Bosansko-bošnjačke političke opcije i odgovornost

Piše: prof. Senadin Lavić

Čini se da u strašnoj antibosanskoj i antibošnjačkoj kakofoniji još ozbiljno nismo postavili pitanja o razmrvljenosti ili fragmentiranosti bošnjačke politike na brojne političke partije od kojih su neke potpuno beznačajne i neodgovorne, a druge su populistički masovne ali neučinkovite. Dakle, kuda vodi fragmentiranost bošnjačke politike i kakve posljedice ona ima po državu Bosnu i Hercegovinu i bošnjački narod? Zašto još uvijek nismo razumijeli „otkud“ se pojavljuju, naprimjer, Adil Zulfikarpašić (MBO), Rusmir Mahmutćehajić, Fikret Abdić, Haris Silajdžić (SBiH), Muhamed Filipović (LBO), Sefer Halilović (BPS), Fahrudin Radončić (SBB) i mnogi drugi na strani bošnjačkih političkih frakcija, a odakle se u okviru socijal-demokratske politike pored SDP BiH, pojavljuju SNSD, SDU, Unija socijaldemokrata (USD), DF i druge stranke. Od 1990. do 2014. godine pojavilo se u BiH gotovo 200 političkih partija sa raznim programskim orijentacijama. Njih oko 150 nemaju nikakvo bitno značenje za bosanski politički život. Najgrublji pristup ovome mnoštvu pokazuje nam dvije političke platforme – građansko-liberalno-demokratsku, s jedne strane, i narodnjačko/pučko-demokratsku, s druge strane. Treba, međutim, priznati da ova podjela nije potpuno tačna jer u zbilji mnoge političke partije u sebi objedinjuju različite ideološke sadržaje koji su međusobno isključujući, tako da nemamo jasno uspostavljene ideološke granice između političkih partija. Tako, naprimjer, u kritičkom vidiku posmatrano, ispostavilo se da je strateški cilj SNSD, pored negacije Bosne, isto tako, definiran destruiranjem same socijal-demokratske ideje, jer je ta stranka radikalna, ekstremna, nacionalistička stranka i eksponent velikosrpskog nacističkog ekspanzionizma u Bosni i Hercegovini. Ta stranka nema ništa sa ljevicom i socijal-demokratskim idejama – to je dakle stranka najcrnjih desničarskih ideologija velikosrpskog nacizma na tlu BiH. S druge strane SDA nije čista narodnjačka / pučka stranka jer podrazumijeva mnoge ideje socijal-demokratske političke kulture, parlamentarnu demokratiju, multietničko i sekularno društvo, dijalog s političkim subjektima, uz borbu za narodne i vjerske vrijednosti i drugo. Stranka koja je u suštini multietnička bosanska stranka jeste SDP, bez obzira na mnoge promašaje u nemogućoj ustavnoj strukturi države koja je nametnuta dejtonskim Anexom IV. U pokušajima etničke teritorijalizacije i razbijanja Bosne ova stranka igra tešku ulogu protiv etnomanije koja je cjelinu bosanskog života reducirala na etnoreligijska obilježja. Tu je i SDS koji je organizirao agresiju na Republiku BiH, još uvijek je tu – niko od bošnjačkih političara ne traži da se ta stranka zabrani na tlu BiH – i igra igru „transformirane“ političke opcije… Mogla bi se također napraviti jedna gruba podjela stranaka u BiH na dvije grupe: jedna je probosanske političke opcije i druga je antibosanske političke opcije. Prve su nikle iz Bosne i pokušavaju unaprijediti političku kulturu u Bosni. Druga grupa partija je ekspozitura antibosanskih političkih projekcija iz susjednih država, Srbije i Hrvatske. Danas je antibosanski savez SNSD i HDZ otvoren, javan, neskriven, iritirajući, ohol, bezobrazan…

Bez obzira na brojnost političkih subjekata u bosanskoj političkoj areni, povijesni politički interes bošnjačkog naroda moguće je ostvariti kroz dva politička modela i ideologije unutar osmišljenog političkog djelovanja.

