Piše: Jusuf Trbić

Tamo gdje se danas nalazi drugi od pet solitera u centru grada, nekad je bila Pećina kafana, u kojoj su bili i han i kafana. Bila je to zgrada na sprat, s velikom salom u prizemlju, a na spratu su bile sobe za noćenje. U dvorištu su bile štale za konje i prostor za smještaj robe i zaprega. Usred dvorišta nalazio se bunar, odakle su putnici zahvatali vodu za sebe i konje. Nakon Prvog svjetskog rata han je zatvoren, ostala je samo kafana, koja je radila sve do šezdesetih godina prošlog vijeka. Posljednji vlasnik je bio Petar Milošević, čiji je brat Miloš takođe držao kafanu, nešto manju, na drugoj strani ulice. Obje kafane su primale seljake koji su dolazili na pijacu, kao i njihove zaprege, pa su uvijek imale dosta posla.

A blizu Pećine kafane ćevapčinicu je držao Omer Murselović, i nju su zapamtile generacije Bijeljinaca. Drugu poznatu ćevapčinicu u gradu držao je stari majstor Muho Šabić. Pomenimo ovom prilikom i ljude koji su u svom vremenu obavljali ono što se zove javni prevoz. Kočijaši Bahro Brezičanin, Suljo Ferhatović i Ramo Korajac prevozili su robu i stvari putnika do kafana i konačišta, i natrag, ali i sve što je trebalo prevoziti u čaršiji. Tihi, skromni ljudi bez kojih se tada nije moglo. Ali, da nastavimo mi priču o kafanama.

Jedna od najpoznatijih kafana bila je Lakićeva kafana, koju je držao čuveni bijeljinski džokej Ilija Lakić. Nalazila se na početku Račanske ulice, a Ilija je u kafani radio zajedno s bratom Aleksandrom zvanim Ako, koji je, kako se pričalo, prije toga bio kuhar na kraljevskom dvoru u Beogradu. Pošto je i Ilija po zanimanju bio poslastičar, nije teško pogoditi da su se ovdje sastajali gurmani, ljubitelji dobrog jela. Ilija Lakić je bio najpoznatiji džokej, u vrijeme kad je konjički sport bio jako popularan, oko njega su se okupljali imićni čaršijski ljudi koji su voljeli konje i konjske trke, pa je i to doprinijelo da je ova kafana uspješno radila nekoliko decenija, i prije i poslije Drugog svjetskog rata.

Na Željezničkoj stanici je radila neugledna, ali uvijek puna Sokina kafana, vlasnice Soke Jokanović. Kafana je služila skoro isključivo za boravak putnika koji su čekali voz, ili dolazili vozom u Bijeljinu, a pošto su tri voza išla svakog dana za Ugljevik i Bosansku Raču, i isto toliko puta se vraćala, gostiju je uvijek bilo, jer su tu redovno dolazili i radnici na željeznici i istovaru uglja. Radno vrijeme je bilo 24 sata, kafana se nije zatvarala ni danju ni noću, pa su gosti, u nuždi, čekajući voz, tu mogli i drijemati na stolici koliko im je volja. Kad su nadobudni političari ukinuli prugu, i Sokina kafana je, zajedno s vozom i putnicima, otišla u sjećanje. U blizini te kafane radio je i poznati poslastičar Musa.

U centru grada je dugo radila i kafana u kojoj je bilo dozvoljeno kockanje, pa joj, dakako, gostiju nikad nije nedostajalo. Bila je to kafana “Volga” vlasnice Nevenke Čolaković, koja se nalazila u staroj zgradi između ulaza na parking Robne kuće i semafora preko puta crkve. Bile su poznate i kafane “Kesong” i “Dardaneli” u čaršiji, kao i kafana Mitropolije, u kojoj je radio Vasko Lazarević zvani Dunjo, pa kafana Demirovića, Mlađina kafana i Makića kafana, sve u centru grada. Unutar pijace bila je kafana “Kod žena”, a na mjestu novog dijela Robne kuće kafana “Radnik”, u kojoj su odsjedale zanatlije. U toj je kafani dugo radio Mujaga Hajrić, a nekadašnji fudbaler i trener Omer Hadžibeganović zvani Altumbeg vodio je tombolu, koja je u to vrijeme bila jako popularna. Nagrade su bile novčane, a Omerov sin Mujo, koji je pomagao ocu, glasno je izvikivao svaki broj, da ga svi čuju. O svakom većem dobitku sutradan je brujala čaršija.

