Arkan imao zadatak da kanališe zločine, jer da su o sudbinama Bošnjaka odlučivali domicilni Srbi, Semberijom bi tekli potoci krvi

Piše: E. Sk.

Svako novo proljeće Bošnjake Bijeljine i Janje podsjeća na bolne uspomene. Četvrt stoljeća je proteklo otkako su napadnuti na kućnom pragu, bez ikakvog povoda i razloga, i četvrt stoljeća čekaju od svojih komšija srpske nacionalnosti odgovor na pitanja: Od koga su odbranili i oslobodili grad? Žive u “oslobođenom gradu” i nemaju nadu da će im ikad iko uputiti iskreno izvinjenje za svu prolivenu krv i suze, maltretiranja, premlaćivanja, pljačku i progone.

“Od koga ste odbranili i oslobodili grad”

Šikaniranje i teroriziranje oko 37.000 Bošnjaka Bijeljine i Janje, koliko ih je bilo prema popisu iz 1991. godine, počelo je mnogo prije 31. marta 1992. godine, kada su ozvaničene masovne egzekucije civilnog stanovništva. Naime, do kraja 1991. godine svi viđeniji Bošnjaci na rukovodećim položajima dobili su otkaze, a nakon “odbrane i oslobođenja grada” već do sredine 1992. godine niti jedan Bošnjak Bijeljine i Janje nije ostao na svom radnom mjestu. U Bijeljini su se promptno provodili proklamovani ciljevi definirani na zasjedanju Skupštine Srpske Republike Bosne i Hercegovine 9. januara 1992. godine.

I ovih aprilskih dana, kada se na Trgu Kralja Petra I Karađorđevića, nekadašnjem Trgu oslobođenja, bude obilježavala “odbrana i oslobođenje grada”, Bošnjaci, predvođeni Jusufom Trbićem, predsjednikom BZK “Preporod”, bijeljinskim “oslobodiocima” postavit će samo jedno pitanje: Od koga ste odbranili i oslobodili grad?

– Svake godine postavljamo im takvo pitanje, ali odgovora nema. Bijeljina je bila prva stanica velikosrpskog pohoda na Bosnu i Hercegovinu. Ovdje je bila generalna proba agresije na našu domovinu – smatra Jusuf Trbić, jedini hroničar najtragičnijih dana povijesti bijeljinskih Bošnjaka, koji je od zaborava sačuvao stotine tragičnih sudbina mučki ubijenih ljudi.

Bošnjaci su na gradskom području bili u većini. Prema popisu iz 1991. godine u Bijeljini je živjelo 22.500 Bošnjaka i oko 5.000 Jugoslovena. Na području općine još 10.000 Bošnjaka živjelo je u Janji, ali su Srbi bili u većini jer je u 64 mjesne zajednice i gradskom području živjelo više od 60.000 građana srpske nacionalnosti. Upravo stanovništvo u te 64 mjesne zajednice, u kojima su Srbi bili apsolutna većina, bilo je naoružane do zuba, jer će do aprila 1992. godine naoružanje Teritorijalne odbrane pripasti njima, u redovnom i rezervnom sastavu policije ostat će samo srpski kadrovi, pripadnici Jugoslovenske narodne armije (JNA) iz Hrvatske i Slovenije stacionirani su u okolini Bijeljine, Brčkog i Tuzle. Čak je i Civilna zaštita stavljena u službu velikosrpskih planova.

– Tih dana kružile su dezinformacije o kampu Zelenih beretki na Obriježi. U kontektsu današnjih zbivanja to vam je isto kao da je kamp ISIL-a pored Bijele kuće, a da niko u Pentagonu ne zna ništa o njemu. Oni su, vjerujte, znali ko od Bošnjaka ima kamen u džepu i precizno su ulazili u kuće koje su se nalazile na spisku – govori Jusuf Trbić.

Do generalne probe agresije na desnoj strani obale rijeke Drine, u Bogatiću, Srpska doborovoljačka garda na čelu sa Željkom Ražnatovićem Arkanom spremala se za ulazak u Bijeljinu. Poziv od srpskih vlasti dobili su 1. aprila. Arkan i njegovi gardisti su preko Pavlovića mosta, iz pravca Novog Sela, ušli u Bijeljinu. Jedna od najdužih ulica u Bijeljini danas nosi naziv “Srpske dobrovoljačke garde” i to je, najvjerovatnije, jedina ulica s takvim nazivom na prostorima BiH i Srbije.

