Piše: Jusuf Trbić
U srednjem vijeku u Evropi je postojala jedna posebna vrsta književnog stvaralaštva – priče o brodovima ludaka koji lutaju rijekama i morima, a niko neće da ih primi. Jer, ludaci su u to doba označeni kao uzročnici različitih nesreća, bolesti i stradanja, pa su izbacivani iz gradova i ukrcavani na brodove, a mornari su bili obavezni da ih odvezu do nekog pustog kopna, gdje niko ne živi, i da ih tamo iskrcaju. Tu pojavu ovjekovječili su mnogi veliki stvaraoci– slikar Hijeronimus Boš čuvenom slikom, koja je postala svojevrsni simbol, filozof Mišel Fuko, pjesnik Artur Rembo i mnogi drugi. Brod ludaka je označio vladavinu vulkanske energije bezumlja, društvo zaglibljeno u samorazarajuće ludilo, koje ne mari za pravila i običaje normalnog svijeta, mali svijet koji tone u more gluposti, laži, nemorala, neznanja, mržnje i opšteg falsifikovanja života. Možemo li na palubi broda zvanog Bosna i Hercegovina prepoznati neke od likova iz tih starih priča?
U uređenim društvima ludilo je efemerna pojava, koja se završava iza kapija psihijatrijskih ustanova. Ali, šta da se radi ako cijeli narodi polude, pa vlast povjere najluđima, a oni čitavu državu urede prema svojim bolesnim željama? U vremenu rata protiv Bosne nagledali smo se ludaka koji, iz čistog bezumlja, ubijaju i pale što god stignu, ali i onih koji glume ludake, pa kroje zločinačke planove, siju zlo i nemilice proljevaju krv, proračunato i planski, kao i onih koji ih iz svoje duhovne bijede i servilnosti slijede, bez pogovora, onih glupih, primitivnih, željnih tuđe sreće, slijepih za sve osim za taj duboki, neodoljivi šarm ludila. Mnogi su Dejtonski sporazum, ne bez razloga, nazvali ludačkom košuljom za državu Bosnu, jer je taj mirovni ugovor zacementirao stanje bezumlja, iz koga je, čini se, nemoguće izvući se. Drugi oko nas ipak su uspjeli naći mirnu luku. Crna Gora je već član NATO pakta i otvoren joj je put u EU, Makedonija je konačno uhvatila spasonosni kurs, problem Kosova će uskoro biti riješen, Srbija se dvoumi na koju će od dvije stolice konačno sjesti, samo Bosna ne zna za sebe, i nikako da se probudi iz noćne more u kojoj živi već više od četvrt vijeka. Potvrdili su to i nedavno održani opšti izbori, koje su, kao i sve prethodne, dežurni sveznajući politički megafoni proglasili istorijskim. Kao i mnogo šta drugo što nam se svakodnevno događa. Zbog te istorije koja buja i raste preko svake mjere, mi ne odustajemo od puta u prošlost, to jest u istoriju, pa smo tako stigli i do Srednjeg vijeka. I ne silazimo s broda ludaka koji sve nas vozi u mrak. To podržavaju ne samo oni koji glasaju, već još i više oni koji neće da izađu na izbore i pomognu da se situacija bar malo promijeni, kao da ih ne interesuju ni njihovi sopstveni, ni tuđi životi.
Šta čovjek da kaže kad vidi da je novi član Predsjedništva BiH i prvi predsjedavajući ( dakle, predsjednik države) Milorad Dodik otišao u Beograd da dočeka odbojkašice Srbije, koje su osvojile titulu svjetskih prvakinja, i to prilikom izjavi za tamošnje medije : “Ovo je veliki uspjeh naše reprezentacije. S pravom kažem naše i prenosim čestitke iz Republike Srpske”. Dakle, izabrani predsjednik jedne države daje polovinu svoje države drugoj državi! Zar ovo nije primjer smišljenog i proračunatog ludila političkih profitera? O ponašanju Dragana Čovića i njegovih pajtaša, pogotovo Plenkovića, da i ne govorimo – oni svojom državom još od Franjinog vakta smatraju Hrvatsku, na njenim izborima glasaju, i ne kriju planove da ukradu polovinu entiteta i pripoje ga matici. Za njih je vezana i najveća zanimljivost proteklih izbora –Željko Komšić je treći put u fotelji hrvatskog člana Predsjedništva BiH. Histerija koja je zavladala u redovima HDZ-a BiH i Hrvatske nikako se ne smiruje i dosegla je takve razmjere, da to odavno nije viđeno. A meni se čini da je upravo ta histerija dobar znak da ćemo ipak isplivati iz ovog beznađa i konačno naći lijek za opšte ludilo. Zašto to mislim? Objasniću.
