(odlomak iz knjige “Majstori mraka”, autora Jusufa Trbića)

Dani terora, koji su počeli 1. aprila 1992. godine, redali su se, jedan za drugim, svaki duži od godine.  Jutro je donosilo neizvjesnost,  noć je bila ispunjena strahom. Niko više nije brojao pobijene, niti upadanja u kuću, torture, deportacije, odvođenja na ropski rad, niko  nije mogao zapamtiti sve one koji su nestajali u mraku ili usred dana, na ulici, da se više nikad ne pojave. Svako je brojao dane pred sobom, dane do ulaska u pakao, zavideći onima koji su uspjeli da se izvuku i odu negdje daleko…Mnogi su trpjeli i čekali, misleći da se njima, ipak, neće ništa loše dogoditi, jer nisu krivi ni Bogu ni ljudima. Drugi su se oslanjali na prijatelje, treći na kojekakve veze.

Malo kome je sve to pomoglo.

Husein Vehtić, stari Bijeljinac, ugledan čovjek koji je imao više prijatelja nego što je ptica na nebu, čovjek koga su svi voljeli zbog njegovog širokog srca i vedre duše, jedan  je od tih ljudi.

-«Ja sam zaista imao toliko prijatelja, da sam mislio da meni ne može ništa biti. Mislio sam da mi je nekakva garancija i moja žena Radmila, ali više sam se oslanjao na ljude koje sam znao, s kojima sam se družio, a takvih je, valjda, bilo na stotine. Moram reći da su mnogi ostali časni, mada nisu mogli mnogo da učine u onim okolnostima. Ali, Bijeljina je bila puna nepoznatih likova iz kojih je izbijala mržnja, i niko nikom nije mogao garantovati sigurnost. Mi smo nekako istrpjeli sve te teške dane, taj strah koji ne da čovjeku oka da sklopi cijelu noć, taj užas pred ubijenima i nestalima, ali ni to nije moglo vječno trajati.

Prvu opomenu uputio mi je jednog dana, na svoj način, sin mog prijatelja Tome Zarića, dobrog čovjeka iz Amajlija. Izlazim ja jednom s buvlje pijace, a u susret mi ide mladić koga sam poznavao još dok je dijete bio. Bio je u uniformi, pištolj mu se objesio do koljena. Podigao glavu, neće ni da me pogleda. Neću ni ja njega. Prođem, a nisam prešao ni dvadesetak metara, presiječe me glas : «Huseine, vrati se ovamo» Okrenem se. On stoji, drži se za onaj pištolj i prijeteći me gleda. Šta ću, vratim se. Kaže mi s visine: « Zašto me ne pozdraviš». «Kod nas je običaj da mlađi pozdravi starijeg», odgovorim mu.  On pocrvenio u licu. « Ti si dužan da pozdraviš srpsku uniformu.» Ja malo šutim, pa mu kažem : «Koliko znam, još nema zakona po kome se mora pozdravljati uniforma. Pozdravljaju se ljudi.» Tada je počeo da viče, ružno mi je i ponoviti šta je sve rekao. Jedva odem odatle. Poslije sam mu sreo oca, bilo ga stid zbog svega. Bio je častan čovjek.

Naravno, to je bila sitnica u poređenju s onim što su doživljavali drugi, i što ću i sam iskusiti kasnije, ali pokazuje kako su se neki ljudi, na žalost, preko noći promijenili. S druge strane, mnogi Srbi su pokušavali da me zaštite. Sjećam se kad me je na autobuskoj stanici, dok sam stajao s nekim prijateljima iz Balatuna, napao momak u uniformi, prijeteći da će na mene baciti bombu. Rajko, jedan od prijatelja, stao je ispred mene, štiteći me. Poslije rata, sreo sam onoga momka. Tražio mi je marku, prosio je. Nisam mu dao.

Svaku noć smo ja i Radmila na smjenu dežurali, a danju smo izlazili samo kad moramo. I trajalo je to do 1994. godine. Ali, pakao nisam mogao izbjeći. U polovinu kuće uselila se neka Slavka iz Tuzle. Bila je žestoka. Mužu Hrvatu je promijenila prezime, obukla je uniformu i išla na ratište, vodeći sa sobom dva sina. Tu je živjela moja sestra Bula, njenog muža Hasu Imširovića, ni krivog, ni dužnog, ubili su arkanovci početkom aprila 1992. godine. Slavka je nju istjerala i sve joj uzela, sve do posljednje krpice, a onda je krenula na nas.

Čim se ona razbaškarila u kući, počele su  nevolje. Slala nam je uniformisane ljude, da nam prijete. Došao je jednom i moj prijatelj Damjan Pajić Micin, da nam pomogne, ali ne vrijedi, ja sam ga zamolio da ode, da ne navuče i sebi belaj na vrat. S njom se nije moglo ni razgovarati.