– Arkan je došao u Bijeljinu kako bi kanalisao zločine. Ma koliko paradoksalno zvučalo, mnogo više krvi bi teklo našim mahalama da su nas prepustili u ruke domaćim zločincima. Oni su mjesecima pripremali generalnu probu agresije, vodeći računa o svim detaljima. Samo u Bijeljini im je bila potrebna priča o navodnim borbama. Nigdje više! Zašto su sa sobom vodili novinare? Zašto su dozvolili Ronu Havivu da iz blizine fotografira ubijene civile u lokvama krvi? Oni su onom dijelu međunarodne zajednice, koja im je dala zeleno svjetlo, pokazali kako će izgledati njihov pohod. Oni su Srbima pokazali kako trebaju da se odnose prema Bošnjacima, pokazujući im kako ubijanje neće biti kažnjivo. Ujedno bila je to i poruka Srbima, koji su tih aprilskih dana bili u podrumima i kućama zajedno sa Bošnjacima, da paze šta rade – govori Trbić.

Okosnica zločina

U operaciji “oslobađanja” Bijeljine, pored glavnokomandujućeg Arkana, učestvovali su Ljubiša Savić – Mauzer, komandant Kriznog štaba, šef policije Predrag Ješurić, Milan Novaković, predsjednik bijeljinskog SDS-a, Cvijetin Simić – Cican, predsjednik SO Bijeljina, Mirko Blagojević, komandant četnika sjeveroistočne Bosne, Goran Jelisić – Adolf, dok je glavni propagandista bio Pero Simić, aktuelni savjetnik predsjednika entiteta RS Milorada Dodika. Maskirno odijelo nosio je doktor Milivoje Kićanović, a nešto kasnije će se u cijelu priču umiješati i Vojkan Đurković, glavni operativac u realizaciji plana etničkog čišćenja.

– Prema podacima koji su oni objavili u SIM novinama od 31. marta do 4. aprila u Bijeljini je ubijeno 40 civila. Nikad niko za te zločine nije odgovarao, kao ni za zločine počinjene u logoru Batković, koji je formiran u aprilu 1992. godine, kao ni za zločine koji su se događali sve do jeseni 1995. godine. Posljednje žrtve srpskih oslobodioca je petočlana porodica Hamzić, koja je ubijena za ručkom, tek nekoliko dana prije potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma. Niko nije odgovarao za rušenje pet bijeljinskih džamija. Nikada nije otvorena istraga, makar i protiv NN lica, zbog rušenja Atik džamije u centru grada, 20-ak metara od Okružnog tužilaštva Bijeljina. Nikada niko nije odgovarao za progon 37.000 Bošnjaka Bijeljine i Janje. I niko nikada nije odgovorio na piranje: Od koga ste odbranili i oslobodili Bijeljinu – navodi Jusuf Trbić.

Pakao za Bošnjake Bijeljine i Janje uslijedit će u danima od 1992. do 1995. godine. Istjerivani su iz svojih kuća, premlaćivani, pljačkani, ubijani, slati na prve linije ratišta u žive štitove, zatvarani u logor Batković, progonjeni i prognani. Zbog toga ih boli svaki behar poslije 1992. godine, jer su mučki napadnuti na kućnom pragu bez ijednog razloga i povoda. Napadnuti su samo zbog bošnjačkih imena, a za mnogim od njih se i danas traga. Suze još teku za članovima porodica Sarajlić, Sejmenović i Malagić. Od 22 ubijenih sedmero je djece i osam žena… Još uvijek nisu svi pronađeni, a strijeljani su na obali Drine u Balatunu. Zna se ko je pucao, ko je držao stražu, ko je njihova tijela gurnuo u rijeku… Samo u Okružnom tužilaštvu Bijeljina ništa ne znaju?!

Na udaru srpskih vlasti našla se i bošnjačka imovina u centru grada. Odlukom koju je potpisao Svetozar Mihajlović srušeno je jedanest bošnjačkih kuća i na tom prostoru izgrađen manastir za đavoljeg vladiku Vasilija Kačavendu. Pored crkve u dvorištu Fate Orlović, ovo je primjer kako je manasitr izgrađen na temeljima jedanaest bošnjačkih kuća. Neki od vlasnika su obeštećeni, ali ne svi…

Trg đenerala Draže

– Broj zaposlenih Bošnjaka u entitetskim instuticijama i preduzećima se mjeri u promilima. U gradskoj upravi je zaposleno između 8 i 10 odsto. Bošnjaci nemaju posla, a samim tim ni šanse za povratak i ostanak. Tragično je što hodamo ulicama Srpske dobrovoljačke garde, Srpske vojske, što imamo Trg đenerala Draže Mihailovića na Ledincima, a pored njega i bistu narodnog heroja Veselina Vese Gavrića, kojeg su zaklali Dražini četnici, što imamo ulice Raje Baničića ili Pere Stanića, što se naša bolnica zove Sveti Vračevi. Svi nazivi škola su promijenjeni… Učinjeno je sve da se na ovim prostorima sasiječe naš višestoljetni korijen, a da pri tom za mnogobrojna zlodjela niko, ama baš niko, ne odgovara – priča Jusuf Trbić novinar i književnik u čijim su tekstovima i knjigama zadukomentovani krvavi događaji iz najmračnijih vremena za Bošnjake Bijeljine i Janje.

