(odlomak iz knjige “Majstori mraka”, autora Jusufa Trbića)

Bijeljinski Bošnjaci, Romi, Albanci, Hrvati i svi drugi koji su, bez ikakve svoje krivice, pretvoreni u žrtve, nose u sebi prošlo vrijeme kao veliku nepravdu, kao kamen u duši. Za Husu Imširovića, i današnje vrijeme je velika nepravda, kojoj nikako da dokuči kraj. Vrijeme od aprila 1992. do jeseni 2007. godine, kad smo razgovarali u malenoj ljetnoj kuhinji iza kuće nadomak kanala Dašnica, Huso mjeri teškom borbom za život. Istjeran s posla u to vrijeme, kao i drugi Bošnajci, godinama se bori da dokaže svoja prava. Al uzaman. Ni sud, ni vlast, ni firmu u kojoj je proveo radni vijek, Husina nepravda ne interesuje.

Sve je počelo 1. aprila 1992. godine.

«Cijele prehodne noći čule su se nekakve eksplozije u daljini. Poslije smo saznali da su to bile «lažne» bombe i granate, ispaljivane po njivama, da preplaše narod. Ali, mene to nije interesovalo. Radio sam kao poslovođa u Elektrodistribuciji, od početka svog radnog vijeka, bio sam dobar sa svima, i mislio sam : šta se mene tiče politika i sve oko nje. Ujutro me zovu radnici koji su živjeli u selima, kažu – ne mogu doći, čuli su da se puca, i da ima barikada na bijeljinskim ulicama. Krenem ja na posao, da vidim šta se dešava, a raditi se mora, znaš ti šta je struja, ne smije biti prekida. Dođem u firmu, nigdje nikakvih barikada. Kaže mi direktor Milan da budem tu, i da se ne brinem. Došli su i drugi. Dođe i vrijeme doručka, pa jedna grupa ode, a mi ostanemo, jer kod nas ti je u svako doba neko morao biti dežurni. Kad, neko poče lupati na ulazna vrata, osu rafal, provališe se vrata. Mi, na vrat na nos, u podrum, da se sklonimo. Al ne vrijedi. Upadoše ljudi u šarenim uniformama, na glavama im crne pletene kape, i istjeraše nas napolje. Počeše pregledati lične karte, pa izdvojiše Bošnjake na stranu. Narediše nam zatim da stavimo ruke na potiljak, pa nas tako povedoše ulicom prema Domu omladine. Idemo mi tako, k*o da smo kriminalci, puške uperene u nas, koljena klecaju. Poveli su usput i ljude iz Vatrogasnog, to je odmah do naše zgrade. Pred Domom omladine gomila njih, jedan za mitraljezom, gađa pravo u nas. « Hoćemo li ih», pita jednog u uniformi, i ja ga prepoznam : Arkan. On odmahnu rukom : « Nemoj sad, kasnije ćemo». Mi se zaledili. Stave nas pored zida, niko ne smije mrdnuti. Uvode neke u Dom Omladine, a onda, oko 2 sata popodne, potjeraše nas preko puta, u zgradu Urbanizma. Tu su počeli da nas tuku, krvnički. Baneta Berdicu su tukla peterica, kundacima, bezbol palicama, on je urlikao od bolova, ne znam kako je sve to preživio. Mene su udarali kundacima, nos mi slomili, krv me oblila. Onda su nas počeli puštati, grupu po grupu, ne znam je li ko ostao, nit se smjelo šta reći, nit gledati oko sebe. A kad smo izlazili, čujem glas sa sprata. Neko je vikao, dajući uputstva da se sva sela spreme, pa sutra s oružjem na Bijeljinu. Meni se noge odsjekle. Kod kuće nisam mogao zaspati, što od straha, što od bolova. Svojima nisam smio reći šta sam čuo, da se ne uplaše.

Kod kuće sam bio desetak dana, oporavljao sam se, a onda otišao na posao.Tog dana je bilo sve u redu, ali popodne zvoni telefon : «Ne dolazi više na posao.» Uskoro je stigao otkaz, a s njim i moja dokumentacija.»

U otkazu Husi Imširoviću piše da mu radni odnos prestaje sa 30. aprilom 1992. godine, uz nevjerovatno obrazloženje : radni odnos mu prestaje jer je, kako tamo piše, «sudjelovao u pripremanju, organizovanju i direktnom učešću u ratnim sukobima» u periodu od 31. marta do 5. aprila 1992. U potpisu je direktor Milan Vidaković. Toliko laži i cinizma teško je bilo zamisliti, čak i  u to vrijeme. Kakvi ratni sukobi u Bijeljini? Nikakvog rata tu nije bilo, a ako je neko pripremao zločine i ubijanja, to je bila SDS, opštinska vlast i vojne strukture. Nije valjda Huso Imširović dijelio oružje Srbima, nije valjda on doveo arkanovce, otvorio logor Batković i pobio toliki narod u Bijeljini? A ako je direktor Milan Vidaković ozbiljno mislio to što je napisao, zašto sve to nije otišlo pred sud, jer pripremanje «ratnih sukoba» je, valjda, najteže moguće krivično djelo?