Riječ je, naime, s jedne strane, o stranačkom profilu koji podrazumijeva ideju i vrijednosti socijal-demokratije u savremenoj evropskoj političkoj kulturi i, s druge strane, stranačkom profilu koji će znati zaštiti konkretne egzistencijalne interese bošnjačkog naroda u narodnjačkoj/pučkoj političkoj partiji. Uz ovo valja imati na umu da je bošnjački interes iznad stranačkih politika, odnosno bošnjački politički interes jeste bosanska politika par excellence, a ostvaruje se preko konkretnih političkih partija. Ona je politika koja prevazilazi pojedince, stranke pojedinaca ili lidera; ona se ne može svesti na ovoga ili onoga čovjeka. Bošnjaci nisu jedna stranka ili jedan čovjek! Aktuelna politika je postala sistem timskih poduhvata u kojima pojedinci igraju ulogu aktivnih sudionika u procesima promišljanja, odlučivanja i odgovaranja za političke poduhvate. Bosansko je, dakle, primarno određene bošnjačke politike. To je osnov političke ideologije Bošnjaka.
Osnov svake politike jeste političko mišljenje ili, drugim riječima, politička filozofija u kojoj se sažima skup stavova o najbitnijim pitanjima jedne političke zajednice. U odnosu na Bošnjake to znači: bošnjačko političko mišljenje mora imati svoje sadržaje i glavne intencije. Političko mišljenje mora biti izraz vremena i u njemu se mora prepoznati vremenski bitno dešavanje iskazano u jasnim stavovima o sebi i kontekstu u kojem se živi. Svakom je jasno da bošnjačka politika nije jednostrana, jednostranačka i monocentrička. To nije primitivna politika homogeniziranog naroda ili „plemena“ koje je okupljeno na nekom saboru (narodni skup) gdje će mudri starci ili „vođe“ reći definitivne istine postojanja. Bošnjaci su tokom dvadesetog stoljeća iskazali politički pluralizam. Mnogi smatraju da je to čak graničilo s pretjerivanjem, neumjerenošću, neodgovornošću. Taj pluralizam mora biti racionaliziran i detaljno promišljen u svome bitnom stremljenju. U naznakama on treba zadovoljiti potrebe aktuelnog evropskog konteksta sa socijal-demokratskim idejama, parlamentarizmom, ravnopravnošću građana, vladavinom zakona i tome blisko, s jedne strane, a isto tako mora imati u vidu bosansko-bošnjački kontekst, s druge strane, u kojem se etnonacionalne politike bore nad Bosnom i pokušavaju je potčiniti izvanbosanskom nacionalnom interesu. U ovoj povijesnoj fazi bošnjačke politike, dakle, uočavaju se dvije bitne dimenzije.

Bošnjačka politika mora biti vođena u dvije ravni ili na dva kolosijeka: prva dimenzija – kontekstualni, demokratski, socijalno-ekonomski, temporalno-humani, evropski sadržaji politike, a druga dimenzija – bosanska, lokalna, narodna i nacionalna, „konzervativno-čuvajuća“, „tradicionalna“, prepoznatljiva bošnjačka pozicija i interes.

Obje dimenzije moraju biti izraz aktualnog vremena i međusobno usklađene. To bi konkretno značilo: jedna stranka kroz koju bošnjački narod može ostvarivati svoje povijesne interese kao politički subjekt treba biti narodna, demokratska, slobodna za razlike, koja čuva tradicionalne vrijednosti i brine za kulturne sadržaje naroda, a druga stranka koja nudi kritičko-emancipatorsku, intelektualno lijevu, kritičku socijal-demokratsku orijentaciju koja bi osiguravala komunikaciju s evropskim kontekstom i štitila vrijednosti multietničkog sekularnog društva i internacionalne povezanosti države Bosne i Hercegovine. Obje političke opcije imaju polazni princip svoga djelovanja u neupitnosti i nezavisnosti države Bosne i Hercegovine i slobodi svih njezinih građana (bosanske nacije), a time i naroda. Izvedba ovih političkih opcija traži obrazovane i odgovorne ljude koji poštuju i žele da ostvare bošnjački politički interes. Zato je odgovornost jedan od najvažnijih elemenata političkog djelovanja Bošnjaka u ovome povjesnom času.