Jednog dana zaustavi me vojnik kod Kadrine mesare. Visok, k*o od brda odvaljen. Pokažem mu papire, ne vrijedi. Ubacili su me kao psa u kombi u kome su bili i Mujo Nukić, Haso Kotarević, Mustafa Čorbić, pun kombi ljudi, sve sam ih znao. Pred sam polazak dođe Mustafina žena s čovjekom koji je i mene znao, i on nas pusti. Odahnem, ali ne za dugo. Sutradan neko lupa na vrata. Otvorim, pred vratima dva vojnika, kažu :»Ideš s nama na saslušanje.» Ubace me u stari mercedes, pa pred Robnu kuću. Tamo – onaj isti kombi koji me odveze u Hase. Izlazim iz kombija, i prvi na koga naletim – onaj isti vojnik koji me je juče legitimisao. Smješka se. «Opet si došao», veli, pa me udari kundakom, svijet mi se prevrnuo. Padnem, a udarci pljušte po meni – kundak, čizme, pesnica. Najzad me uhvati za kragnu i poče vući po zemlji kao vreću. Dovuče me do grupe u kojoj je bilo sedam vojnika. Onda me oni počeše udarati, kako ko stigne, krv lije iz mene, mrak mi pade na oči. Došao sam sebi kad su mi kofu vode istresli na glavu. Nakon toga nastave me tući, čini mi se da je to trajalo beskonačno. Na kraju me počnu vući i ubace me u nekakvu mračnu prostoriju, poslije sam shvatio da je to učionica. Ne vidi se prst pred okom, samo čujem jauke. Ne znam koliko sam ležao na mjestu na koje su me bacili, kad uđoše dvojica. Uhvatili su me ispod oba pazuha i iznijeli, kažu da idem na saslušanje. Tamo opet onaj prijatelj koji me već jednom spasio. On mi pomogne da uđem u njegov auto i vrati me kući.

Kad me Radmila vidjela onako modrog i krvavog, samo što nije pala u nesvijest. Ali, vidjela me je i Slavka kroz prozor, kad sam dolazio. Samo što mi je Radmila stavila obloge na lice, začusmo zvono. Pred vratima su ponovo bila ona ista dva vojnika. I opet isto : kombi, pa put u Hase. U dvorištu počinju udarci, bez kraja, i ja više ne znam za sebe. I opet u dvorište uleti onaj isti čovjek, i vrati me ponovo kući. Tada sam čuo da je Slavka tražila da me uklone.

Ovoga puta nisam bio u kući ni pola sata, došli su opet po mene. Zatekao sam u Hasama četrdeset Janjaraca. Tukli su me pred njima, nemilice. Jedan stoji i vrti palicom. «Jesu li te tukli», pita. «Nisu», kažem ja. «Što lažeš, majku ti balijsku», drekne , pa me udari krvnički. Onda stane, pa ponovo pita: « Jesu li te tukli, reci», «Jesu», velim ja. «A što lažeš, majku ti…» Pa udara dok ne padnem. Onda me natjera da ustanem i da stanem uza zid s rukama visoko podignutim, pa me udari kundakom u rebra. Izgubio sam dah i pao, mislio sam da umirem. I to je trajalo cijeli dan. Mene i Ohrana Huremovića tukli su do sedam-osam sati uveče, bez prestanka. Tada su doveli Ahmeta Grošića i njegovog bratića Namika, i Huseina, bio je portir u «Mladosti», zvali smo ga Husein Šiptar. Njega i Namika su tako strašno pretukli, da sam mislio da neće preživjeti.

Oko deset sati uveče naredili su nam da uđemo u kamion. A ispred kamiona – špalir, po desetak vojnika s obje strane, ne zna se ko više udara. Udarali su nas divljački, a zatim nas, onako polumrtve, nabacali u kamion kao stoku, prijeteći da će nas sve pobiti. Istovarili su nas na stadionu u Loparama, to je bio vojni zatvor za Srbe koji su bježali iz vojske. Dovozili su i druge, gomila je rasla, i na kraju su nas 220 ugurali u malu svlačionicu i zaključali nas, umalo se nismo pogušili.

Ujutro traže dobrovoljce za rad na njivama. Mi pretučeni nismo mogli ni da mrdamo, a kamoli da radimo. Upravnik je bio neki Stevo, zvali su ga Mačak, žena mu je bila Bošnjakinja iz Koraja, bio je dobar čovjek.   Pomogao nam je, doveo je i doktoricu, ali ona nas nije smjela uputiti na liječenje, dala nam je samo neke tablete. A Stevo nas je poštedio maltretiranja.