Ali, pitanja nisu pomogla Husi Imširoviću. Uslijedila je duga golgota. Borba za život, opiranje izbjeglicama, gutanje stida i bola svakoga dana. Huso je dobio radnu obavezu : da čisti i mete bijeljinske ulice. Bez plate i ikakvih prava, naravno, kao rob koji vazda mora hodati pognute glave.To je radio sve do 1995. godine, a poslije radnog vremena išao je sa ženom Mensurom da kopa na njivama na nadnicu, da preživi. Uz ženu, s njim su bile i dvije kćerke – Aida ( rođena 1968) i Maida ( 1974), valjalo je živjeti. I onda, u aprilu 1995. odveden je na Majevicu, u Podgoru, na kopanje rovova, sječu šume, uređivanje puteva i slično. Nakon 45 dana vraćen je u logor u Batkoviću. Na njegovu sreću, nakon sedam dana došao je Međunarodni Crveni krst i registrovao logoraše, pa je prebačen na radnu obavezu u GIK «Rad». Tu je ostao sve do marta 1996. godine, dugo nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma, bez plate, bez ikakvih prava, kao rob, ovoga puta u vrijeme mira.

« Od tada pa do danas ne prestaje moja borba da dokažem istinu. Ja sam, onih dana kad sam dobio otkaz, uspio proslijediti žalbu Radničkom savjetu «Elektro-Tuzle», u čijem smo sastavu i mi bili, i tužbu Osnovnom sudu udruženog rada u Tuzli. Sa oba mjesta dobio sam potvrdu da sam neopravdano izbačen s posla i da firma ima obavezu da me vrati. Ali, ništa od toga. Sudski sporovi traju, evo, već 12 godina, a ja – gdje sam, tu sam. Posljednjom odlukom je Okružni sud u Bijeljini poništio rješenje Osnovnog suda, koje je bilo u moju korist, pa sve ide dalje. I, kao da nema kraja. Ti ljudi, sudije, kao da su došli s druge planete, pa ne znaju šta se to ovdje dešavalo i u kakvim smo strahotama živjeli. Prvo se godinama po sudovima vuklo pitanje : kako sam ja to uspio dostaviti žalbe u Tuzlu, kao da je to važno. Sad su našli da sam, navodno, tužbu Sudu udruženog rada predao prije nego što treba. Trebalo je, lijepo, još čekati, pa otići u Tuzlu i sve to uredno obaviti. Zamisli! Drugima kažu : niste ispoštovali zakonske rokove. Pa, znaju li oni šta se ovdje događalo. Ljudi su ubijani kao muhe, a oni traže proceduru! A ja, kao i mnogi drugi,  jedva preživljavam tolike godine. I nema dana a da se ne zapitam : «Zar je ovaj svijet zbilja od nepravde stvoren?»

Huso Imširović je još jedan primjer da metode i ciljevi etničkog čišćenja nisu nestali ni do danas u Republici Srpskoj, samo su malo modifikovani, u skladu s vremenom. On kao da potvrđuje glasine da postoji neformalni dogovor da ni jedan radnik istjeran s posla zbog nacionalne pripadnosti ne bude vraćen na posao, jer bi to, valjda, bio primjer i drugima. Ko god je dobio takav spor, morao je da ide do Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.  U Bijeljini, do izlaska ove knjige,  još niko takav nije vraćen na posao, bilo gdje, od opštinske uprave do Elektrodistribucije, Telekoma, bilo koje javne institucije. U jesen 2007. godine u Bijeljini još stoje ulice Arkanove garde i četničkih koljača iz Drugog svjetskog rata, uključujući i đenerala Dražu Mihajlovića, Bijeljinom šetaju ratni zločinci i oni koji su zločine pripremali i odobravali, uživajući u plodovima svjih nedjela, Bošnjaci čine jedva 3 posto zaposlenih ( što je druga varijanta nekadašnjih 4 posto Bošnjaka koji smiju ostati u svom zavičaju), novim regulacionim planovima priprema se dalje uklanjanje bošnjačkih kuća iz grada. Istorija je prekrojena, a sadašnjost stvorena prema dimenzijama dojučerašnjih gospodara rata. Vrijeme kao da se zaustavilo u nekom danu prije čitave decenije, u mraku koji obavija živote i ljude kao svilena omča oko vrata.