Nužno je akcentirati model ostvarivanja političkih interesa kroz određenu političku organizaciju koja u svome programu zadovoljava potrebe građana, neke interesne grupe, jednog naroda ili njegovog većeg dijela. Jedan narod, bošnjački narod primjerice, svoj interes nesmetano, dakle, može ostvarivati kroz djelatnu političku opciju. Ovo se posebno naglašava jer politička partijska organizacija nije religijska institucija sa neupitnim dogmama, nego je povijesna konstrukcija koja se u konkretnom vremensko-prostornom okviru usmjerava dominantnim pitanjima i interesima. U povijesnom kontekstu stasala politička stranka se oslobađa lažne i nepotrebne fraze da stranka „predstavlja bošnjački narod“. To je doista nepotrebno i neodgovorno, jer politička stranka treba i mora ostati „politička“. Time se, naprimjer, SDA ili neka druga stranka reducira na „etnološko“ društvo ili kvazi-religijsku instituciju, te zanemaruje odgovorno stranačko političko djelovanje. Odgovorna politička stranka stoga mora biti pozicionirana u polje „političkog“, institucionalno-instrumentalnog i etatističkog političkog uma. Samo će na taj način zbiljski osigurati kvalitetnu podršku cjelini bošnjačkog naroda i omogućiti mu prosperitet. Ovo jednostavno znači da je politička borba za državu reda i poretka, u kojoj vladaju zakoni i ljudske norme, najveći oblik političke borbe za jedna narod i sve druge građane države Bosne i Hercegovine. Ovo jeste ujedno i smjer buduće aktivnosti SDA i sličnih politika pred kojima je nužno otvaranje prema aktuelnim izazovima političkog djelovanja. Stranka koja to ne slijedi u svome radu, u ovome povijesnom trenutku, nije odgovorna politička stranka sa stanovišta interesa države Bosne i Bošnjaka. Uz ovo ide politička opcija koja objedinjava bosansku različitost – etničku, religijsku, ideološku, konceptualnu – u jedan politički probosanski, socijaldemokratski blok koji radi na uvezivanju Bosne kao političke, kulturne, ekonomske i egzistencijalne cjeline. Tek ove dvije političke opcije daju cjelovitu i djelotvornu političku opciju u kojoj bošnjački politički interes dobija na snazi.
alaj beg firdusPredsjednik Bosanskog Sabora Alaj-Beg Firdus u obraćanju zastupnicima 1910. godine

Politička stranka, dakle, zastupa i provodi jedan program, te predstavlja interese određene političke grupacije. Kroz tu stranku jedan narod može da ostvaruje svoje interese i pronalazi motive svoje političke aktivnosti. Ispod razine je politike imenovati stranke narodnim imenom i pretvarati političku djelatnost u „etničko prebrojavanje“, homogeniziranje i na koncu nezaustavljivo manipuliranje. Politička djelatnost je vrhunska, najvažnija i najodgovornija ljudska djelatnost! Zato je izbor za nakaradno troglavo predsjedništvo BiH, izbor čovjeka iz „reda bošnjačkog naroda“ za kojeg znamo da ne predstavlja sve Bošnjake ili da za njega nisu glasali svi Bošnjaci. Tako je isto i sa izborom predstavnika iz reda hrvatskog naroda u BiH i predstavnika entiteta rs. Skoro da smo, nažalost, pripitomljeni na etničko politiziranje zbilje i priviknuti na dejtonske antibosanske konstrukcije koje nas vode u nestanak. U tom dejtonskom konstruktu potisnut je smisao za državu – a s državom se nije igrati.

