Piše: Jusuf Trbić

Ove godine navršilo se 110 godina od kako je, u vrijeme Austro-Ugarske, ukinut bosanski, a uveden u zvaničnu upotrebu srpsko-hrvatski jezik. Ali, to nije učinila nova vlast. Naprotiv, ona je pokušavala da zadrži “zemaljski”, odnosno bosanski jezik, kao zajednički za cijelu BiH, ali su tadašnji lideri Muslimana odlučili drugačije. Oni su pristali da se ukine bosanski jezik da bi dobili olakšice u otkupu zemlje. Zvanične dokumente o tome objavio je nedavno Mišo Ešić u knjizi “Zašto je zabranjen bosanski jezik” ( izdanje “Bosanske riječi” iz Tuzle). Austrougarska vlast je to prihvatila. “ Tako se desilo”, piše Ešić, “da su Muslimani ( sada Bošnjaci), zapravo njihovi tadašnji skupštinski zastupnici, nemarom, sami sebi ukinuli jezik ili tačnije – prodali ga, ne razumijevajući da možda, trenutno, dobijaju na ekonomskom polju, ali dalekosežno gube na kulturnom, koje je za duhovni i nacionalni razvitak jednog naroda neuporedivo bitniji. Dakle, nama Bosancima niko nije ukrao naš jezik, nego ga je naša ondašnja “elita” prodala.”

Autor zatim pravi paralelu s današnjim stanjem u Bosni, i tome se, čini mi se, nema mnogo šta prigovoriti. “ I danas na ključnim mjestima”, kaže on, “imamo “zemljoposjednike” koji se na isti način odnose prema kulturnoj baštini Bosne, koristeći je kao politički ili finansijski zalog, ne mareći za daljni kulturni razvoj zemlje ili njenu budućnost.”

I zaista, kad pogledamo djelovanje bošnjačkih elita, pogotovo  u posljednjim decenijama, vidjećemo jasnu sliku teturanja kroz vrijeme, nerazumijevanja države i naroda, neshvatanja mjesta i značaja države i neprekinutog nedostatka pameti, vizija i znanja, koje bi nesigurne temelje Bosne učinile jačim i položaj naroda izvjesnijim. Mnogo je slučajeva, i to važnih, a ponekad i presudnih, koji  pokazuju tragičnu zabludu u kojoj bošnjačke elite pronalaze gorivo za svoje političko i kulturno djelovanje, popločavajući time put u sve nesigurniju budućnost.

Sjetimo se samo vremena uoči rata i zahtjeva SDA da se uspostavi novi dogovor naroda u BiH, pri čemu, kako je rečeno, takav dogovor mogu voditi samo “istinski predstavnici naroda, a istinske predstavnike mogu odrediti samo narodi, na slobodnim izborima.” Taj stav su podržali muslimanski intelektualci, posebnom rezolucijom, a prvi odgovor na tu inicijativu bilo je formiranje Skupštine srpskog naroda  u oktobru 1991. godine, a zatim i proglašenje Hrvatske Zajednice Herceg-Bosne. Time je srušen postojeći ustavni poredak, jer, treba li podsjećati, Bosna je dotle imala građanski ustav, u kojem nije bilo nikakvih naroda,  kao etničkih i religijskih grupa, i taj ustav je predstavljao smetnju da se uspostavi nova vladavina “ naroda”. Ustavno uređenje u to vrijeme,  kako je napisao Edin Šarčević, “ nema organe koji bi mogli legitimirati “narodnu volju” i predstavljati “ narode”. Upravo je to zahtijevalo monoetničko partijsko pokroviteljstvo nad narodima. Izlaz je mogao biti potražen samo u razaranju postojećeg ustrojstva i u zamjeni građanske demokratije etnokratijom, u kojoj nema mjesta za građanina, postoje samo etnički kolektiviteti.” Nakon toga je dogovorom ključnih političkih partija ukinuto republičko uređenje. Na osnovu “dogovora naroda “ Dejtonskim sporazumom su uvedeni  konstuitutivni ( ustavni)  narodi”, kategorija koje nema nigdje u svijetu. Ti narodi, po definiciji, sastavljaju, konstituišu državu, što znači da bi mogli i da je dekonstituišu, to jest podijele. Na osnovu svega toga u Dejtonu je uspostavljena i Republika Srpska.

Dakle, bošnjačka politička i kulturna elita je sama popločala put u propast i Bošnjaka i Bosne. Ipak, u ratu je odbranjena država, uz jasnu perspektivu njene reintegracije i njenog puta u ( građansku) Evropu. Bilo je potpuno jasno ( a i sada je) šta treba činiti da država opstane i ojača : boriti se protiv svake podjele, prije svega etničke, boriti se za građanina, za demokratsko, sekularno društvo, za jednakost ljudi. Recimo, svaka promjena Ustava mogla se obezbijediti time što će u oba entiteta biti izabran dovoljan broj pro-bosanskih poslanika u Parlament BiH, a dva su osnovna uslova za to : da se što veći broj protjeranih vrati svojim kućama i tu ostane, i time što će se maksimalno ojačati front politike za Bosnu, eliminisanjem svih, prije svega vjerskih i političkih razlika. Ako je u povratku izbjeglica i učinjeno prilično, prije svega zalaganjem međunarodne zajednice, u uklanjanju barijera među pripadnicima etničkih grupa nije učinjeno ništa. Tačnije – te razlike se samo povećavaju. Pri tome je sasvim jasno da svaka podjela dobro dođe rušiteljima Bosne, ali nikako ne odgovara Bošnjacima i Bosancima. Za njih je država, kako je zapisao Šaćir Filandra, najvažnija nacionalna institucija. Ali, zašto onda sami Bošnjaci traže i forsiraju podjele, dakle ono što im nikako ne odgovara?

