Piše: Saud Grabčanović

Prelazak na islam bosanskih bogumila

 

Kako smo to već ranije kazali, većina stanovništva  srednjovjekovnog Bosanskog kraljevstva  pripadala  je kršćanskoj heretičkoj sekti bogumila. Bogumili kao «šizmatici « su već od  XIII stoljeća bili izvrgnuti progonima papa i katoličke crkve, kao i progonima od strane Bizanta i pravoslavlja. Čak su neke pape protiv njih nekoliko puta propovjedale  krstaški rat (papa Honorus III – 1221. godine, Gregor IX – 1238. godine, Innocent IV – 1246. godine i Benedict XII – 1337. godine. Inkvizicija za progon heretika   osnovana je 1291. godine). Papa Ivan XII u jednom pismu bosanskom kralju piše: “Dragi naš sine, bosanski kneže vrijedni Stjepane! Znamo da si vjeran sin crkve katoličke . Zbog toga očekujemo tvoje posredovanje u uništavanju heretika u tvojoj zemlji. Očekujemo da ćeš biti na pomoći našem inkvizitoru Fabiusu,  jer otpadnici (heretici) smatraju Bosnu zdravim mjestom. Sakupili su se iz raznih krajeva svijeta i hoće da tamo posiju sjeme odvratne zablude. Ovi ljudi, privikli na spletke starog Lucifera (Iblisa), oboružani otrovom patvorene prostodušnosti (jednostavnosti), pod krinkom kršćanstva , nastoje otrovati umove katolika. Njihove se riječi uvlače poput raka. Prividno su čedni, ali su potajno i na ubojstvo spremni. To su vuci u obliku janjadi. Da ulove i prevare prostodušna stada Isusova, prikrivaju svoje zvjerstvo”. Patnje koje su trpjeli bogumili, a posebno  u XV stoljeću, postale su tako nesnošljive . Njihov loš položaj i nasilje nad njima su posebno bili pojačani u vrijeme kada je vladao poslednji (nesposobni) kralj Bosne –Stjepan Tomašević. Stjepan je prihvatio katoličanstvo i po nalogu pape poveo unutarnji rat za istrebljenje bogumila. Bogumili su masovno proganjani i ubijani, a dio njih se  spasio bjekstvom u Hercegovinu, gdje ih je primio Herceg Stjepan Kosača, i sam pataren, koji je bio njihov mentor i zaštitnik. Bogumili su se radi svog spasa čak obraćali  i Osmanlijama  i tražili zaštitu od sultana. Nasillje, progoni  i pritisci bosanskog kralja i sveštenstva katoličke crkve bili su bez premca. U tome nasilju nad bogumilima posebno su se isticali takozvani prosjački redovi katoličke crkve, koji su poslani u Bosnu da unište patarene : franjevci i dominikanci. Oni su svojim «djelovanjem» u Bosni izazvali razdor između plemstva i naroda, taj razdor je kasnije bio glavni uzrok zašto je Bosansko kraljevstvo «šaptom» palo pred Osmanlijama.  Zbog ovih progona je četrdeset hiljada Bošnjaka-bogumila pobjeglo  u susjedne zemlje, Hercegovinu i od Osmanlija zaposjednute pogranične dijelove kraljevine Bosne. Oni koji nisu pobjegli ili bili ubijeni (najčešće živi spaljeni), poslani su u Rim, okovani u lance. Međutim, ove grozne mjere nisu znatnije smanjile broj heretika-bogumila u Bosni.  Izvještaji papinih špijuna –franjevaca iz 1462. godine govore da je ova hereza i dalje u Bosni veoma  jaka. Sljedeće 1463. godine , kada je sultan Mehmed II zauzeo Bosnu, tamošnji su katolici, na čelu sa svojim klerom, najvećim dijelom pobjegli iz Bosne. Ključeve  Bobovca, najutvrđenijeg grada bosanskog kraljevstva, predao je Turcima njegov namjesnik po imenu Radak,  koji je bio bogumil. I zapovjednici drugih utvrđenih gradova su slijedili primjer Radaka iz Bobovca i svoje  gradove bez borbe predali  u ruke Fatihu! Bogumili su se više voljeli predati u ruke Osmanlijama, koje su prema njima bile tolerantnije od krvožednih katoličkih vladara i sveštenika. Za samo  jednu sedmicu palo je sultanu u ruke oko sedamdeset utvrđenih mjesta Bosanskog kraljevstva. Bogumili su se pod turskim patronatom vratili u mjesta iz kojih su bili protjerani. Mehmed II Fatih je priključio Bosnu svom velikom carstvu. Otada se sve manje piše o bogumilima. Bogumili su po turskom osvajanju Bosne u velikom broju prihvatili  islam kao svoju vjeru. Posljednji bosanski bogumili -kristjani tj. krstjani u osmanskim spisima zabilježeni su 1604 . godine. Razlog za tako masovan prelazak bogumila na islam  je, prije svega, bila velika sličnost njihove religije sa islamom, kao i težnja da povrate svoje izgubljene zemljišne posjede i kuće, a na kraju,  postati muslimanom za njih je značilo dobiti mogućnost za sudjelovanje u vlasti, pa čak i mogućnost dobijanja posebnog  statusa za Bosnu u okviru Osmanskog carstva. Bošnjaci su mogli uživati posebne privilegije i povlastice koje su imali muslimani kao vladajuća klasa  u Osmanskom carstvu. Većina je katolika iselila se iz Bosne  u susjednu Austriju i Mađarsku. Jedan manji dio katolika, kao i pravoslavaca, ostao je živjeti u Bosni , dobivši potpune vjerske i određene ljudske slobode od sultana, sve  prema Šerijatu. Vremenom je i jedan dio katolika i pravoslavaca u Bosni primio islam.  