Danas je državi Bosni i Hercegovni potrebna jaka politička stranka koja će dubinski, vertikalnom linijom reformirati postojeći društveni ambijent na razini ustava, ekonomije, vanjske politike i međudržavnih odnosa, etatizacije političkog uma, povećanja odgovornosti za obrazovni i razvojni sistem države i društva. Nikako ne smijemo zaboraviti da je Republika Bosna i Hercegovina internacionalno priznata država. Ona je suverena država, a to znači njezin suverenitet je nedjeljiv, neprenosiv, neupitan i trajan. Granice Bosne su internacionalno potvrđene i prihvaćene već odavno, a na današnjoj generaciji je da unutar tih granica razvije novi kvalitet života. To podrazumijeva razvijanje konzistentne i istrajne bosanske interpretacije povijesne zbilje u kojoj se odvija politički proces.

Bosanska interpretacija podrazumijeva da Bošnjaci prestani biti papagaji koji će ponavljati pripremljene fraze iz hegemonističkih krugova velikosrpstva ili sadržaje orijentalističkih konstrukcija o islamu.

Oni više ne smiju provoditi autoorijentalizirajući i autodestruktivni scenarij u kojem su uvijek manje vrijedni i niži u odnosu na druge, stalno se moraju nekome pravdati što su to po čemu su narod Bošnjaci. Važnost bosanske interpretacije je neopisiva pretpostavka bosanskog identiteta i slobode. Bosanska interpretacija procjenjuje događaje i pojave sa stanovišta Bosne i stalno se pita šta za Bosnu znači neki događaj ili gdje je Bosna u ovome povijesnom procesu. Ona je znak da bosansko biće ima snagu, moć i viziju da sebe predstavlja i određuje u svim povijesnim iskušenjima. To je preduslov političkog stava i mišljenja pojedinaca i politički organiziranih grupa građana.

Mi tek moramo obgrliti i spoznati našu povijest, bosansku prošlost u svim dimezijama, onu staru koju gotovo i ne poznajemo i ovu novu u kojoj smo doživjeli progone, stradanja, uništavanja i genocid i koju bi mnogi među nama htjeli zaboraviti i potisnuti. Ne može biti da Vladimir Ćorović određuje naš odnos prema Bosni kada kaže da: „Njena prošlost, kao nešto suviše složeno, tuđe i daleko, nevezana sudbinski za njezinu narodnu dušu, zaboravila se čak i u vlastitom narodu i na sopstvenom području. Za nju skoro ne zna ne samo naša tako bogata epska poezija, nego ni lokalna predanja, koja na drugim stranama mogu biti tako uporna. S Bosnom je 1463. nestalo jedne države, koja je nastala i živjela pretežno samo kao geografska jedinica i koja je samo u jednom izuzetnom periodu pokušala iz svoga geografskog položaja stvoriti jednu historijsku misiju.“ (V. Ćorović, Historija Bosne, 1, Srpska kraljevska akademija, Beograd, 1940, str. 559-560.)

Ovo je neistinita, ideološka interpretacija i sasvim je zlonamjerna i predstavlja prvorazredni falsifikat u okviru historijske znanosti. Ona dolazi iz velikosrpskih hegemonijskih krugova i služi kao argumentaciona osnova. Mi znamo, štaviše, da je Bosna uvijek bila mnogo više od jedne puke „geografske jedinice“ koju su htjeli potčiniti, a Bošnjaci mnogo više od jedne „religijske skupine“ koju su htjeli „nacionalizirati“ na srpski ili hrvatski način. Osloboditi se podmetnutih interpretacija, rasvijetliti svoju prošlost i sačuvati svijest o njoj u bošnjačkom biću za budućnost – to je posao bosanske interpretacije u ovome povijesnom času. U tom poslu moraju biti uključeni svi bošnjački intelektualni potencijali.

