zemlja tu ostade suha. Onda uze vijenac od anđela koji bijaše nad ajerom, i od polovine vijenca načini svoj prijestol, a od druge polovice sunčano svjetlo on napravi. Zatim uze vijenac od anđela koji bijaše nad vodama – od jednog dijela napravi svjetlo mjesečevo, a od drugog svjetlo dana. Od kamenja satvori oganj, a od ognja nebesku vojsku i zvijezde. Od njih pak satvori anđele – duhove svoje, kao u Svevišnjeg. Sazdade zatim gromove, daždove, grad i snijeg i postavi svoje anđele nad njima. Zapovijedi on, isto tako, zemlji da rodi svakovrsne životinje, drveće i trave. A moru naredi da ribe rodi, a nebu ptice. I tada odluči Satana da satvori človjeka, da ima neko da mu služi. I uze blato sa zemlje i od njega sazda človjeka, po obrazu svojemu. I potom naredi anđelu drugom da uđe u tijelo od blata, a onda uze od njega čest i od nje satvori drugo tijelo u liku žene, pa naredi anđelu  od prvog tijela da uđe u njega. Anđeli mnogo plakahu, kad spoznaše da imaju smrtno tijelo, i da se jedan od drugog razlikuju u liku svome… Doznavši za prevaru Satanaelovu, Svevišnji ga liši njegove božanske moći i naslova Boga. Da bi ublažio time prouzročen bijes, ipak mu dozvoli da bude gospodar svijeta kojeg je stvorio nakon svog pada. Ali, pod teškim ugnjetavanjem Satanaelovim, ljudski je rod patio. Svevišnji spozna da ga je ovaj prevario. Bolji dio čovjeka, njegova nevidljiva duša, odnosno pali anđeli, pripadali su Svevišnjem, a Satanael ih je odvraćao od njega. Zbog toga je Svevišnji ispustio Riječ, a ta Riječi sin bio je arhanđel Mihael koji se prozva Isus Krist. On je sišao s Neba, primivši tijelo koje je samo prividno bilo ljudsko, a uistinu savršeno i božansko. Izašao je iz desnog uha Djevice Marije, koja je bila anđeo, a ne žena, tako da ona nije mogla biti majkom Kristovom. Tokom života Isus je činio djela spasa i sve ono o čemu govore Jevanđelja. Kako je samo prividno imao ljudsko tijelo, Isus nije mogao ni jesti, ni trpjeti, ni umrijeti, ni uskrsnuti.

Osramotio je Satanaela stavivši ga u lance, a od imena mu je oduzeo posljednji slog “el”, što znači anđeo, tako da se on od tada naziva Satana. Izvršivši svoje poslanstvo, vratio se Ocu i sjeo s njegove desne strane, odakle je bio otjeran Satanael, te je ponovo ušao u Oca u kojem je bio na početku.»

U skladu sa ovim svojim učenjem bosanski krstjani su provodili svoj život i obrede. Stari zavjet i djela proroka smatrali su djelom Satane (Šejtana), kao i krštenje vodom. Oni su odbijali poslanje  Sv. Ivana Krstitelja (Jahije pejgambera) i krštenje vodom. Njega su smatrali samim đavolom. Ovaj svijet smatraju paklom jer u njemu anđeli (meleki) pate u smrtnim tijelima. Nakon smrti ljudske duše idu u raj ili se vraćaju natrag u pakao (na Zemlju). Odavde se mogu izbaviti tek kad prime duhovno krštenje koje daju krstjani. Sakrament krštenja, koji su  bosanski krstjani nazivali “krštenjem Kristovim”, izvodio se polaganjem na grudi  bogumilskog Jevanđelja, a dijelio se polaganjem ruku i predavanjem knjige Jevanđelja. Time se opraštaju ljudima grijesi, ali svaki, pa i najmanji grijeh je smrtni grijeh, pa je potrebno da svaki onaj koji sagriješi bude ponovo “kršten” na ovaj način. Osim obreda svjetovnog tipa, sve katarsko-patarenske sekte , pa tako i Crkva bosanska,   imale su inicijantske obrede koje su prolazili “usavršeni” članovi zajednice. Inicijacija je shvaćena kao put oslobođenja duše zarobljene u materijalnom – korumpiranom i degradiranom tijelu, kojim zbog nesavršenosti njegova tvorca upravlja princip Zla. U tu svrhu koristili su različite tehnike ekstaze za odvajanje duše od tijela, tehnike slične onima iz hindu-Yoge. Od trenutka inicijacije, koja ih je svrstavala u “usavršene”, “pravi krstjani” su se obavezivali na apsolutnu čistoću duha i tijela, doživotni  celibat i na još strožije vegeterijanstvo. Bogumilski su se vjernici dijelili u dvije skupine. Prvu skupinu, koja je bila najmanja, činili su «pravi krstjani i krstjanice» za koje su važila stroga pravila i zakoni crkve. Drugu skupinu su činili «mrsni ljudi». Ova je skupina bila veća i za nju su važili nešto blaži crkveni propisi. Bogumili su osuđivali  ratove i ubijanja, jer su smatrali da se svaki čovjek može za svog života spasiti, te su čak osuđivali i ubijanje životinja. Zabranjivali su svako polaganje zakletve i davanje milostinje, smatrajući da se na taj način umanjuju izgledi za spas tog čovjeka.

(nastaviće se)

Komentari