Bili smo tu 14 dana. Ponekad smo pomagali kod istovara brašna, ponekad nešto drugo. I sve je bilo u redu u toku dana, ali uveče upadaju gardisti iz Bijeljine, hoće da nas pobiju, viču, prijete… Jednom ja «stisnem» i požalim se Stevi, a on onda udvostruči stražu i naredi da nam niko ne smije dolaziti. Ali, poslije te dvije sedmice dođoše gardisti i potovariše nas na kamion. Ubacivali su nas kao stoku, odnosili su se prema nama kao prema robovima koji treba da budu sretni ako ih ne ubiju na licu mjesta. Dovezli su nas najprije u Fazaneriju u Suhom Polju, nas dvadeset. Prenoćimo, tačnije prestojimo u jednoj tijesnoj prostoriji, a ujutro počeše stizati kamioni puni naroda, najviše žena i djece. Nas prebace u drugu, još tjesniju prostoriju. Opet su nas povezli, pa nas vratili, taman kad je počelo odvajanje žena i muškaraca. Plač, kuknjava, stražati se deru, pucaju u zrak, haos. Nas opet uguraju u kamion i povezu prema Brčkom. Istovarili su nas u Pelagićevu. Stajali smo postrojeni kad je stigao nov BMW i u njemu Vojkan Đurković. Izašao je sav važan, na glavi mu sunčane naočari. Dobro sam ga poznavao, hiljadu puta je bio kod mene u prodavnici i u kući. Odredio je da se neki ljudi vrate u Bijeljinu, a ja sam se osmjelio da mu se javim, bio sam sav slomljen i modar, i on je to vidio. «Doći ću po tebe za 2-3 dana», rekao mi je, i otišao. Naravno, nije došao. Ali je zato neki Lazo Četnik, tako su ga zvali, pokupio nas trojicu i odvezao nas u Bijeljinu, prijeteći da će nas ubiti ako mu ne damo pare. Čim smo ušli u  kuću stavio mi je pištolj u usta.  «Pare ili život». Ja zaista nisam imao para u kući, šta da mu dam? U tom času upade Vojkan, vjerovatno su radili u dogovoru, i vrati me u Pelagićevo. Nisam uspio ni ženu da vidim. Sutradan je moja Radmila pozajmila 3.000 maraka i odnijela ih Vojkanu. «Zar samo ovoliko», rekao joj je razočarano. «Javi sinu da mi pošalje 50.000 maraka, pa ću onda pustiti Huseina.»

Tako ti ja ostanem u Pelagićevu. Jednom sam našao momka koji je radio s radio-stanicom, i on mi dozvoli da je javim kući s njegovog telefona. Okrenem ja svoju kuću, javi se Slavka. Ja je zamolim da mi pozove Radmilu, a ona se pravi nevješta. «Nema Radmile, otišla je negdje. A otkud ti u Pelagićevu», pita me, kao da ne zna. I onda nastavi. «Slušaj, imam za tebe dobar prijedlog. Pomoći ću ti da izađeš odatle, ali da mi prepišeš kuću, dovešću ti advokata, vas dvoje možete nastaviti tu živjeti dok se ne snađete.»

Ja joj kažem da pita Radmilu, njeno je pola kuće. Slavka ljutito tresnu slušalicu.

Sutradan sam pokušao isto. Srećom, javila se Slavkina majka, pa sam uspio da se čujem s Radmilom i da joj objasnim gdje sam tačno, da može otići u Crveni krst. I zbilja, došli su stradan i popisali nas, jer prije toga nisu mogli da nas nađu. Nas su svako veče vodili u drugu štalu da spavamo. Tada su nas smjestili kod čovjeka koji se zvao Mladen, imao je nadimak Majo, žena mu je bila Katica, boljeg čovjeka nisam u životu vidio. Odveo nas je svojoj kući, žena nam je kuhala, pazio je na nas kao da smo mu najrođeniji, nikom nije dao da nam priđe. Na žalost, poginuo je nešto kasnije u saobraćajnoj nesreći. On je savjetovao moju Radmilu šta da uradi da bi me oslobodila.

Četiri mjeseca nakon početka ove golgote uspio sam se vratiti u Bijeljinu. Prijatelji iz Obarske prebacili su me u Srbiju, skelom preko Save. Na skeli Bošnjaci, robovi, čiste, ne smiju glavu da podignu. Jedan od njih me prepoznao. Prišao mi je, čisteći, onako sagnut, i šapnuo :» Sretno, Huseine». Suze su mi udarile na oči.

Nakon sakrivanja i prelazaka granice po mraku, nakon straha i neizvjesnosti, uspio sam izaći. Sin mi je rekao da ga je, u međuvremenu, Vojkan zvao, i tražio mu onih 50.000 maraka za moju glavu. Ako ne bude para, rekao je, neće biti ni mene.

Saznao sam da je Slavka poslala u logor i Mehu Salihovića, komšiju. Malo joj je bila jedna kuća. Sad je, kažu, ponovo udata i živi u Štutgartu. A ja sam, evo, opet u mojoj Bijeljini. Nekada, nakon odlaska, mjesecima nisam smio izaći na ulicu, plašio sam se svakog šuma. I danas zaključavamo vrata, zatvaramo prozore i teško zaspimo noću. Ali, čini mi se da smo mi ipak pobijedili. Živi smo, i u svojoj smo kući, je li tako, zar to nije velika stvar, nakon svega što su nam učinili?»

Komentari