Bosanski interpretacijski stav je osnov naše budućnosti

Pred nas, dakle, dolazi nezaobilazno pitanje vremena, generacijski zahtjev da raščistimo stvari koje su ljudskom ohološću, zločinom, neodgovornošću i primitivizmom izazvale velika stradanja i pomutila odnose među ljudima u Bosni i Hercegovini. U čemu je naša odgovornost danas? Ovdje pokušavamo naglasiti nekoliko osnovnih pozicija koje će činiti strukturu bosanske interpretacije i političkog odnosa prema zbilji. Šta je ovdje bosanska interpretacija? To je stav koji zastupa i izražava bosanski interes u politici, ekonomiji, kulturi, medijima i drugim oblastima savremenog života. Bosanski interpretacijski stav je osnov naše budućnosti. On se mora vidjeti u sljedećim tezama:

Prije svega, kao prvo, dužni smo vratiti državu i politički sistem u legalno stanje koje je poremećeno ratom i agresijom. To je naš strateški cilj i on je najteži zadatak koji stoji pred nama. Ovo je očito pravni i politički zahtjev i on se rješava u okviru prava i ispravne politike. Politika samo može biti pomoć pravu, ali ne smije ga totalno odrediti ili devalvirati. Pravni sistem BiH (Ustav Republike BiH) tokom agresije je nezakonito odstranjen / suspendiran i nametnuto je ratnim sredstvima novo stanje u kojem je država podijeljena na dva entiteta. To je osnov ilegalnog stanja u kojem živimo od 1995. godine. Stanje je po svome sadržaju apsolutno antibosansko. Pred nama je problem suspendiranog Ustava Republike BiH i nametnutog dejtonskog ustava u Anexu IV Općeg sporazuma o miru. Ovim je procesom Republika BiH potisnuta i cjelokupna država je dovedena u ilegalno stanje – svjedoci tomu su OUN, SAD i EU.

Druga stvar – pred nama je humani zahtjev da kao ljudska bića odnose među nama dovedemo u red ili u regularno stanje. Radi se o tome da ne možemo više jedni nad drugima primjenjivati prijetnju, samovolju, teror ili silu kao sredstva reguliranja ljudskih interakcija. To podrazumijeva demokratizaciju društva, kultiviranje i obrazovanje građana u jednoj novoj formi. To je jednostavno rečeno napuštanje feudalnog mentaliteta i predmodernih političkih koncepcija i procedura. Ovo pitanje odnosi se na razvijanje nove koncepcije političke kulture u kojoj se više neće razvijati model potčinjavanja ili pokoravanja drugog, da bi ga se držalo u stanju obespravljenosti, nego razvijanje sistema u kojem će građanin biti aktivni sudionik oblikovanja političkog sistema i nove demokratske političke kulture.

Treće pitanje odnosi se na priznavanje i sankcioniranje odgovornosti za zločine i precizno određenje povijesnih činjenica sa stanovišta historijske znanosti. Ne može biti da zločin nad ljudima mi kao ljudska bića drugačije interpretiramo i negiramo. Znanost ne smije dopustiti da se povijesne činjenice o agresiji i genocidu potisnu, da nastupi damnatio memoriae i da ponovo ne znamo šta je bilo.

