Piše: Sevret Mehmedćehajić

 

Umjesto stvarnog narodnog vođenja i planiranja, bošnjački dvojac bez kormilara svodi sve svoje djelovanje na ostanak na čelu SDA-SDP konglomerata, do zadnjeg daha svoga života (zar će bolesni Tihić dopustiti da ga ko naslijedi za života, kako je njegov prethodnik njemu dopustio?!) i u toj magičnoj vrtešci što se vlašću priziva

Koji je među Bošnjacima najpopularniji političar?

Sulejman Tihić posigurno nije, jer je lider pomalo zalutale nacionalne stranke, što ga u startu diskvalificira i što je u javnom diskursu kod Bošnjaka i u medijima, dugom i upornom kampanjom, omražena pozicija.

Zlatko Lagumdžija nije još više, jer je na čelu stranke koja se svim silama trudi da – dobije glasove Bošnjaka, a da ne bude «njihova», jer, zaboga, nije nacionalna, nego multinacionalna (po vladarima i činovnicima koje je postavila, od mjesne zajednice pa naviše).

Nisu ni Jerlagić ni Radončić, zbog slabih im trenutnih pozicija na političkoj sceni, i ne samo zbog toga.

Nije ni Bakir Izetbegović, zbog oca mu rahmetli, u čijoj će sjenci uvijek biti.

Haris Silajdžić,i ako bi i mogao biti, opet se zagubio.

Nije ni Željko Komšić, koji više nikada neće ponoviti spektakularne prethodne izborne pobjede, jer «narod nije blećak», a ni Željko nije više član partije svih partija.

Dodik superstar

Najbliži odgovor na ovo hipotetičko pitanje mogao bi glasiti: Milorad Dodik je najpopularniji političar među Bošnjacima. Nevjerovatno je koliko ga se prati i koliko se sve ne ispiše i ne izgovori komentara i tekstova o njemu.

No, puno važnije do toga jeste to da Dodik diktira bošnjačku (time  i bosansku) politiku više od svih bošnjačkih političara zajedno.On inicira pitanja, probleme, proizvodi krize itd., sve ono, dakle, što lider inače radi, a oni «reagiraju», «osuđuju», šuruju s njime da bi «povalili» suparnike, ostvarili kakav šićar, trče mu na noge u seoske kafane da rasprave i sejdića i fincija zajedno…

Dodik služi kao moćno sredstvo za «opravdavanje» nečinjenja, nekreativnosti, neinicijativnosti, odsustva vizije i plana, strategije i svega ostalog što je potrebno da jedan narod i njegova politika normalno živi. On je, naime, ta «brana» koja ne da, recimo, da bošnjački političari urede rad Zemaljskog muzeja u Sarajevu ili Muzeja Istočne Bosne u Tuzli, ili da predsjednik kulturnog društva pomakne svoju muskulaturu za afirmiranje kulture čiji je glavni protagonista.

Dodik «ne da» ni da se otpočne s antikorupcijom;da se medicinska sestra u porodičnoj medicini nasmiješi pacijentu; da se konkursne procedure kod javnih konkursa provode javno; da se asfalt asfaltira po propisanim debljinama; da vozači-ce regularno dobivaju vozačke dozvole, kada se nauče voziti;da univerziteti u kojima su Bošnjaci po svemu većina urade nešto s bezobrazlukom profesora prema studentima;da učiteljice ocjenjuju djecu po znanju, a ne po porijeklu ili vanjštini roditelja…

Doživotni despoti

Bošnjačka politika je danas potpuno obezglavljena i rasuta, po svim šavovima iscijepana. Ljudi od kojih se očekuje da je vode svojim su je ukupnim ponašanjem skoro totalno obesmislili. U tome njihovom vođstvu nema nikakve ideje, nikakvog plana i, što je posebno važno, nikakvog izgleda da bi se to moglo promijeniti uskoro.

Umjesto stvarnog narodnog vođenja i planiranja, bošnjački dvojac bez kormilara svodi sve svoje djelovanje na ostanak na čelu SDA-SDP konglomerata, do zadnjeg daha svoga života (zar će bolesni Tihić dopustiti da ga ko naslijedi za života, kako je njegov prethodnik njemu dopustio?!) i u toj magičnoj vrtešci što se vlašću priziva.

Ta njihova borba se prenosi i na sve ostale pore društva. Nema mandata, nego svaki predsjednik mjesne zajednice se umisli da je doživotni šerif i da sve mora biti kako on hoće. Ili kako hoće njegov sin, koji će ga, despotovski, naslijediti. Služenje drugima, opće dobro i korist, strane su kategorije za čitav sloj tako ustoličenih «dužnosnika».

Krave i motokultivatori

Djeca i roditelji iz Konjević Polja samo su još jedan bošnjački poraz u miru nakon rata.

Ta škola u tome selu Nane Fate nije slučaj od jučer. Nisu djeca tek u ovoj školskoj godini počela učiti srpski jezik. I ne samo u toj školi.

Ne postoji institucija ni udruženje u kojem su makar pobrojane škole u malom entitetu i još manjim hrvatskim kantonima u kojima se djeca bošnjačkih povratnika uče Njegošu i Mažuraniću. Umjesto da se, recimo, udruženja profesora «behaes» jezika bave čitankama i recenzijama jezičkih udžbenika, makar u «našem dijelu be i ha», njima je najvažnije da se, ne daj Bože,fantomska jezička ravnopravnost negdje, opet samo u «našem dijelu be i ha», ne naglasi.

To nije tako samo u oblasti obrazovanja. I danas se krajnji dometi bošnjačke nacionalne politike prema povratku svode na krave muzare, motokultivatore i pakete prehrambenih artikala. Svih ostalih hiljade pitanja ostaje izvan domašaja vlastitog rahatluka i komfora njezinih protagonista.

Stoga je radovanje kraju Dodika još jedno tipično dokoličarenje, koje  probleme u domovini Bosni i Hercegovini neće riješiti. A niti će se u srpskoj politici nešto promijeniti.

Bošnjaci i drugi s njima koji, kako je to u poslijedejtonu popularno kazati, «doživljavaju BiH kao svoju», moraju se prvo izboriti s vlastitim ljenostima, apatijom, defetizmom, mirnim i bespogovornim poslušništvom nesposobnim despotima na svim razinama svoga opstojanja.

Jer, ako su u Agresiji iz ničega napravili tako respektabilnu vojnu silu, mogu se vala iznijeti i s nekim tamo dodicima i nekim ‘vamo duducima u vlastitim redovima.

(Bportal.ba)

Komentari