Recimo : čemu služi BANU (Bošnjačka akademija nauka i umjetnosti), kad već imamo Akademiju nauka BiH, tim prije što  znamo da rušiteljima Bosne savršeno odgovara ono što je bošnjačko, ali im nikako ne odgovara ono što je bosansko? Uz to, BANU je, kako se čuje, pokretač nedavne incijative da se u školama u sarajevskom kantonu uvede samo jedan maternji jezik – bosanski, a da se druga dva Ustavom priznata jezika eliminišu, navodnom inicijativom roditelja? Zar oni ne znaju kakav će biti odgovor vlasti u RS-u?

Može li neko odgovoriti na pitanje zbog čega bošnjački lideri i intelektualci zdušno podržavaju rehabilitaciju fašizma, poput naših komšija i susjeda kojima to zamjere, pa brišu imena antifašista u nazivima ulica i ustanova, a na svjetlo dana vraćaju fašiste i njhove saradnike? Da li to oni sanjaju o reintegraciji države na temeljima fašizma, pošto je slična praksa odavno odomaćena kod nacionalističkih Srba i Hrvata?

Nedavno je Senat Univerziteta u Sarajevu izglasao preporuku da se studenti i profesori oslobode nastave i polaganja ispita u vrijeme džume. Da li su ti ljudi čuli da je u Evropi, kojoj Bosna teži, religija privatna stvar svakog pojedinca? I da oni ovakvim potezima potvrđuju da Bošnjaci nisu narod već religijska skupina, na radost svih koji mrze Bosnu? I još, uz to, potvrđuju Dodikove i Čovićeve izjave o tome kakva bi Bosna bila ako bi njome vladali Bošnjaci?

Vrhunac ovakvog bošnjačkog ponašanja, čini mi se, bio je nedavno pompezno obilježeni Dan Bošnjaka, upriličen, kako je rečeno, povodom 24-te godišnjice Bošnjačkog sabora na kojem su Bošnjaci vratili svoje istorijsko ime. Nije teško zaključiti da su najumnije bošnjačke glave tu ideju preuzele od bošnjačkih zajednica u susjednim državama. Nevolja je samo u tome što su Bošnjaci tamo nacionalne manjine, a  slične praznike imaju i druge manjine u Evropi. Ali, nigdje na svijetu ni jedan većinski narod ne slavi nekakav svoj posebni dan, jer – ima državu. Da stvar bude gora, organizatori su najavili čak i Deklaraciju o grbu, zastavi i himni bošnjačkog naroda, čime će “zaokružiti bitan dio nacionalnog i narodnog identiteta Bošnjaka, kako u zemlji, tako i u svijetu.” Da li je moguće da te naše umne glave ne znaju da nacionalistički Srbi i Hrvati zdušno podržavaju takve njihove ideje, pa se nigdje ne može čuti ni pročitati ni riječ njihovog protivljenja ovoj, kao i drugim sličnim akcijama Bošnjaka? A i zašto bi se bunili, kad im to itekako odgovara. Jer onda mirne duše mogu proglasiti svako svoj dan, svoju himnu, grb i zastavu, a odatle do konačne podjele države nije dug put. Šta misle, šta bi Švajcarci njemačkog, francuskog i italijanskog porijekla rekli kad bi im naši mudraci predložili ovako nešto?  Da li bi bijelci u Americi pristali da imaju svoj zasebni dan, zastavu ( bijelu, dakako), grb i tome slično, da li bi to prihvatili Francuzi originalnog porijekla, pa Austrijanci, Englezi, Nijemci itd? Ili Makedonci u Makedoniji,Turci u Turskoj, Grci u Grčkoj…? Da li Srbi u Srbiji slave svoj dan i imaju svoju zasebnu himhnu, zastavu i grb, drugačije od onih državnih? I zar pripadnici naše političke i intelektualne elite ne mogu konačno da shvate da Bošnjake održava u životu samo država Bosna, da je ona naša jedina zaloga za budućnost? A ta država može opstati i otputovati u Evropu , zajedno s nama, samo ako  je normalna, to jest građanska, sekularna, demokratska, nepodijeljena, ako to bude država Bosanaca, u kojoj će sve ostale različitosti biti samo lična stvar svakog pojedinca.

Ovakve inicijative pokazuju da još itekako živi zlokobna ideja oličena u floskuli : “Nek je naša, makar bila ko avlija”!

A to je  ideja koja nas sve može koštati glave.

 

Komentari