Četvrta stvar je pitanje sankcioniranja projekta velike Srbije u čemu je odgovornost domaćih politika, intelektualnih krugova i internacionalne zajednice. Ne može se ratnim zločinima pola Bosne i Hercegovine pretvoriti u “srpsku zemlju“ i administrativnom entitetu dati ime „republika srpska“, a oduzeti prefiks Republika državi Bosni i Hercegovini. Tu se pokušava nametnuti stanje ratom dostignuto i na internacionalnoj konferenciji podmetnuto kao prihvatljivo i kao realnost koju moramo prihvatiti. Ne može se ratnim sredstvim BiH podijeliti i da to bude pravno prihvatljivo, jer je zločinom nametnuto. Dakle, velikosrpski projekt mora biti sankcioniran kao i oni koji su ga izvršavali na privremeno okupiranoj teritoriji Republike Bosne i Hercegovine. Uz sve to, velikosrbi pokušavaju disciplinirati Bošnjake i prisiliti ih da prihvate i poštuju „realnost“ koja je stvorena genocidom i ratnim zločinima. Dio te „realnosti“ je entitet rs, djelo genocida i drugih ratnih zločina nad Bošnjacima. Napravio ga je Miloševićev režim , a navodnim demokratskim procedurama u Bosni koje je nametnuo Dejtonski sporazum poslije 1995. godine, pokušava se očuvati ta realnost i potpuno srbizirati/pravoslavizirati. Za te svrhe razvijena je potpuna propagnadno-obavještajna djelatnost velikosrpskog Levijatana kojom se ciljano destruiraju bošnjačke ličnosti, projekti, strukture, političke partije, institucije (religijske, znanstvene, kulturne, ekonomske…) Iza ovih procesa je vidljiv antibosanski/antibošnjački „rukopis“ kojim se Bošnjaci dijele, razdvajaju, svađaju, konfrontiraju, dovode u zablude, optužuju jedni druge za sve i svašta, upadaju u bespotrebne svađe i prostačko kritizerstvo…

Peta tačka koju moramo imati u vidu kazuje nam da nikada ne smijemo pristati na to da se genocidom može praviti država i da se onda to prizna kao realno stanje. Postoji Bečka konvencija o pravu internacionanih ugovora (usvojena u Beču 1969, a stupila na snagu 1980.) u kojoj se upozorava na zabranu priznavanja genocida i onoga stanja koje je genocidom napravljeno, a za to je osnov ius cogens norma. (Član 52. – Ništavan je svaki ugovor koji je sklopljen kao posljedica prijetnje silom ili upotrebe sile protivno načelima internacionalnog prava utjelovljenim u Povelji Ujedinjenih nacija. – Ništavani su i prema članu 53. – Ugovori koji su suprotni imperativnoj normi općega međunarodnog prava (“ius cogens”)). Stoga je povijesno i internacionalno priznata Republika BiH i njezina teritorija naša svetinja bez obzira na sva velikosrpska podmetanja.

Šesta tačka bosanske interpretacije, koja proizlazi iz prethodne, kazuje nam da nacionalno pitanje jeste pitanje izgradnje države Bosne i Hercegovine kao države u kojoj je na djelu vladavina zakona, odnosno razvijanje bosanske nacije kao internacionalno priznate 177. članice OUN.

Sedma posebna politička tema jesu Bošnjaci u iseljeništvu: od evropskih država, Njemačke, Švedske, Austrije i Turske, do Amerike i Australije. Bez bošnjačke dijasporalne zajednice se ne može ni zamisliti naša bosanska budućnost! Bošnjačka politika ne može zaokružiti vlastito političko mišljenje bez koncepta o bosansko-hercegovačkim i bošnjačkim građanima u iseljeništvu širom svijeta. S njima se mora ostvariti kontakt na razini državnih institucija. Tek će ozbiljna institucionalna saradnja otvoriti prostor za intelektualne i finansijske aranžmane vrhunskih ljudi iz iseljeništva. Bosanska i bošnjačka politika mora uvažiti ovaj potencijal.

Osma tačka odnosi se na velikosrpsko transformiranje i preimenovanje prostora države Bosne i Hercegovine, koje je potpuno povezano s velikosrpskim transformiranjem i revizijom bosanske historije. Stoga, primjerice, barbarski čin rušenja spomenika Desetoj hercegovačkoj partizanskoj brigadi u Bileći 2012. godine, predstavlja vrhunac srpskog rušilaštva na tlu države Bosne i Hercegovine. Na mjestu partizanskog spomenika velikosrpski nacizam diže spomenik Ravnogorskom četničkom pokretu 2014. godine koji se digao protiv Bosne. Suočavanje s miloševićevsko-tuđmanovskom kartografijom tek predstoji bošnjačkoj političkoj misli.

