Protesti, poplave, politika

Piše: Muharem Bazdulj

Posljednjih nekoliko dana svake godine nose sa sobom – kao u umjetničkom klizanju – nešto što bi se moglo nazvati “obaveznim dijelom programa”. Pod obavezni dio programa u tom kontekstu spada ispisivanje neke vrste bilansa godine na izmaku. Ako je o Bosni i Hercegovini riječ i ako bi trebalo generalnu društvenu situaciju u BiH tokom 2014. godine sažeti u tri pojma, onda bi jedno od mogućih rješenja bila trijada: protesti, poplave, politika.

Godina je počela – protestno. Bunt koji se sa ulica Tuzle početkom februara razlio širom Bosne i Hercegovine, primarno po većim gradovima onog dijela Federacije sa dominantno bošnjačkim stanovništvom, instantno je postao globalno atraktivna vijest. Izvorni motiv protesta bio je nesumnjivo socijalni, što se dobro vidjelo sa fotografija prvog dana tuzlanskih demonstracija. Natpisi na transparentima bili su, recimo: “Nećemo milostinju, hoćemo zarađene plate i doprinose”, “Nećemo stečaj radnicima”, “Ustaj, Tito, iz te zemlje hladne pa da vidiš šta nam tvoji pioniri rade”, “Uradite revizije privatizacije”, “Omogućite nam zdravstveno osiguranje”. Lica ljudi u masi bila su lica običnog građanskog svijeta, takozvanih gubitnika tranzicije, starih, sredovječnih i mladih, roditelja s djecom, čak i majki s bebama u kolicima.

Uskoro su, međutim, protesti dobili i izuzetno nasilnu notu, što je kulminiralo paljevinom zgrade Predsjedništva BiH. Od tog trenutka su se zavrtjeli i najrazličitiji mogući spinovi. Jedni su tvrdili da su protesti ciljano antidržavni, drugi da im je cilj da ponište Dayton, treći opet da je to nacionalno motivisana bošnjačka ujdurma. Najefikasniji otimači suštine protesta bili su, međutim, takozvani plenumaši. Oni su očaj i socijalnu bijedu izvornih proletera iskoristili kao način da se pred izabranom publikom malobrojnih lijevih teoretičara sa Zapada legitimišu kao tobožnji praktičari nekakve revolucije. Što je najžalosnije, mnogima je i uspjelo pa su plenumaši od protesta na različite načine profitirali, a što se tiče obespravljenih proletera, ono što su oni dobili od protesta plastično se vidi iz recentnog “marša” tih istih tuzlanskih radnika prema granici EU. Njihov život nije ništa bolji nego je bio u februaru ove godine.

I kao u nekoj varijaciji na Murphyjeve zakone, odnosno onaj najčuveniji po kojem ako postoji mogućnost da stvari krenu loše, onda će i krenuti loše, a koji kao da je napisan s mišlju na Bosnu i Hercegovinu, jedva tri mjeseca nakon protesta na BiH i okolinu se sručila vodena stihija. Poplave su bile katastrofalne, i što se tiče materijalne štete, ali naročito u smislu ljudskih žrtava. Kao utjeha u cijeloj tragediji za mnoge se ukazala činjenica da ljudska solidarnost ne poznaje državne, entitetske, etničke, religijske i ine granice. Ipak, i u vrijeme poplava se pokazalo da ono što bi država po definiciji trebalo da radi, odnosno da štiti svoje građane u vanrednim okolnostima, Bosna i Hercegovina skoro da uopšte ne radi, odnosno da to, u najboljem slučaju, radi kilavo. Na muci su se bolje od institucija pokazali individualni junaci. (Između poplava i izbora, vrijedi makar ovlaš prokomentarisati i junsko-julsko Svjetsko prvenstvo u fudbalu, prvo na kojem je nastupila reprezentacija BiH. Častan poraz od Argentine, poraz od Nigerije kome je kumovala sudijska greška koju je kasnije priznao i sam arbitar te pobjeda nad Iranom nisu bili dovoljni za plasman u drugi krug.)

Napokon, u oktobru su na programu bili izbori. U prethodne četiri godine, dvije ključne partije u Bosni i Hercegovini bile su one koje u svojim imenima nose socijaldemokratsku etiketu: Socijaldemokratska partija BiH i Savez nezavisnih socijaldemokrata. Prva i njen (tadašnji) lider Zlatko Lagumdžija na izborima su brutalno kažnjeni. U kratkoj istoriji višestranačke Bosne i Hercegovine, teško da je ikada neka stranka u samo četiri godine doživjela toliki pad. Milorad Dodik i njegov SNSD su na prvi pogled bolje prošli. Sam Dodik, makar i na jedvite jade, uspio je da ostane predsjednik Republike Srpske. Takođe, koalicija predvođena SNSD-om ostala je na vlasti na nivou entiteta. Ipak, pobjeda opozicionog kandidata Mladena Ivanića u utrci za mjesto srpskog člana Predsjedništva, kao i činjenica da će na državnom nivou SNSD biti u opoziciji pokazuju da su i za ovu stranku zlatna vremena definitivno prošla.

Pred novom vlašću čije se formiranje očekuje do kraja januara biće veliki izazovi, ali može im pomoći svijest da teško mogu da budu gori od svojih prethodnika, čak i kad bi se potrudili. Takođe, globalna politička situacija mogla bi da im puše pod krila. Imajući u vidu rastući uticaj Rusije i Turske, teško se može očekivati da EU bude zadovoljna samo time što se ne puca i da joj bude dovoljno da u ovom dijelu svijeta održava status quo. Uz stranu podršku i intenziviraniju regionalnu saradnju, nova vlast možda i bude u mogućnosti da svojim biračima podastre neke uspjehe i neke konkretne rezultate, makar i na kozmetičkom nivou. Naravno, sve to važi jedino pri optimalnom razvoju događaja. Optimista se ovdje nada boljem, realista očekuje katastrofu, a pesimista odavno više i ne živi u Bosni i Hercegovini.

 

(oslobodjenje.ba)

Komentari