Mnogi se u čudu pitaju zbog čega tolika halabuka, kad se nije desilo ništa novo. Odgovor, čini se, nije teško naći : iako mjesto člana Predsjedništva nije bogzna kako važno, Komšić je pobrkao neke velike planove nerazdvojnih jarana, stalnih rušitelja Bosne, Dodika i Čovića. Jer, jasno je da će, nakon rješavanja pitanja Kosova, a to je na vidiku, na red doći sređivanje stanja u Bosni, a to znači da će zauvijek biti poražena nastojanja da se Bosna podijeli i njeni dijelovi pripoje Srbiji i Hrvatskoj. Zbog toga se ovaj srpsko-hrvatski dvojac s kormilarima trudi svim silama da što prije zabetonira etničku podjelu i obezbijedi put ka secesiji njihovih feuda, a Čović neumorno zahtijeva izmjenu Izbornog zakona po njegovim željama. Upozorava na to i Adil Kulenović, predsjednik Asocijacije “Krug 99”, i podsjeća da je i na izborima 2014. godine, kada je za člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda izabran lider HDZ-a Dragan Čović, na snazi bio isti Izborni zakon BiH kao i na ovogodišnjim oktobarskim izborima, na kojima je ubjedljivu pobjedu odnio Komšić. Samo što to tada Čoviću nije smetalo, kao što mu nije smetalo da Srbi iz FBiH masovno glasaju za njega, po Dodikovom nalogu, ali mu je zasmetalo što su Bošnjaci glasli za Komšića. Pa zato traži tu izmjenu Izbornog zakona i to na takav način, da njegova vladavina bude obezbijeđena zauvijek. Pri tome se ne usteže da predloži zakonsku nejednakost Hrvata iz Hercegovine i onih iz drugih dijelova BiH, zaokruživanje hrvatske teritorije, po uzoru na Dodikistan, naglašavajući kako su on i njegovi sljedbenici smrtni neprijatelji građanske države.
I tu smo na pravom tragu. Izmjene Izbornog zakona su neophodne i one će se desiti, ali u skladu sa evropskom praksom. Kaže o tome Miro Lazović : “Međutim, izmjenama Izbornog zakona jeste potrebno pristupiti, a prioritet je implementacija odluke Međunarodnog suda za ljudska prava u slučaju “Sejdić i Finci”. Prioritet je, također, promijeniti Izborni zakon na način da se predvidi institucija vanrednih izbora. Prioritet je povećati cenzus na pet posto. Takođe je prioritet da se u Izbornom zakonu odredi vremenski rok za konstituisanje vlasti. A ukoliko se to ne desi, raspisati vanredne izbore.” Ali, Čović traži dalju etničku podjelu, diskriminaciju i aparthejd, i da sve to bude utvrđeno zakonom za koji će glasati i svi ostali. Njegov Izborni zakon bi omogućio izbore za srpskog člana Predsjedništva, bošnjačkog člana Predsjedništva i Dragana Čovića. A da pri tome ostanu odredbe koje omogućavaju Čovićevom HDZ-u da može blokirati čitavu državu, iako njegova stranka na državnom nivou dobija manje od deset posto glasova, a Hrvati, čije učešće u ukupnom stanovništvu jedva prelazi tih deset posto, imaju isti broj predstavnika u vlasti kao i druga dva naroda. Čoviću i Dodiku se žuri, pa su odmah nakon izbora zasjeli u kafani da objelodane svoju čvrstu koaliciju protiv Bosne. A razloga za žurbu itekako imaju : iz Amerike stižu sve jasniji signali da se u Bosni, umjesto ranije tražene saglasnosti sva tri naroda, mora obezbijediti pravna država i uklanjanje etničke podjele, koju svi već vide kao osnovni razlog problema. Izjavio je to prije neki dan, jasno i glasno, i direktor odjela State Departmenta za Jugoistočnu i centralnu Evropu, Matthew Palmer, i to u Beogradu –da SAD neće dozvoliti napade na suverenitet i teritorijalni integritet BiH i da će svaka destabilizacija ili napad na Dejtonski mirovni sporazum dovesti do američke reakcije. Kaže o tome dr Slaven Kovačević :
“Kada pogledamo da je on to rekao u glavom gradu Srbije – vrlo je važno zašto je to mjesto izabrano, jer je tačno njima kazao stavove koji se tiču Bosne i Hercegovine i to na način da SAD vrlo čvrsto stoji uz Bosnu i Hercegovinu. Sada, kada se sve to poveže, očigledno je da Sjedinjene Države podržavaju BiH, njen suverenitet i teritorijalni integritet i da neće dozvoljavati susjedima da ulaze u njen prostor tek tako. Ali, traže da se u BiH promijeni sistem, gdje bi etničke politike i njihovi lideri prestali koristiti etničku tenziju za stvaranje takvog ambijenta u kojem cvjeta korupcija i enormno bogaćenje pojedinaca”.
Dakle, razlog za paniku je najavljeno sređivanje prilika u BiH i, pogotovo, najava postepenog uspostavljanja građanskog društva, kakvo imaju i sve druge zemlje Evrope. Osnov za to postoji u dejtonskom Ustavu : u članu II (2) jasno piše da će se Evropska konvencija o zaštiti ljudskih prava i sloboda primjenjivati direktno u BiH, i da ima prednost nad svim ostalim zakonima. A izbor Željka Komšića, kako to lucidno primjećuje Emir Suljagić, pokazuje da postoji dovoljna masa građana koji su spremni glasati za normalnu državu.
Sve ima svoj kraj, pa čak i vječita robija, i možda se i našem programiranom ludilu sprema grobno mjesto na smetljištu svjetske istorije. Pod uslovom, dakako, da mi sami shvatimo kud plovi ovaj brod ludaka i da učinimo što je do nas da i on konačno nađe bezbjednu luku.
