Prof. Đorđe Vuković: Sve što nam se događa stane u dvije riječi-BRUKA i SRAMOTA!

Profesore Vukoviću,  kalendarsko i političko vruće ljeto je počelo.Do sredine jula trebaju biti poznati kandidati i liste političkih partija za sve funkcije vlasti u BiH. Neka imena su već poznata, Ognjen Tadić biće kandidat SDS-a za Predsjednika RS, Petar Đokić kandidat SP-a za člana Predsjedništva, Bakir Izetbegović kandidat SDA za člana Predsjedništva BiH? Jeste li iznenađeni ili su igrači manje više poznati?

Uprkos dvadesetogodišnjem iskustvu mazohističkog posmatrača i istraživača političke prakse u BiH, početak još jedne predizborne kampanje zatiče me, uznemirava i obespokojava čak i intenzivnije nego ranije. Naravno, nisam iznenađen imenima kandidata, već predvidviljošću njihovog izbora, ako se uopšte i može govoriti o biranju. Prije bih rekao da je riječ o svojevrsnom ropstvu, ropstvu političkom i socijalnom stanju u državi, nacionalnim mentalitetima, političkoj kulturi, pseudoistorijskoj inerciji ili, preciznije, nuždi! Takozvane nacionalne vođe, partijski prvaci, gazde i uzurpatori javnog interesa došli su u poziciju da se moraju orijentisati prema zakonitostima društvenog ambijenta kojeg su godinama stvarali i zloupotrebljavali, održavali i trošili, utemeljivali i iscrpljivali. To je ambijent u kojem se traži popularan a ne stručan, snalažljiv a ne odgovoran, grlat i drzak a ne staložen i pomirljiv. Birači u oktobru neće birati državničke vizije, ekonomske programe, mudre i moralne odluke, hrabre i plemenite ideje, već maštovitije i uvjerljivije laži, izvjesnije strahove, manja zla. Selekcija kandidata krojena je prema istraživanjima koja su svi javno poricali i omalovažavali, a opet ih uobzirivali kao agrumente i adute. Računa se na ličnu harizmu, a još više na partijsku disciplinu, procenat izlaznosti, unutarpartijske i međuparijske ucjene, nacionalni i nacionalistički kolorit. Nema iznenađenja, pred biračima nema novih imena jer nema atmosfere u kojoj se prepoznaju, oblikuju i afirmišu drugačije ideje i vrijednosti. Novom se ovdje ne vjeruje. S jedne strane, političa praksa svjedoči da su za to krivi koristoljublje, kukavičluk ili neiskustvo onih koji se nude kao nova lica, ali odgovornost je i na medijskoj sterilnosti, uniformisanosti, a ponajviše tradicionalnim i autoritarnim oblicima političke kulture. Nadam se da razumijete zašto ovako odgovaram na vaše pitanje. Možda bi i vama i meni i čitaocima bilo jednostavnije da sam uzvatio pitanjima: Ko bi iole politički pismen mogao da glasa za Petra Đokića? Zar je iko očekivao da će Mladen Bosić imati petlju da stane na crtu Dodiku? Ima li neko zatečen odlukom Bakira Izetbegovića da se kandiduje za drugi mandat u Predsjedništvu BiH? Itd.

SNSD još uvijek nije predstavio svoje kandidate, zna se da će Milorad Dodik biti ponovo kandidat za Predsjednika RS. Kako je on, po Vama vodio RS u svojim prethodnim mandatima?

Ako je koga majski snijeg i mogao da iznenadi, Dodikova kandidatura sigurno nije. Već osam godina on je u Republici Srpskoj alfa i omega, sve i svja. Premijer koji je važniji od Predsjednika, Predsjednik koji je važniji od Vlade, persona koja je važnija od funkcije koju obavlja. Dodik se pitao za sve, odlučivao je o svemu, pa je njegova odgovornost i najveća, da ne kažem apsolutna. Ili bismo možda morali da razmotrimo i suprotno. Možda je veća odgovornost svih onih koji ga nekritički slušaju, veličaju, slijede, koji su mu zbog svojih sebičnih, ličnih interesa klimali glavom, saučestvovali. Dodik je i uzrok i posljedica našeg političkog diskursa. On je značajno uticao na događaje i procese koji su uzokovali današnje stanje u institucijama, u ekonomiji, medijima, zdravstvu, obrazovanju itd, birao i ukljanjao poslušnike, ali ovakav Dodik je istovremeno i posljedica naše infantilne potrebe za vođom, naše političke nekompetencije, ali i istorijskih trauma kroz koje smo prošli. Tražili smo čovjeka u kojem ćemo prepoznati naše kolektivne vrline, uobrazilje i hendikepe. Tražili smo nekoga ko će preuzeti stav u svoje ruke, lupiti šakom u sto, povisiti glas, reći „dosta“, „ ne damo više“, „ ne možete tako s nama“. Dobili smo i više od toga. Dobili smo čovjeka pred kojim mirno stoji patrijarh, koji se slika sa ruskim predsjednikom, koji pjeva pod šatorom, ali čovjeka koji vrijeđa neistomišljenike, psuje novinare i političke oponente, žonglira sa zakonima i ljudima. Pobijedio ili izgubio, Dodik je naše ogledalo, baš kao što su prije njega bili Miloš, Tito ili Slobo. On nema drugog izbora, vidjećemo imaju li ga Srbi s ove strane Drine.       