Glavni bijeljinski tužilac Novak Kovačević u lovu je na treći mandat. Nikada nije procesuiran ni jedan zločin nad Bošnjacima Bijeljine i Janje, ali je zato bijeljinsko tužilaštvo progonilo nekoliko stotina Bošnjaka. Okružno tužilaštvo nije podiglo ni jednu krivičnu prijavu zbog nelegalne gradnje u centru grada, bukvalno pod njihovim prozorima.

– Bitno je reći kako je u Bijeljini u gradskom području na snazi zabrana gradnje u vodozaštitnoj zoni, ali… Od 1995. do danas izgrađeno je najmanje 10.000 objekata, faktički nikao je jedan novi grad, a da ni protiv koga nije podnesena krivična prijava. Pardon, jeste protiv mene zato što sam proširio poslovni objekat i protiv jednog Roma, kojem su naredili da sruši nadograđeni sprat kuće, koji je, k'o biva, ometao saobraćaj. Pazite sad, taj sprat je ometao saobraćaj, a, recimo, nije prizemlje kuće. I još tragičnije je da stambena zgrada, koja je bez dozvola izgrađena pored te kuće, ne ometa saobraćaj, a ometao je taj nadograđeni sprat – objašnjava Trbić sa kakvim se svakodnevnim problemima suočavaju građani nesrpske nacionalnosti kojih je prema posljednjem popisu oko 13.000 ili oko 10 odsto od ukupnog broja stanovnika u Gradu Bijeljina.

Tukli ga Mauzer i Bokser

Jusufa Trbića je u ruke Arkanovaca predao vojvoda Mirko Blagojević. Premlaćivan je satima, desetak puta izvođen na strijeljanje, a sa puščanom cijevi na potiljku, prebijen na smrt, pozvao je građane da vrate oružje u programu SIM radija.

– Tukli su me svi. Prvo je počeo Mauzer, potom ko je stigao. Tukao me je i Bokser, pripadnik Arkanovaca. To je onaj zločinac na fotografiji Rona Haviva ispred kuće Redžepa mesara, čija je glava okrenuta ka objektivu u trenutku dok Max (kasnije beogradski DJ) u glavu udara mučki ubijenu Tifu Šabanović. Arkan mi je rekao da sam opasniji od stotinu snajperista, a nakon premlaćivanja savjetovao me da se sklonim na nekoliko dana. Đojo Krstić, slučajni poznanik, smjestio me kod brata u Veliku Obarsku. Nakon što sam se koliko – toliko izliječio prebjegao sam u Srbiju, potom u Makedoniju i preko Sofije stigao do Praga, a potom i do Njemačke. Mogao sam ostati tamo koliko sam htio, ali sam se u Bijeljinu vratio 1999. godine – kaže Jusuf Trbić, koji gotovo svakodnevno na ulicama rodnog grada sreće one koji su ga bez ikakvog razloga premlatili na smrt i one koji su gospodarili životima njegovih sugrađana.

Spisak ubijenih objavljen u SIM novinama

U novinama Semberije i Majevice (SIM), poslije krvavog Bajrama 1992. godine objavljena su imena i prezimena ubijenih. Na spisku se nalazi i Milo Lukić, brat narodnog heroja Veljka Lukića – Kurjaka. Obojica su stradala od četničke ruke, jedan 1994., a drugi 1992. godine. Ubijeni su i: Ziberi Ajruš, Maid Sinanović, Salko Nargalić – Ćosa, Ešef Beganović, Alija Mujkić, Sead Krajinović, Mustafa Komšić i njegovi sinovi Adnan i Rijad, Bejtula, Hamijeta i Abdirami Pajaziti, Husein Dizdarević, Sabit Arifović, Redžep Šabanović, njegova žena Tifa i sin Admir, Husein Geljo, Haso Imširović, Feriz Karasuljić, Bisera Bišanović i njene kćerke Nermina i Mirsada te unuk Damir Danović i podstanarka Radmila Novaković. Ubijeni su braća Ibrahim (17) i Almir (16) Belkić, Ivica Vrhovac, Mira Ilić, Dževad Osmanović, Dževad Jašarević, Elmazi Mersim, Muhamed Mulabdić, Majda Izić, Bego Šindrić, Huso Benić i jedna neidentifikovana osoba. Ubijena je Antonija Ostojić i Zvonko Lazarević kao svjedoci ubistva Mile Lukića.

