Piše: Dragan Bursać

Još ostaje napadnutim novinarima da oproste četnicima što su ih tukli, pa da balkanska farsičnost u stilu Ilije Čvorovića bude kompletna. Jadna li nam majka!

Legalne paravojne klovnovske četniče horde, napale su novinarku i kamermana televizije N1.

-Nemojte! Nemojte, molim vas, ponavljala je novinaraka. Džaba sve. Nije pomoglo.

Krezubac je mumlao nešto o nekom “klanju od 500 godina” i udarao ljude.

E, sad nit’ je 93’ nit’ su četnici par odbjeglih uskoka.

Dabome da su na krilima vlasti, prije svega MUPA-a Republike Srpske, a onda i autističnosti državnih institucija, prije svega SIPE, razuzdani krezavi retro-fašisti napali predstavnike sedme sile (sedma sila, kako to jadno zvuči). Dabome da je legalnoj fašističkoj organizaciji posve normalno, prvo legitimisati novinare, a onda na osnovu imena i prezimena i primijeniti silu.

Dabome da je normalno kad država Bosna i Hercegovina NEMA zakon o zabrani fašističkih organizacija. Eto, bijeli hljeb imamo, ali fašiste zakonski ne možemo zabraniti.

Dabome da se pojavi onda uhapšena budala koja se odaziva na ime Boško Branac, a koja prije hapšenja  u duhu najsvjetlije četničke tradicije napada nevine i nenaoružane ljude, koji gledaju svoja posla.

Nego, gdje je MUP Republike Srpske, koji je u najavi sve vrijeme pominjao kako je riječ o posve mirnom okupljanju? Gdje su mediji Republike Srpske? Svi zajedno se zabili u prkno!

Pa, majku mu, nije đavo da osim par blogera, nema medija u RS-u, koji bi zvanično osudio divljačko orgijanje, a onda i napad četnika na novinarsku ekipu? Nema. Samo par medija je prenijelo informaciju o nekakvom “ispadu” i to je to. Kolegijalnost? Šta to biješe kolegijalnost?

Nema kolegijalnosti, kolege, gospodo, drugovi, vojvode i serdari! Čuje se navijek isti urlik ništavila.

Silovanje novinarstva, bez incidenata

Jedino je agilan, čini se, inspektor policije u Višegradu Nešo Kesić, koji veli da je obilježavanje 70 godina od hapšenja generala Dragoljuba – Draže Mihailovića, proteklo u dobroj atmosferi, bez ikakvih incidenata.

Čovjek ne vidi ništa sporno, a i što bi vidio, kad je on tek zadnji šaraf u budalastoj, nakaradnoj mašineriji, koja za sebe voli kazati da je država.

A, malo veći šrafčić, nekakav poslanik Vanja Bajić kaže: “Vi novinari ste stalno neke žrtve#nekontam”. Ne konta Vanja, a i što bi kontao, da je nasilje nad novinarima zabranjeno, kad mu šef Milorad Dodik  na sedmičnoj bazi proziva očeve i majke novinarima i tjera ih kao sitnu stoku iz “svoje palate”.

Pa, ima li iko, majku mu, da se izvini zbog bruke i sramote? Ima!

Vidite, četnici, kao jedna dobro organizovana paravojna formacija, imaju i svoje portparole, za razliku od entitetskih agencija. Ova umrežena grupa ljudi poslala je izvinjenje Federalnoj televiziji i N1 televiziji. U pacifističkom stilu, na kojem bi im pozavidio i helsinški ogranak LGBT pokreta, saopštili su, kako im je, eto, krivo zbog  napada, koji se u 20 godina njihovog srbovanja nije desio.

Još ostaje napadnutim novinarima da  oproste četnicima što su ih tukli, pa da balkanska farsičnost u stilu Ilije Čvorovića bude kompletna. Jadna li nam majka!

Ledeni brijeg sa četiri C

‘Ajde da se uozbiljimo.

Ne, nije četništvo nekakav vajt treš endem u Republici Srpskoj i Srbiji. Ne, nisu to tek šačice pijanih i krezavih budala, koje zaskakuju druge i drugačije, kako mnogi tvrde. Riječ je o pervertiranoj promjeni srBskog nacionalnog bića. Riječ je o izmjeni nacionalnog koda čitavog jednog naroda, koji je odbacio fašističke kolaboracioniste, a onda se politikom, riječima i djelom Miloševića, Šešelja, Ćosića i inih još na Gazimestanu vaspostavilo pravilo “građanskog srpskog odgoja”.

Najednom su četnici postali “dobri momci za pokuće”. Ta i penzije primaju u Srbiji. U procesu je i istorijska rehabilitacija nacističkog namjesnika Nedića. Antifašizam NE POSTOJI! Salonski ljevičari od Ljubljane do Skoplja, promatraju iz svojih bauhaus kabineta viralno širenje zla.

