Piše: Gojko Berić

Politička većina svakog od tri najbrojnija naroda, vođena svojom nacionalističkom elitom, ponaša se tako kao da ona druga dva naroda ne postoje. BiH je tako postala zemlja bez “države”.

Na novinarsko pitanje da li se današnja Bosna razlikuje od one Andrićeve, banjalučki književnik Ranko Risojević je nedavno rekao: “Mnogo toga je slično. Ovdje je pobijedila deviza koja se pripisuje Mariji Tereziji: Zavadi pa vladaj! Došlo se blizu dna. Prijatelj se traži u dalekim centrima i narodima, a ne ovdje gdje je oduvijek živio. Čini mi se da ovim prostorima, cijelim Balkanom, već dvjesta godina vršljaju tajne službe velikih sila i sprovode svoje prljave zamisli. Narod to uglavnom ne vidi i opredjeljuje se za ‘svoju stranu’, koja nije svoja, nego samo produžena ruka. U Andrićevoj Bosni vjera je ta koja ljude usmjerava jedne protiv drugih. I danas je tako, rijetko se čuju od današnjih duhovnika riječi ljubavi. A moglo bi.”

Kao što vidimo, Risojevićeva percepcija današnje Bosne i Hercegovine se oslanja na Andrića. Taj manir su prihvatili gotovo svi autori koji u Andrićevim romanima i pričama nalaze snažne tragove njegove Bosne u zbivanjima koja se u njoj danas dešavaju. I zaista, ponekad se o tim zbivanjima ništa bolje i tačnije ne može reći nego što je to prije više decenija učinio ovaj genijalni pisac, nenadmašan opservator dodira i sudara dva svijeta na tlu Bosne, Istoka i Zapada, i svega onog što su ti dodiri i sudari rađali – mentalitet, običaje, kulturu i dušu našeg bosanskog i hercegovačkog svijeta. Andrićeva Bosna odavno više ne postoji, a ono najbolje što je u sebi imala uništeno je brutalnim nasiljem u proteklom ratu. Andrić je davno spoznao da će “stranci uvek imati posla u Bosni”. Danas ga imaju više nego ikada. Tradicionalnim mušterijama geopolitičkih utjecaja na Balkanu pridružile su se nove, ne tako moćne kao ove prve, ali sa neskrivenim aspiracijama. Nisam iz te priče, ali upućeni tvrde da brojne strane obavještajne službe rovare po Bosni kao što divlje svinje rovare po kukuruzištima. Srbija i Hrvatska nastavljaju sa svojom raskolničkom politikom prema Bosni i Hercegovini, a sada se u njene unutrašnje stvari upliću i Rusija i Turska. Sve to pojačava naše unutrašnje konflikte, iz kojih se ne vidi izlaz. Milošević je svog velikosrpskog vazala našao u ličnosti jednog suludog psihijatra, kriminalca i ratnog zločinca Radovana Karadžića, a Tuđman svog u ličnosti Mate Bobana, upravnika jedne Duhanske stanice u zapadnoj Hercegovini, koji će uskoro potom doživjeti misterioznu smrt i biti zamijenjen daleko rafiniranijim Jadrankom Prlićem, osnivačem hrvatskih konc – logora za Bošnjake i Srbe, a danas haškim pritvorenikom koji očekuje presudu za počinjene ratne zločine.