Neki su Evropljani tada  pretpostavljali  da je masovno  obraćenje bogumila u islam u početku turskog osvajanja bilo s namjerom da prevare Turke, a kada im se ukaže povoljna prilika da se  ponovo vrate u svoju sektu. Razlog za ovakvo  razmišljanje zapadnjaka je bilo to što su oni znali kako su se  Bošnjaci  ponašali u doba neuspjelih križarskih ratova koji su vođeni u Bosni protiv heretika . Kada bi krstaši pohvatali patarene, prvo bi bez milosti pobili «prave krstjane», a većinske « mrsne krstjane» su poštedjeli i prvo ih pozvali da se vrate u katoličanstvo. Ukoliko bi to oni odbili, njima je  prijetila  Inkvizicija i smrt pod najtežim mukama. Nevjerni Bošnjaci bi tada pod prisilom formalno prihvatili katoličanstvo, a kada bi „vidjeli leđa“ krstašima, ponovo bi se vratili- krstili u svojoj staroj vjeri. Smatram da je  najjači razlog brze islamizacije i njihov trajni ostanak u islamu  bilo to što su bogumili bili skloni islamu zbog mnogih tačaka u njihovom vjerovanju, koje su slične islamskom učenju. Bogumili su odbacivali obožavanje Marije, ustanovu krštenja i sve vrste klera. Krst su, kao znamen vjere, mrzili. Smatrali su idolopoklonstvom upućivanje molitvi slikama i kipovima svetaca i relikvijama (moćima). Protivno katoličkim crkvama, koje su nedostojno ukrašene slikama, njihovi su hramovi bili   skromni i jednostavni,veoma slični džamijama. Kao i muslimani, imali su hrđavo mišljenje o crkvenim zvonima, koja su nazivali “satanske trube”. Vjerovali su da nije Isus lično razapet, nego da je to bio neki iluzorni lik, te su se u ovom pogledu djelomično slagali s Kur'anom.  (Njihova je tvrdnja: “Mi smo ubili Mesiju Isaa, sina Merjemina, Božjeg poslanika. Niti su ga ubili niti razapeli, nego im se tako pričinilo.” – Sura IV, An Nisa’, 157). Osuđivanje alkohola i sklonost asketskom životu i jednostavnosti spadaju u one sklonosti koje su poslužile zbližavanju bogumila s islamom. I oni su se pet puta dnevno molili. Često su padali na koljena i izražavali blagodarnost Bogu.  Prema tome, za njihovo sudjelovanje pri molitvi u džamiji izgleda da nije trebalo velike preinake. Ovdje sam sakupio neke tačke koje su slične sa propisima islama, a koje se nalaze u šizmatičkoj sekti bogumila. Međutim, u bogumilskom vjerovanju ima i takvih tačaka koje sadrže formu kršćanskih propisa u suprotnosti sa Islamom, koje  pobožni muslimani ne mogu prihvatiti. Dok su zajedničke tačke ovako nabrojene, može se zaključiti da su se nekadašnji bogumili uvjerili u potrebu postepenog napuštanja onih vjerovanja koje islam ne trpi. Njihovo vjerovanje, slično dualizmu manihejaca, nije se moglo izmiriti s vjerovanjem muslimana, ali je islam uvijek bio tolerantan prema ovakvim religioznim rasuđivanjima, samo pod uvjetom da ova svoja šizmatička shvatanja nepropagiraju javno. Turci, da bi Bošnjacima omilili islam, po svom poznatom običaju, nagovarali su ih nuđenjem svih vrsta materijalnih i duhovnih nagrada. Svim onim Bošnjacima  koji su prihvatili  islam , a nisu bili plemići u staroj državi,  Turci su  osiguravali vlasništvo  nad njihovim  ranijim  posjedima i kućama Moguće je da su mnogi od islamiziranih nekada pripadali razbaštinjenom bosanskom plemstvu i bili lenski gospodari, ali su oni radi svoje hereze bili ranije lišeni tih prava . U  trenutku turskog osvajanja, oni su bili bez zemlje, pa ih Turci nisu svrstali u bosansko plemstvo i pogubili. Napokon, primivši pobjedničku  vjeru, Bošnjaci  su uhvatili  priliku da u ratu na strani Osmanlija povrate svoje vlasništvo. Takođe bivši, od katolika razbaštinjeni bosanski plemići-bogumili ,  imali su  u tome svoju veliku šansu. Plemstvo je u kršćanskim zemljama bilo jedini stalež koji je nosio oružje i poznavao ratničke vještine i ratovao. Zato su ti bivši bosanski plemići u novoj državi, primivši islam i ratujući na strani sultana, imali veliku šansu za uspjeh . Bosanski su muslimani – Bošnjaci sačuvali svoju nacionalnu pripadnost uprkos viševjekovnoj tuđinskoj vladavin . I do dan-danas mnogi nose stara bogumilska i kršćanska  prezimena, a govore modernim  bosanskim  jezikom koji je nastao transformacijom od starog bosanskog jezika kojim su govorili naši preci – bogumili i koji je nakada imao ikavsko narječje. Bošnjaci su oduvijek  bezrezervno i sa  oduševljenjem bili privrženi svojoj vjeri, kako staroj bogumilskoj, tako i novoj – islamu. Staro viteško držanje muslimana – Bošnjaka, a posebno  bošnjačkih plemića, aga i begova, te  bošnjačka privrženost islamu, oduvijek su fascinirali zapadnjačke putopisce koji su kroz vijekove pohodili našu Bosnu.

 

Komentari