I najzad, deveto
je pitanje pred bosansko-bošnjačkom politikom sadržano u suočavanju s genocidom i njegovim rezultatima na tlu države Bosne i Hercegovine. Prije svega, riječ je o genocidnoj tvorevini koja je u Daytonu pretvorena u entitet s državno-suverenim tendencijama. Prsti internacionalne zajednice su umnogome odmagali uspravljanju agresijom razorene države.
Ovo su teze o kojima bošnjačko mišljenje mora izgraditi vlastitu poziciju koja će tek osigurati respektabilno političko mišljenje u budućnosti. Mišljenje o bitnim fenomenima društveno-povijesne zbilje tek osigurava svijest o vremenu i svojim interesima u njemu, svijest koja će biti vodilja.

 

BiH je u svjetskom sistemu nacija

Na kraju treba upozoriti na odnos kapitalizma i nacije koji je važan za Bosnu i u ekonomskom i u političkom smislu. Riječ je o tome, naime, da je strukturna tendencija kapitalizma da se širi ka novim „prostorima“, vidljivim i nevidljivim, dalekim i bliskim, te da u njima uspostavi svoju dominaciju i sadržaj. Ta tendencija je određena novima načinom proizvodnje roba i proizvodnim odnosima, što je dovelo do propasti feudalizma i njegovog modela života. Pitanje državne teritorije i tržišta je posebno potaknuto s kapitalističkim društveno-ekonomskim projektom razvijenog svijeta. Svijet se organizirao na principu nacija kao većih društveno-političkih grupa nego što su narodi. Nacije obuhvataju narode na osnovu moći i zakona, rada i tržišta, proizvodnje i konkurencije. Nacije se javljaju povijesno u epohi nestanka feudalnih društveno-eknomskih odnosa i nastajanja kapitalističkog sistema. U većini sociološke literature „rađanje nacija“ smješta se u razdoblje razvitka strukture kapitalističkog sistema, proizvodnje i odnosa u krilu feudalizma koji postepeno propada i nestaje s povijesne scene. Bosna i Hercegovina je postavljena u svjetski sistem nacija, u epohu država-nacija, i ona mora pronaći svoju vlastitu energiju u tome sistemu i nastaviti razvijati vlastiti prosperitet.

Internacionalno priznata država je, u savremenom svijetu država-nacija, dio poretka prava i obaveza koji se mora poštovati. Naivci još pričaju o potrebi objediniteljskih mitova koji bi dali supstanciju njezinom biću. Današnja država Bosna nije unija, niti konfederacija – ona je jedinstvena visoko decentralizirana i internacionalno priznata država koja nastavlja postojanje Republike BiH. Oni koji to zanemaruju krše zakone i pravila političke igre. Oni se ponašaju pretpolitički – kao da je država stvar emocija i narodnih (velikosrpskih) mitova. I onda se nižu do besvijesti temeljne meta-naracije, velike pripovijesti od stoljeća sedmog do Jurjevdana 2014. A nama samo treba pluralnost naracija, ansambl i prirodno višeglasje kojim ćemo se osloboditi od straha getoiziranih identiteta na kojima marljivo rade religijske manufakture „čistog bića“. O tome je vrhunski pisao Dostojevski u Zapisima iz podzemlja. Sveštenici nas uvjeravaju da je jedino bitna „sveta povijest“ i da naši ljudski životi, obične ljudske avanture i događaji nemaju nikakvu vrijednost u odnosu na „svete“ likove religijske povijesti pred kojom bi trebali nijemo šutjeti. Oni rade nedopustivo „skraćivanje identiteta“. (A. Sen) O tome treba govoriti!!!

 

(diwan-magazine.com)

Komentari