Aktuelni vazali Srbije, odnosno Hrvatske su Milorad Dodik i Dragan Čović. Prvi se eksponirao kao sljedbenik Karadžićeve ideje o pripajanju “srpskih teritorija” Srbiji, a drugi se sav posvetio oživljavanju famozne Herceg-Bosne. Za istim stolom sjedi i Erdoganov vazal Bakir Izetbegović, koji ne želi ili nije u stanju da shvati kako je njegovo lično prijateljstvo sa na Zapadu nepopularnim predsjednikom Turske jedna, a vođenje državne politike sasvim druga stvar. To je novi-stari politički i emotivni kontekst u kome danas žive ovdašnji Srbi, Hrvati i Bošnjaci, duboko podijeljeni i okrenuti “svojima”, kao svom novom identitetu. Srbima su Turci, kao potomci Osmanlija, tradicionalno antipatični. Hrvatima takođe. Bošnjacima su, naprotiv, Turci postali emotivno bliži od svojih viševjekovnih komšija druge vjere, dok prema Rusima ne gaje nikakve simpatije. Kao da su svi zaboravili vlastitu domovinu, ono za što su ljudi od iskona emotivno najviše vezani i sada je traže tamo gdje je nikada nije bilo niti je može biti. Nažalost, narodnjačka svijest je takva da njome može manipulirati ko god to poželi, od popova i hodža do trećerazrednih političara. Uzalud je tom narodu – srpskom, hrvatskom ili bošnjačkom – otvarati oči, on slijedi svoje političke zavodnike. Znam, recimo, da je beskorisno što ću navesti čuvenu misao velikog Martina Luthera Kinga: “Moramo naučiti živjeti poput braće i sestara, inače ćemo svi zajedno umrijeti kao budale.” King je živio i umro za tu ideju, a ovdašnji narodi su devedesetih umirali u međusobnom pokolju.

Nekadašnje multietničko društvo je razoreno. Preostali protagonisti probosanske ideje se u dominantno nacionalističkom okruženju doživljavaju kao beznačajna sekta starinskih shvatanja. Politička većina svakog od tri najbrojnija naroda, vođena svojom nacionalističkom elitom, ponaša se tako kao da ona druga dva naroda ne postoje. “Bošnjaci postaju sve više Turci, a sve manje Bosanci!”, piše Nedžad Latić. Srbi su, po istoj političkoj i mentalnoj matrici, odavno postali “stanovnici” susjedne Srbije, a Hrvati Hrvatske. Bosna i Hercegovina ostaje tako zemlja bez “države”. Ako u pogledu Dodikovih namjera nema nikakvih nejasnoća, ako je Dragan Čović njegov drug sa lajkovačke pruge, zašto se i SDA trudi da podastre što više dokaza o tome da je skrenula u klero-nacionalističke vode, čime hrani ambicije rušilaca Bosne i Hercegovine? Bilo bi smiješno i pomisliti kako je sve to plod nekontrolisane spontanosti ili neznanja ljudi koji u tim stvarima imaju odlučujuću riječ i koji su već četvrt stoljeća u politici.

Nakon nedavnog predavanja akademika Esada Durakovića na tribini Vijeća Kongresa bošnjačkih intelektualaca, koji politiku SDA smatra pogubnom i po bošnjački narod i po državu Bosnu i Hercegovinu, imao sam kratak razgovor sa Osmanom Brkom, jednim od osnivača ove stranke, danas njenim žestokim kritičarem. Pitao sam ga da li je aktuelna politička praksa SDA izraz neke amanet-politike rahmetli Alije Izetbegovića? “Ne”, bio je izričit Brka, “bio sam punih 13 godina blizak saradnik Alije Izetbegovića i tvrdim da ovo nije njegova politika.” Međutim, prilikom nedavnog obilježavanja 92. godišnjice rođenja prvog predsjednika Predsjedništva BiH, njegov sin Bakir je izjavio da se politikom bavi kako bi pokušao da završi ono što je njegov otac započeo. “Pokušavamo da nastavimo njegovim putem, a on sam je imao ogromne otpore, ali je izborio poziciju s koje nastavljamo da se borimo za cjelovitu Bosnu i Hercegovinu, zemlju demokratije, ravnopravnih naroda, građana i ljudskih prava.”

Ako uporedite stvarnost i pomenutu izjavu Bakira Izetbegovića, ostaćete i bez slike i bez tona.

 

(oslobodjenje.ba)

Komentari