Tačniji naslov bi bio : knjiga poezije Jusufa Trbića “Brehtova opomena” predstavljena je na Međunarodnom sajmu knjiga u Sarajevu – ali to bi bilo suviše dugo i komplikovano. U svakom slučaju, izdavač te knjige – “Bosanska riječ” iz Tuzle ( i Vupertala u Njemačkoj) predstavila je posjetiocima sarajevskog Sajma knjiga ovu zbirku izabranih i novih pjesama bijeljinskog autora, uz dobar prijem publike. Promotori su bili : direktor “Bosanske knjige” , poznati pjesnik Šimo Ešić, kao i pjesnici Benjamin Isović i Asmir Kujović, a autor je čitao svoje pjesme. Sljedeće promocije – u Bijeljini, Tuzli i Sarajevu – biće održane u drugoj polovini juna.

Za ovu priliku evo i nekoliko pjesma iz ove zbirke.

 

 

 

NOĆ

Neka tvoje oko bude svjetionik

A njena ruka more

Uplovi u njenu krv

U luku

I veži svoj najljepši san za nju

 

Za ovu noć

Za zvono noći

Za srebro noći

Za suhu granu noći

Za noć čija voda lije

Iz svake tvoje kosti

Iz svakog glasa kože

Za noć koja te pod noge prosipa

Tu noć slijedi

 

Ona te za grlo hvata

Rukom koja neće zadrhtati

 

 

NA KRAJU SONETA 

 

Atifu Kujundžiću

Ruše se zidovi u krv ukopani

Tamna noć po njima svoje lice piše

U ovoj pjesmi gdje mene nema više

Rukopis trune Guše se zadnji dani

 

I  ptice noći glad mi opkoljavaju

Cijedi se smola sluha niz riječi

Koje u grlu drhte Ko će da spriječi

Moje pjesme da mene bivšeg  sanjaju

 

U prazna slova sklanja se moja sjenka

U žive rime liježu mrtvi ljudi

U lakoj smrti počinje da se budi

 

Glas koji nema ni kraja ni početka

U njega tone sva ljepota svijeta

U najdublji ponor na kraju soneta

 

 

VEČERNJA SONATA

                                                          (2)

Dok spavaš

Kroz tvoje duboko lice

Plovi nečujni čamac noći

Slijepi vjetar razgoni utvare

mraka

Iznad provalije čela

 

 

Ribe tišine spavaju

pod tvojim

Kapcima očnim

 

 

U tvom zaustavljenom glasu

Zatvorene su kapije svjetla

Uzalud na njih lupaju

nekadašnji dani

I podmukla ogledala koja

Lik tvoj ne zaboravljaju

 

 

Dok spavaš

Mlado nebo čuva tvoj dah

Njegove ptice san ti

pridržavaju

 

 

Dok spavaš

Moje srce je ruža

Što u tvom snu miriše

 

 

 

                                              UMIRU  RIJEČI

Mi smo narod odbjegao od svakojakih čuda

Narod što sahranio je pamćenje u sebi

U nevini prostor na tuđe vrijeme naslonjen

U nama se tuđe smrti produžavaju

I tuđi gradovi cvjetaju kao gorde bolesti

Krvari vazduh u zjenicama i mlade zvijezde

U našem posljednjem snu umiru kao jesenji leptiri

 

Granice naše krvi  ispunjene su prazninom

Traže nas po svijetu riječi ispisane tišinom

Tumaraju za nama kroz vijekove obrasle mahovinom

Kroz močvarne snove u kojima izgubismo sebe

Riječi u kojima noć svoje hramove zida

Riječi što u sebi kriju opise konačnog sloma

Svih naših blijedih dimenzija svih naših vjernosti

 

Tijesni su nam životi i usko nebo u koracima

Slijepim smo prstima u ruševine sunca zagledani

I ne vidimo kako nas sopstvena usta grizu

Dok padamo kao kamen u ponor riječi neizgovorenih

 

Tope se naša imena gluha i naše mrke duše

Pjevaju opojno rane na tijelima što nekad

Bijahu plamen a sad su samo sjenke

Umiru riječi iz kojih smo nekad nicali ko trava

Mi smo narod što sahranio je pamćenje u knjigu

Koju Božji prsti nikad više neće prelistati

 

 

                                                STAROST

Starost je najviša planina

Veća od umorne vode

Koja ti ramena savija

Ona raskršća nema

I nema usnulog drveća

Ispod  čije se krošnje

Odmara umorna cesta

 

Starost korača dubokim koracima

Između kojih mosta nema

Pa klonu jedan po jedan

U naručje mrtvih

U zagrljaj uspomena

 

Starost je kad noć postaje duža od života

Kad ostaje samo ono

Što nije moglo da se sanja

Starost je kad te zemlja grli

Dok se začuđenost tvoja

Topi u sporoj tišini vremena

A sva sunca samo zalazak poznaju

 

Starost je ostrvo pusto

Koje pučina napušta

Dok ti s ledenim vjetrom u bokovima

Pogledom zatvaraš horizonte

I znaš da više nemaš gdje da odeš

 

 

                                                        RIJEČI

Do juče nepoznatim jezikom

Govoriš sve bolje

Gradu kažeš grad

Ulici kažeš ulica

Čovjeku kažeš čovjek

Svaka se riječ u sebe uliva

I svaka sebe prepoznaje

 

Al kad se u sopstvene vene zavučeš

I ključ u bravi srca okreneš

Kad vratiš se toploj peći

Svog rođenog jezika

Pa kažeš život

Zaboli te desna strana snova

Pa kažeš juče

Pa kažeš zavičaj

Ništa ti se više ne odaziva

Gluho odjekuju

Praznina riječi

I pustoš uspomena

Iz tvog ustajalog glasa

Nemušta šuma izranja

I u njoj mrtve riječi

Koje više nemaju šta da ti kažu