Na drugu stranu, iz opozicionog tabora se čuju samo previranja među liderima o tome ko će biti kandidat za ovu ili onu poziciju, čini se kako su previše fokusirani borbom za fotelje, ne bi li njihova primarna zadaća trebalo biti osvajanje vlasti?

Jedan od najvećih uzroka tolike Dodikove moći upravo je nemoć opozicije. Od 2006. do lani naprosto je nismo ni vidjeli ni čuli, dakle nismo je ni imali, a ni uporište današnjih šansi opozicije nije u vrlinama i kvalitetima njenih lidera, već u Dodikovim greškama i slabostima. U suprotnom odavno bismo znali ko je kandidat opozicije za Predsjednika, ko za člana Predsjedništva, ko će biti premijer, ko ministar, kakav tim je sastavljen. Danas bismo analizirali njihove planove, mjerkali da li da podržimo njihovu strategiju, spremno čekali izazove koji predstoje.  Ne želim da upadnem u onu klasičnu zamku o tome kako niko ne valja, kako bismo morali da biramo između loših i dobrih ljudi, a da takvih među političarima nema. To ne samo da je površno, nego i pogrešno. Dodik, Bosić, Ivanić, Čavić, Tadić ili bilo ko drugi ne smije da bude meta naših besmislenih izbora između crnog i bijelog, spasitelja i krvnika, lopova i žandara. U dramaturgiji našeg političkog života oni igraju uloge koje su izabrali, ali koje smo im mi kreirali i koje plaćamo da gledamo. Primitivac, mlakonja, prelivoda, izdajnik ili šta već. Naivno je vjerovati da bi se smjenom lica na vlasti bitno promijenilo stanje u društvu. Šta više, uvjeren sam da nas od oktobra čeka izuzetno teška situacija. Pritom, ne mislim samo na katastrofalno stanje u ekonomiji, još veće pogoršavanje egzistencijalnih patnji ljudi, već i na potencijalnu parlamentarnu krizu, krizu vlasti. Vladajući establištment prethodnih godina je imao veoma komotnu i uvjerljivu podršku kakva se zadugo neće ponoviti. Nisu znali ili nisu htjeli da je iskoriste za bilo šta drugo, osim za vlastite interese.

Kako gledate na situaciju pred izbore u Federaciji BiH, tamo bi situacija mogla biti još žešća?

U Federaciji BiH politička situacija je mnogo složenija, a time i teža za analiziranje. S jedne strane, građani su u prethodnom periodu pokazali prezasićenost i netrpeljivost prema vladajućim elitama, pokazali su želju, odlučnost, pa i dostojanstvo da se suprostave korupciji, kriminalu i samovolji federalnih političara i birokratije, ali nisu uspjeli da politički artikulišu svoju energiju, a pogotovi ne da ideološki razoružaju nacionalne partije. Za pripadnike hrvatskog naroda dilema je manje više ista, dok se Bošnjaci nalaze pred ubjedljivo najvećim iskušenjem.    Formalni i konačni ulazak Cerića u politiku možda nije toliko presudan za bošnjački narod, koliko može da predstavlja poruku za hrvatski i srpski. Bošnjaci su stradali u ratu žrtvujući se jedini za opstanak BiH. Možda nije moje da to govorim, ali čini mi se da danas moraju naći način kako da je sačuvaju. Onaj dio političke i intelektualne elite koji zagovara nestanak Republike Srpske i ignoriše hrvatske interese, koji insistira na jednosmjernom adresiranju krivice za nefunkcionalnost dejtonske BiH, ne samo da pothranjuje nacionalna stajališta protiv kojih se navodno bori, već drži utamničenom i kolektivnu svijest bošnjačkog naroda. Ako zaista postoji želja da probosanska politika ne bude sinonim za probošnjačku, antisrpsku ili antihrvatsku, onda u njenom redefinisanju moraju dobrovoljno da učestvuju sve one snage koje su svjesne da raspad BiH i ukidanje entiteta ne samo da nisu mogući, nego ni potrebni. U međuvremenu, osim broja partija koje se takmiče oko velikog istovjetnog simboličkog kapitala i sve skromnijih realnih resursa, i u Federaciji BiH i u Republici Srpskoj sramota je ista: Sudbonosne odluke se donose po kafanama a ne parlamentima, čestiti ljudi okupljaju se oko kontejnera i javnih kuhinja, a barabe oko demagoga i tajkuna, bolesnici prebrojavaju partijska i etnička krvna zrnca, a rodoljubi procente nataliteta, nezaposlenosti, nepismenosti. 