Ubijen potomak Ali-paše Fidahića

Među ubijenim Bijeljincima nalazi se i Asim Fidahić, potomak Ali-paše Fidahića, koji se vodio kao nestao a čiji su posmrtni ostaci pronađeni 2003. godine na groblju u Šapcu. Zatim Hajrudin Salihagić Hajrov, Hasib Kupus (nestao), Amir Arnautović – Dajko, Derviš Zulčić, Nijazim Alagić (nestao, pronađen 2007 na groblju u Sremskoj Mitrovici), Redžo Delić i sinovi Sulejman, jedini pronađen, te Berzad i Beriz, Fadil Podrug, Mirsad Osmanović, Amir Mešković, Zaim Hatić, Šefik Smajić, Mevludin Serdarević, Hakija Gutić, Refik Selimović – Mačak, Ramo Avdić, Husein Ćurtić, profesor Ferid Zečević, Salko Kukić, Dževad i Sead Muslijević, Dževad Alijević, Nusret Brkić, Izet Kastrati, Himzo Ferhatbegović… Niko pouzdano ne zna koliko je ubijeno Roma, a u Bijeljini su ubijeni ili nestali Albanci: Halil Guci i Nezir Ćemi (nestali), Mersim Elmazi, Nedžbedin Ljatifi, Abdurahman, Bejtulah i Hamijeta Pajaziti, Feredin Sejdi, braća Perparim i Vlaznim Redžbecaj, Mehas Zendeli, Hajruš Ziberi, Shani Nezaj. Braća Amir i Ćamil Gani, rođeni u Bijeljini, ubijeni su 1. juna u Zvorniku.

U jednoj noći ubijeno sedmero djece

Iz bijeljinskog naselja Bukreš u noći 24. i 25. septembra odvedene su porodice Sarajlić, Sejmenović i Malagić. Među njima je bilo sedmero djece i osam žena. Mučki su ubijeni na obali Drine u Balatunu, a zahvaljujući svjedocima njihovi posmrtni ostaci, pod NN oznakama, pronađeni su na grobljima u Šapcu i Sremskoj Mitrovici. Nakon identifikacije, u mezarju Lipić-Selimovići u Bijeljini sahranjeno je 18 posmrtnih ostataka, a četvoro se još uvijek vodi kao nestalo.

Ubijeni su Sarajlići: Admir i Alma (6 i 10 godina), njihova majka Amira (1955.) i otac Osman (1956.), njegov mlađi brat Senad (1967.), njihov otac Izo (1931.) i majka Rašida (1920.), zatim Derviša (1956.), Muharem (1952.), njihova kćerka Selma (12 godina) i sin Zekerijah (1976.). Ubijena je i Zurijeta Sarajlić (1934.) i njena sestra Najla Džafić (1931.). Ubijeni su Sejmenovići: Jusuf (1949.), njegova žena Izeta (1951.) i djeca Edina (1973.) i Edin (1979.). Ubijeni su Malagići: Rašid (1947.), njegova majka Haša (1926.), žena Amira (1953.) i djeca Elvir (1972.) i Almir (1974.).

Autostrada pakla u Janji

Nakon izmišljenih borbi sa Handžar divizijom i islamskim fundamentalistima u Bijeljini, 4. aprila na Ramazanski Bajram na red je došla Janja. Ispostavilo se da je Janja sa 10.000 stanovnika ostavljena za kasnije potrebe velikosrpskog projekta. Kroz Janju prošla je oklopna mehanizacija korpusa JNA, paravojne jedinice iz Srbije, četnici sjeveroistočne Bosne, koji će svoj krvavi pohod nastaviti u Zvorniku. Kada su srpske vlasti odlučile, stanovnici Janje su u samo nekoliko dana 1994. godine prognani. U jednom danu najmanje hiljadu Janjaraca strapno je u logor Batković. Mnogi Janjarci su ubijeni na prisilnom radu, a u samom mjestu u prvim danima agresije ubijeni su civili: Hakija Gutić, Bego Bukvić, Jusuf Terzić, Edin Hurembegović (12) sin jedinac Nedima i Slavice koga je ubio Mirko Filipović iz Ljeskovca, Salko Ljeskovica, Ćazim Ćelahmetović koga je ubio Tihomir Vićanović, Asim Topalović, porodica Milkić, Edin Arnautović, Nedžad i Edina Kurtović… Niko nikada za ova ubistva nije odgovarao.

 

(avaz.ba)

Komentari