Kiraethana je bila u samom centru, na mjestu sadašnjeg Centra za kulturu, imala je lijepu baštu u kojoj su se okupljali uglavnom imućni Bošnjaci, veleposjednici i trgovci, a tu je bio i prostor za svaku vrstu društvenog rada, kao i mala biblioteka.

Na mjestu gdje je danas Gradska biblioteka, nalazila se kafana “Bosna”, a preko puta, na mjestu sadašnje stambene zgrade “Bazar” bila je kafana Mehe Arapa. Radila je i kafana “Kod Lojze”, pa čuvena ljetna kafana i bašta u Gradskom parku, otmena kafana u hotelu “Drina” i nekoliko manjih, na periferiji. Sve je to srušeno i uništeno u seljačkom urbanističkom pohodu na grad. Umjesto da se nova Bijeljina podiže na prostoru prema Obriježi, a stara sačuva, primitivci su odlučili da uklone ono što im smeta i da počnu onako kako oni znaju : od ledine. Sad tome više nema kraja.

Ostala su sjećanja na kafane u kojima su se ljudi družili i zajednički uživali. Otišla je tako i kafana koja je bila sinonim za čaršijski svijet – čuvena kafana “Kod Zore”, u samom centru grada. Vlasnica Zora Savić bila je prava dama, a njeni gosti – gospoda. U neobično  uređenoj bašti lijepe večeri su brujale tihom pjesmom, šalom i smijehom. Kako je zabilježio Slobodan Petrović, među stalnim gostima su bili i Vojo Stojanović, Junuz Šabić, Savo Čolaković, Neđo Lukić, Brankica Novaković, Mustafa Dizdarević, Aco Simić, Jovo Makić, Milan Gospić, Dragec Predić, Aljo Mujdanović, Veljo Drvenica, Vojo Avakumović, Branko Tanacković, Spaso Kandić, Miko Mitrinović, Rado Zelenović, Miloš Biber, Pero Žućo, Brano Drvenica, Jovo Bošnjak…Dolazio je često i stari boem Dimitrije Lazić Dikan sa svojom gitarom, i maestro Jovo Violina.  Stari Bijeljinci su čak i pjesmu spjevali u čast gazdarice Zore, i u slavu svoje omiljene kafane.

Iz nešto novijeg vremena Bijeljinci  pamte kafanu “Semberija” vlasnika Ćazima Korajkića, čuvenog kafandžije, na izlazu iz grada prema Dvorovima, pa kafanu Refika Jusufovića Kiselice kod raskršća Dizdarevići, kao i staru kafanu “Lovac”. Nekad je kultno mjesto noćobdija, maliganista i veseljaka bila Ćelina kafana, koja je radila samo od kasnih noćnih sati do zore, a njen vlasnik Ešef Arnautović Ćelo ostavio je iza sebe mnoštvo dosjetki, šala i kalambura koji se i danas prepričavaju. Bila je i kafana Bajre Brkića, a pamte se i Karalijina kafana, na izlazu prema Brčkom, i Vojkanova kafana u Rači. Dugo su radile i kafane “Cik-cak”, u kojoj je, uoči posljednjeg rata, razmijenjeno više deviza nego na njujorškoj berzi), i kafana “Bled”, koja postoji i danas, a u svoje vrijeme pravi hit su bile kafane novog hotela “Krin” i motela “Obrijež”. Pamte se i kafanski svirači i pjevači, i oni koji su zabavljali narod na sijelima i veseljima. Među njima su bile i žene – Devka Tulumova, Hajra Simsarova, Bejda, pa Omer Ćoro i njegova frula, pjevač Smajo, koji je redovno nastupao kod Ćele i Kiselice, uvijek dotjerani Sadik Golać, harmonikaši Lune i Ivica Pilić, ozbiljni i svestrani Šefalija, veliki muzičar Kiso Karajčević i mnogi drugi.

Sve je to odnio vjetar prošlih dana.

Utihnula je pjesma, umukle su šale koje su davale neponovljivu boju duši ovoga grada, nestalo je druženje, ugasilo se akšamlučenje, otišle su u zaborav tople kafanske noći.  Nema više ni lijepih čaršijskih običaja, ni ljudi koji vole i poštuju druge, bez obzira na to ko su i kako se zovu, ni onoga reda koji je držao grad na okupu i činio ga jedinstvenom zajednicom. Sve su to prekrili snjegovi nekog novog, ružnog, sebičnog i nekulturnog doba, u kojem se pravi ljudi i prave vrijednosti razaznati ne mogu.

A noć koja nas je obuzela sve je duža, i sve crnja.

Hoće li za nas, koji se sjećamo, ikada više biti svitanja?

Komentari