Među građanima se osjeti nezadovoljstvo zbog teške ekonomske situacije, da li smo mi spremni kao društvo za ozbiljne društveno-političke reforme koje će dovesti do promjena?

Nezadovoljstvo je preblaga riječ. Ojađenost, frustriranost, gnjev, bijes, apatija, osjećanja bespomoćnosti i suvišnosti su dijagnoze ljudi suočenih sa našim ekonomskim stanjem, koje će, valjda je to svima jasno, postajati sve gore i gore. Nema ozbiljnih društveno-političkih reformi sa takvim pacijentima. Armije obespravljenih, ojađenih, unesrećenih, ne mogu da iznesu reforme koje nam predstoje. Neće moći ni da ih podnesu. Gubljenjem, da ne kažem pomorom srednje klase, na kojoj jedino može da se temelji i počiva država, mi smo izgubili mogućnost uravnoteženog i podnošljivog procesa društvemo-političke transformacije. U međuvremenu, smrtno smo zabavljeni dnevnopolitičkim cirkusom, vjerskim i nacionalnim igrama “čovječe, ljuti se” i “sjaši kurta da uzjaše murta”, jer jedino tako možemo pobjeći od realnosti, podnijeti lični i kolektivni egzodus iz normalnosti. Jedan od kandidata za oktobarske izbore svojevremeno je, odlazeći sa vlasti uporedio državu sa Titanikom. I zaista, mi se danas dijelimo na manjinu onih koji su kupili vip kartu za čamac za spasavanje i ogromnu većinu onih koji su već potopljeni, koji se upravo dave ili koji se haotično hvataju za dijelove olupina, ali koji će veoma brzo takođe postati plijen ledene vode ili ajkula. Tek poneko liči na člana onog brodskog orkestra koji dostojanstveno tone, gudeći melodiju koja bi trebala da pribere i utješi sapatnike, ali koju niko ne sluša! Možda zvuči previše pesimistično, možda još postoji nada da će se naći majstori da zakrpe ovu društvenu olupinu ili će u posljednjem trenutku stići veliki EU brod da spasi preživjele, ali aktuelni prizori ubijaju u pojam: koalicioni blok suludo gomila svoje ljude u ionako napučene državne ustanove, dodatno pojeftinjuje obraz, čak se i oni rijetki tzv. nezavisni intelektualci hvataju za partijske knjižice, međusobna pljuvačina kandidata prijeti da dokrajči i potpuno obesmisli i ono malo kredibiliteta koji nadilazi dnevnopolitički brlog.

Kako ste Vi vidjeli ove četiri godine mandata svih učesnika?

Ne volim uopštavanja, ali s obzirom da tokom prethodne četiri godine baš i nije bilo ostavki iz moralnih pobuda, pa čak ni izvinjenja ili priznavanja odgovornosti za bilo šta od onoga što nam se dešavalo u tom periodu, šta drugo mogu da kažem osim – bruka i sramota!

Da li će se predizborna kampanja i u čemu razlikovati od prethodnih? Hoćemo li ponovo u kampanji biti natovareni relikvijama prošlosti, starim pričama o patriotama i izdajnicima?

Naravno da hoćemo. Kampanja još nije ni počela a već smo bombardovani “inovativnim, kreativnim i nadasve svrsishodnim” sadržajima: ko je i koliko bio u ratu, čije su cipele veći, a glas dublji, hoće li nas i u čije ime izdati, kada će nas i zašto neko ugroziti, kako se dokazuje lojalnost, pamet, junaštvo itd. Čeprkaće se po grobnicama, pozivati na pretke, zaklinjati u potomke, prijetiti nestankom, otcjepljenjem, unitarizacijom, pjevaće se borbene i novokomponovane, dijeliti pivo i salama, pisati bljuvotine po internetu, kao što to i priliči ljudima koji se spuštaju niže od crva.

Je li vrijeme da konačno promijenimo prioritete? 

O davno je došlo i odavno je počelo da ističe to vrijeme. Kakvi su uopše ljudi i narodi kojima životi nepovratno prolaze sa pogrešnim i promašenim prioritetima. Kada jednom neko naš, ako takvih uopšte i bude, zatreba iskustvo ovog vremena imaće i šta da nauči: Bili jednom jedni samojedi koji su, unižavajući druge i sebe, upropastili i ono u šta su se kleli. Bili to bogovi ili zvjeri!

 

(buka.com)

Komentari