I onda neko četničko zavođenje pravde 13. marta 2016. nazivaju incidentom?’ Kakav crni incident? Pa tih 1000 krezavaca, na “mirnom okupljanju i nekakvom ručku pomirenja i oprosta”, o ironijo, samo su vrh ledenog brijega u čije temelje je ugrađena kolektivna negacija genocida nad Bošnjacima, u čijim temeljima leži latentno ili manifestno obožavanje ratnih zločinaca, te prezir prema drugom i drugačijem.

Na čemu si ti?

I zato kad pijana budala sa kokardom urliče kako je “klana 500 godina”, ne urliče to četnik XY. A, jok! Urliče kolektivna stereotipija, koju živi već treću deceniju 90% srpskog puka.

“500 godina klanja” je naučena Miloševićeva i Ćosićeva mantra koja je zaklala i pobila nejač u Foči, popalila i silovala žene u Višegradu, počinila genocid u Srebrenici, ubijala djecu na Putu života, iselila 120 hiljada Srba iz Sarajeva. Ta stereotipija o automučeništvu opalila je metak koji se preko Pala, Banjaluke, Bijeljine, Beograda prije 15 godina zario u srce Zorana Đinđića. Ta četnička mantra je proizvela Dodika kabadahiju i samosažaljevaujćeg Aleksandra “100 za jednog” Vučića. I na koncu, taj zloduh se samo 13. marta preselio u krezavca iz Draževica.

Pomirenje? Koga sa kim? Sve ljude koje znam i koji su u mom okruženju, odavno su pomireni jedni sa drugima i sami sa sobom.  Odavno su svjesni zločina i zala koje je neko u njihovo ime počinio. To je autobus ljudi. Ništa više od toga! I to je navažno.

Ali šta ćemo sa specijalcima drumskim razbojnicima? Šta ćemo sa policajcima, koji sa osmijehom gledaju kako četnici zlostavljaju novinare? Šta ćemo sa hordama klinaca kojima je na navijačko-huliganskim usnama “Nož, žica, Srebrenica”, a od svega su vidjeli samo nož? Šta ćemo sa predsjednikom, premijerkom, establišmentom Republike Srpske, koji dižu spomenike četničkim vojvodama po RS-u, kao Kinez  gradove na spidu?

Elem, šta ćemo sa kompletnim rukovodstvom, u ovom slučaju Republike Srpske, ili što da ne, rukovodstvima Federacije, Srbije i Hrvatske, koje lagano žive svoje desničarske bajke?

Pa, nije ovdje problem u 1000 spodoba sa kokardama i mrtvačkim glavama na šubarama. Da preformulišem, blago nama, ako nam je hiljadu ovih budala jedini nacionalistički problem. Ma ne, nije! Evo, čak se jedini i izviniše.

Novinare nije imao ko da zaštiti! Nama državni sistem ne postoji. Državni, pravni, ekonomski, zdravstveni… Naša država je opasna po život svojih građana. Može vas stijena poklopiti u automobilu jer su nam putevi bolivijskog tipa, možete dobiti otkaz kod vašeg robovlasnika, bez bilo kakvog objašnjenja, može vam kadija i suditi i tužiti vas, a možete kao lopov i masovni ubica da ispijate kafu u centru svog grada koga držite, možete nastradati prilikom posjete zubaru… Zaboga, možete bukvalno da umrete od gladi. Jer smo takvi i tako nam je. U promil.

I biće nam tako dok ljudi namjesto stvarnog života primaju dozu svog nacionalističkog dopa. Biće nam tako sve dok se balavac i propali starac u nedostatku realnog postojanja piče u venu četništvom, koje im za sitne pare poput najjadnijih uličnih dilera nude srbijanski rojalisti, par političara, nešto sveštenstva, koje se naizmjenično bogu moli da ne pada kiša i da Draža ugodno živi na onom svijetu.

A, kad tako sagledate realnost, što se onda čudite napadu legitimnih pripadnika “pacifističkog” skupa na “zle balijske” novinare? Ludilo i fašizam ne samo da su pobijedili. To im nije dovoljno. Oni se šire. A mediji ćute. Kolege kao nojevi drže glavu u pijesku, sa visoko isturenim guzicama.

Čeka se direktiva iz  Predsjedničke palate. Možda neko i osudi bestijalni napad. Samo dok Mile to provjeri i odobri. Vikend je, ne može odmah.

Četnici su, uglavnom, oprostili i izvinili se. Dokle ćemo mi njima praštati, pravo je pitanje?!

 

(buka.ba)

Komentari